Kronika

Kad krov visi nad glavom

Kuća šesteročlane banijske povratničke porodice Arbutina urušava se zbog odrona zemljišta. Dodijeljen im je drugi objekt, no taj je temeljito opljačkan i posve neuseljiv

Zabačeni i napušteni zaselak Arbutine, kraj sela Martinovići u samom srcu Banije, postoji još samo na zemljopisnim kartama. Do povratničke porodice Arbutina, čija se kuća svakog časa može urušiti, može se bez velikih poteškoća samo ljeti, za sušnog razdoblja. U ostala godišnja doba, pogotovo zimi, i Gorskoj bi službi spašavanja bilo teško prevaliti strminu dugu gotovo dva kilometra.

Život Zorana i Liljane Arbutina i njihovih kćerkica Sare, koja je tek pošla u školu, Petre, Martine i Nikoline prava je noćna mora. Svako jutarnje buđenje za njih je dobar znak da je protekli dan prošao bez katastrofe i da slobodno mogu potrošiti 12 kuna po članu obitelji, jer je to, ni manje ni više, iznos s kojim preživljavaju dan.

–  Nisam želio ostati u tuđoj zemlji i 2003. vratio sam se u obiteljsku kuću. Tada započinju nevolje: nekoliko smo godina živjeli bez struje, a onda su uslijed odrona zemlje počeli pucati  zidovi kuće i ostalih gospodarskih zgrada. Živimo u vječitom strahu za život, bojimo se noću da nas krov ne poklopi. Nije to sve. Nemamo vode, nemamo telefonske linije i signala mobilnih mreža te smo posve odsječeni smo od svijeta. Hrane imamo, gladni nismo. Uzgojio sam nešto ovaca i kokoši, uhranim par svinja, prodam pokoje janje i nekako preživimo, ali ne živi čovjek samo od kruha. Jedini prihod nam je mjesečnih 2.200 kuna dječjeg doplatka. Više ne znam na čemu bih štedio – rezigniran je Zoran Arbutina.

I dok je za svaku obitelj radostan događaj kada dijete krene u školu, za Zorana i Ljiljanu to je problem više. Naime, do ceste na kojoj zastaje školski autobus dva su kilometra teško prohodna puta, i to preko potoka bez mosta. Već u jesen, prije snijega, Zoran Saru mora preko potoka nositi na leđima.

– Nedavno mi je dodijeljena kuća u Banskom Drenovcu, s druge strane potoka. Položaj kuće mi odgovara, ali kuća nije useljiva, ogoljena je do zidova i opljačkana, a nemam novca za adaptaciju. Čini se da ću još jednu zimu provesti u staroj kući, čiji zidovi sve više pucaju. Mene nije strah, ali strepim za djecu. Vodu u kanistrima donosim izdaleka, ipak je to petero ženske čeljadi. Trgovina je udaljena sedam kilometara, telefona nemam, mobitel nema signala, nema puta do kuće koja se naočigled raspada. Na kojagod vrata zakucao, svi kažu da se strpim, da napravim zahtjev, da čekam. Odnose se prema meni kao da uopće ne postojim i kao da imam vremena čekati – s tugom priča Zoran Arbutina.

Ako obitelj Arbutina preseli u dodijeljenu kuću u Banskom Drenovcu, prvi susjed bit će im Đuro Babić.

– Čuo sam da je susjedna kuća dodijeljena Zoranu Arbutini, no njegovo preseljenje ovamo neće biti nimalo jednostavno. Naime, kuća je u derutnom stanju, godinama je na meti lopova, koji iz nje sustavno odvlače sve što valja. Otkupljena je prije više od deset godina, kada je još bila useljiva. Nažalost, nitko je nije čuvao, pa je danas ogoljena do daske. Čudi me da se država tako nemarno odnosi prema svom vlasništvu i da cijelo ovo vrijeme nitko nije došao vidjeti što se s njim događa. To više ni izbliza nije nekadašnji objekt, u koji bi bilo moguće odmah useliti. Pljačkaši su se u ovim zabačenim krajevima toliko osilili da dolaze u pola bijela dana s derutnim, neregistriranim kombi-vozilima, obilaze napuštene kuće i odvoze sve što se može unovčiti – kaže Đuro Babić.

Ruke oprane, procedura poštovana

Gradonačelnik Gline Milan Bakšić vrlo dobro poznaje problem obitelji Arbutina.

