Kriza zadobiva lice
Takve obrate najčešće primijetimo tek u retrovizoru: nije lako reći u kojem su se trenutku medijska slika i javni diskurs o ekonomskoj krizi promijenili, ali razlika u odnosu na početne godine recesije sada je očita. Ukratko, mogli bismo je opisati kao konačni dovršetak dugo odgađane spoznaje: poput svake traume, i globalna je kriza prvo dočekana kolektivnim poricanjem (sjetimo se upornog uvjeravanja Sanaderove vlade kako će udar zaobići Hrvatsku), potom je prošla kroz fazu svojevrsne racionalizacije (u kojoj smo preko mejnstrim medija polako i strpljivo učili novu, kompliciranu terminologiju, sve te kolaterale, derivative i subprajmove), da bi se napokon iz astralnih pojmovnih sfera stropoštala u trnje konkretnih životnih priča, oduzetih stanova, upropaštenih brakova i povrataka poraženih tridesetogodišnjaka natrag, u roditeljske stanove i na mamine obroke…
Bude li jednom napisana kratka povijest medijske reprezentacije krize, epizoda koja će se baviti ovim posljednjim zaokretom prema “stvarnim”, neposredno iskušanim efektima ekonomskih kontrakcija, neće moći ne spomenuti upravo objavljenu “Crnu knjigu” Udruge Franak. Internetski besplatno dostupna, zbirka okuplja anonimne ispovijesti dužnika kojima su krediti s valutnom klauzulom u švicarskim francima temeljito razbucali konfekcijski skrojen, optimističan privid tranzicijski perspektivnog života, sve te dvoiposobne novogradnje u širem centru, pristupačnije japanske modele s povoljnom dodatnom opremom i predrecesijski komfor novousvojenog lajfstajla više srednje klase: vikend-ručak u boljem restoranu, januarski tjedan na Kronplacu…
Kriza, dakle, polako zadobiva lice i progovara u registru osobnog iskustva. I nitko pritom ne sumnja da će intelektualni čuvari diskurzivne hegemonije taj govor otpisati kao neupućeni populizam. Ešaloni eksperata i dalje, naime, patroliraju rubovima javne rasprave, strogo provjeravajući stručnu osposobljenost zainteresiranih sudionika i sudionica; tko ne zadovolji visoke profesionalne kriterije fahidiotizma, stigmatiziran je kao pretenciozni laik ili opasni manipulator. Samo, oni koji su šutjeli o populizmu bankarskih reklama u kojima animirani žapci i nilski konji zaigrano predstavljaju cjeloživotno zaduženje kao infantilnu i bezopasnu zabavu, teško da bi sada smjeli govoriti o populizmu ljudi koji se tim bankama suprotstavljaju. Upravo “Crna knjiga” jedan je od do sada najvažnijih koraka u prisvajanju prava na govor o stvarima koje nas se svih tiču, svim prigovorima stručnjaka usprkos. Njihovoj je stručnosti, uostalom, kriza koju nisu znali predvidjeti, objasniti niti riješiti odavno precizno odredila mjeru i doseg.
Ilustrirajmo tu poznatu tezu primjerenim primjerom: 2005, u doba naizgled nepotrošive potrošačke propulzije, aktualni guverner, a tada viceguverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić, upozorava korisnike kredita s klauzulom u francima da bi tečaj švicarskog franka mogao rasti i do petnaest posto. Iduće godine, HNB fiksira prognozu na 18 posto, i to “u najgorem mogućem slučaju”. Analitičari RBA-a slažu se potom da ta procjena nije sasvim netočna, ali, skupa s uglednim svjetskim kolegama, smatraju kako realan skok ne bi trebao preći tri posto… Epilog znamo: franak je, naposljetku, rastao i do 60 posto. A znamo i posljedice: u kombinaciji s drugim ugovornim varijablama, poput promjenjive kamate, taj je rast doveo dotle da priručna anketa Udruge Franak broji čak trećinu ispitanika koji na otplatu kredita daju više od 75 posto mjesečnih primanja, a onda još trećinu onih koji daju između 50 i 75 posto; dalje, broj ovrha s predrecesijskih stotinjak skače na prošlogodišnje dvije tisuće, što znači da u Hrvatskoj svakog dana u prosjeku šest obitelji gubi dom; konačno, svaki je otpor, pa i sama kritika ovakve situacije dužnicima uvelike onemogućena standardnim figurama neoliberalne retoričke maskerade, moralizatorskim pozivanjem na njihovu vlastitu odgovornost i patronizirajućim tumačenjima rizika koji sa sobom nosi slobodno tržište…
Samo, kako se od naših, danas prezaduženih sugrađana, mogla očekivati racionalna kalkulacija rizika ako je čovjek kojem smo povjerili upravljanje narodnom bankom prije samo nekoliko godina onako kardinalno zabucao procjenu? Kako se pozivati na slobodno tržište ako ispovijesti iz “Crne knjige” neprestano variraju motive nemogućnosti slobodnog izbora banke (jer su ga nametnuli investitor ili poslodavac) i nemogućnosti slobodnog izbora valutne klauzule (jer su ga nametnuli uvjeti kredita ili uporno sugerirali osobni bankari)? I koliko, naposljetku, cinizma treba da bi se previdjelo kako dužnici nisu bili proračunati špekulanti u imaginarnom vakuumu jednakih slobodnotržišnih prilika, nego sugrađani koji su pokušavali riješiti elementarno životno pitanje unutar parametara koje im je sustav nudio?
Neupitnost toga sustava danas je s dobrim razlozima prokazana, pa Vujčićev nasljednik, aktualni viceguverner HNB-a Damir Odak, jasno i javno tvrdi kako su “banke dovele klijente u situaciju neprimjerenog rizika”, dok Trgovački sud u Zagrebu odobrava prvu kolektivnu tužbu, kojom će dužnici pokušati napokon pravno sankcionirati bankarske makinacije.
Neovisno o rezultatu tog procesa, jedan je važan cilj već postignut: samoorganizacijom građana i pritiskom odozdo zauvijek je ukinut monopol ovlaštenih tumača zbilje na priču o našim današnjim nesrećama.