Koliko fašizma? 2.0

Kako bi izgledala primjena ideja slovenskog sociologa Rastka Močnika o dvjema vrstama fašistoidnosti na djelu u našim identitetskim državama (vidi tekst “Dvije vrste fašistoidnih politika” u ovom broju “Novosti”) na slučaj Hrvatske? Prije svega, valja nam primijetiti kako uporno medijsko (za)ostajanje samo u, i to u boljem slučaju, analizi romantičnog “kulturnog fašizma”, bez da se kritiziraju objektivniji povijesni procesi koji su do njega doveli a i danas dovode, govori o tome da naša srednjostrujaška medijska proizvodnja – svoj digitalizaciji usprkos – još uvijek sebe doživljava prvenstveno kao građanski književni salon. Dvorski život vlasti, svjetovne i duhovne, svim trikovima društva spektakla/debakla usprkos, zanima još malo koga, naročito kada se ne propituje fašistoidno porijeklo tih struktura.

Jer, što smo mi u Hrvatskoj imali 1990-ih, čega se ni ova vlast jasno ne odriče, ako ne jedan fašistoidan režim koji je, za razliku od Slovenije (gdje je Janez Janša najprije zauzdan, da bi se kasnije vratio na vlast), imao i svog jasnog diktatora? On je služio kao utjelovljenje kontinuiteta vlasti u diskontinuitetu ideologija, mnogo “bolje” no što je to mogao Milan Kučan i njegovi, iako je i ovaj davao izjave u stilu da su Slovenci sretni što žive u jednonacionalnoj republici. Ta politika imala je i elemente genocidne, pa ipak nije zatvorila društvo u klasični povijesni fašizam. To vrijedi ne samo zato što se Tuđmana, po izvjesnu cijenu dakako, a za razliku od primjerice Hitlera, ipak moglo javno kritizirati. To vrijedi zato što sada vidimo kako je taj prvi tip fašizacije omogućio – što? Kao nestajući posrednik, mislili su neki, jednu normalnu evropsku građansku liberalnu demokraciju?

Ta fantazija da su država i društvo u nas 1990-ih bili “nenormalni”, a da su nakon toga “normalizirani” ili da je barem normalizacija beskonačan proces na kojem trebaju, do u dobru beskonačnost svojih financijera, raditi udruge civilnog društva, kada već ne rade političke stranke (šefovi država počeli su nastupati kao članovi apolitičnih nevladinih organizacija), raspršuje se svakog dana pred našim očima. Vrijeme je da oni koji to još nisu, vide i drugu vrstu fašizacije na djelu. Nju Močnik označava kao “realističku tehnokratsku ne-politiku”. Kaže da se ona u Sloveniji pojavila ubrzo nakon prve vrste fašizacije, negdje oko 1992. godine, samo mi, zabljesnuti agresivnim rasizmima, nismo na nju obraćali pažnju.

Mišljenja sam da u tome Hrvatska nije bitno kasnila za Slovenijom te da pomak od “ubojica” na “lopove” (koji falsificira veze i genezu retrogradnih fenomena) nije počeo, recimo, nakon Tuđmanove smrti. Ne. Uzmimo primjer stranačkih mobilizacija slojeva koji nisu pripadali tzv. humanističkoj inteligenciji (koja je većinski, naročito u obrazovnim aparatima, znala odraditi svoju kulturno-čistačku a time i političku ulogu, pa je sada izgleda više nitko ne treba). Što je natjeralo socijalističke “društvene” i “privatne” direktore – wannabee poduzetnike – da odjednom otkriju svoj interes za propale politike između dva svjetska rata toliko da postanu barem štovatelji, ako već ne i članovi remake seljačkih, pravaških, zajedničarske i sitnijih ustašoidnih stranaka? Naglo probuđeni eros – osim za vjeru kao pozadinski temelj – za nauke Radića, Starčevića i Pavelića samog? Pa naravno da ne. Oni – pritom mislimo na privrednu birokraciju, izvor novih vlasničkih i menadžerskih slojeva – su morali kupiti taj žeton, da bi mogli za svoj račun pretvarati i privatizirati dotadašnje društveno bogatstvo. Čim su mogli – uzmimo za primjer “menadžere” poput Prke, Mudrinića ili Radića, ali i “lijevu” liniju tipa Goran Radman ili Stipe Orešković (trenutni upravljači medijskih sistema) – oni su se odvojili od te politike, koja ih je “stvorila”. Sada su tehnokrati koje ne zanima politika, već rješavanje društvenih problema, upravljanje društvom, pravila struke. A ta “ne-politika” upravo je ovaj drugi, sada istureniji, oblik fašistoidnosti.

Pomoću njega (u bitnoj sprezi onih koje još zovemo političari i onih koje još zovemo novinari), pred našim se očima odvija “reforma” koja proizvodi novo kvazi-kastinsko društvo. To je društvo u kojem je od toga jeste li Srbin ili Hrvat bitnije postalo to jeste li stalno zaposleni, prekarno zaposleni ili “samozaposleni”, kao pseudo-samostalni poduzetnici, podizvođači radova. Ili ste, ne daj bože, nezaposleni. Segmentacija tržišta radne snage, drugim riječima, uništavanje tekovina socijalne države i radničkog pokreta, “skriveni” je program ove, više ne tako nove, fašistoidnosti.

Štafetu je – prepoznajemo – od HDZ-a preuzeo SDP. Njih više nitko ni ne pita je li im dalji Marx ili Keynes. Ta oni samo provode ekonomsku politiku bez alternative. Tako da, uz to, sada i oni mogu, kao novi zajedničari, jedan dan organizirati svečani doček oslobođenim oficirima u službi zločinačke politike, a drugi – sam sam bio svjedok – adventske priredbe u režiji Grada Zagreba, na kojima mladi voditelji štreberski pozivaju flegma sugrađane na život u različitosti, toleranciji i ljubavi.

Močnik govori i o tome otkuda takav uspjeh fašistoidnih antipolitika. One su si, naime, obezbijedile okvir. U najgrubljim crtama (malo širu historizirajuću elaboraciju pročitajte na sljedećim stranicama), vlasti su u posljednja tri desetljeća najprije uništile socijalističko samoupravljanje (iskreno priznajući da je ono za njih neefikasno), zatim su na svaki način razvlastile radničke klase (uništivši njihovu participaciju u društvenom vlasništvu i industrijskoj demokraciji), da bi sada mogle – jer kriza viđena njihovim očima to zahtijeva – nasrnuti na tzv. srednji sloj, koji je ionako po definiciji kolebljiv i apolitičan, pa na tome mnogi njegovi pripadnici, i u svojoj društvenoj propasti, ustraju.

Hoćemo li mi, politički svjesni agitatori, prije zahvatiti mase ili će to uspjeti učiniti kratko skicirana dva tipa fašistoidnosti, već odavno na djelu, pitanje je sve samo ne retoričko. Oni imaju svoju državu (više nego jednu, zato su se borili), a i većina nove klasne borbe odvija se na njihovom terenu – unutar identitetske države. Za promjenu okvira borbe – da to ne budu, primjerice, samo bune dobrih protiv loših Slovenaca (Hrvata, Srba, Bošnjaka…), već radničkih protiv upravljačkih slojeva i klasa – potrebno je ni više ni manje nego mijenjati karaktere naroda. A to se, dijelom i zahvaljujući “objektivnim procesima” očite namjere pretvaranja naših naroda u sluganske, kao otpor već posvuda događa.