– Svojedobno mi se obratio Zoran Arbutina i obrazložio poteškoće s kojima živi. Moji suradnici izišli su na teren i uočili da je najveći problem put do kuće, do koje se ne može preko potoka, jer nije premošćen. Izgradnja mosta iziskivala bi znatna sredstva, pa sam uz preporuku i suglasnost Zorana Arbutine uputio zahtjev Ministarstvu regionalnog razvoja da mu se dodijeli kuća u Banskom Drenovcu, koja je uz cestu. Nisam bio upoznat s činjenicom da je kuća u lošem stanju i da se u nju ne može useliti bez građevinskih zahvata. Mislim da treba napraviti novi zahtjev za rješavanje tog problema – kaže Bakšić

Voditelj Regionalnog ureda Ministarstva u Petrinji Ivo Žinić potvrđuje da Zoran Arbutina mora uputiti novi zahtjev.

– Postoji više modela obnove otkupljenih kuća, pa ćemo razmotriti koji je za Arbutinu najprihvatljiviji. To ne ide brzo, mora se čekati, a sve započinje zahtjevom. Što se tiče pljačkanja kuća koje je država otkupila, nismo u mogućnosti to kontrolirati. Kada se kuća otkupi, vrata se zapečate; što se kasnije događa, ne znamo, a nemamo ni novca da  takve kuće, koje su uglavnom u zabačenim dijelovima Banije, obilazimo i čuvamo. Intervenira se tek kad dobijemo prijavu o krađi, što prosljeđujemo policiji. Ako nitko ne prijavi, nikom ništa – jasan je Žinić.

Sudeći prema izjavama najodgovornijih dužnosnika, ruke su oprane i sve je napravljeno  po zakonu. A što se stvarnog života tiče, mukama obitelji Arbutina ne nazire se kraj. Kad upute zahtjev koji se od njih traži, četiri djevojčice i njihovi zabrinuti roditelji stat će na sam kraj dugačkog reda u zasebnom svijetu bezosjećajne i neučinkovite birokracije. To što se kuća – dok u njoj spavaju Sara, Petra, Martina i Nikolina – može doslovno svakog trenutka raspoloviti, nije važno. Zakonske su procedure ispoštovane.

Vladimir Jurišić

Neobično utjerivanje dugove za grobnu naknadu

Pokojnici na stupu srama

U Karlovačkom tjedniku objavljen je popis s 260 imena preminulih osoba za čije grobove nije plaćena naknada. Najveći je broj neplaćenih naknada na Pravoslavnom groblju

Karlovačko gradsko poduzeće Zelenilo želi utjerati dugove zbog neplaćenih grobnih naknada, pa je u lokalnom listu, Karlovačkom tjedniku, objavljen popis s 260 imena pokojnika za čije grobove nije plaćena grobna naknada.

Najveći je broj neplaćenih naknada na Pravoslavnom groblju; na objavljenom popisu  navedeno je polje, red, broj groba te ime i prezime pokojnika, čime su pokojnici, ni krivi ni dužni, i njihovi eventualni nasljednici izvješeni na svojevrsni stup srama. Rade Kosanović, predsjednik VSNM-a Karlovačke županije, kaže da se se isti problem pojavio i lani.

– Nisam siguran da je Zelenilo poslalo račune na prave adrese, trebali bi dokazati da su obavijestili vlasnike grobova o neplaćanju. Naime, mnogi se još nisu vratili, a brojni povratnici jedva preživljavaju. Ne može se samo tako ići na oduzimanje grobova i njihovo prekapanje. Morat ćemo sa Zelenilom dogovoriti kako riješiti taj problem – kaže Kosanović.

– Grobna mjesta daju se na korištenje na neodređeno vrijeme, za što se plaća godišnja naknada. Nakon smrti korisnika grobnog mjesta, pravo korištenja stječu njegovi nasljednici, a to pravo korisnik može bez naknade ustupiti trećim osobama, pa i onima koje se ne smatraju članovima njegove obitelji. Mjesto za koje nije plaćena naknada deset godina smatra se napuštenim i može se dodijeliti na korištenje, ali tek nakon 15 godina od posljednjeg ukopa u grob ili 30 godina od ukopa u grobnicu. Objavom popisa dužnika želimo upozoriti na  zakonsku obavezu plaćanja godišnje grobne naknade i na mogućnost trajnog gubitka grobnog mjesta zbog neplaćanja – kaže Željko Tomaš, stručni suradnik za odnose s javnošću u karlovačkom Zelenilu.

Tomaš kaže da Zelenilo redovito i bez ikakvog favoriziranja uređuje i održava sva groblja, bez obzira na postotak naplaćene godišnje grobne naknade na pojedinom groblju.

– Lani je od korisnika ukupno naplaćeno 91,8 posto godišnje grobne naknade. Na Pravoslavnom groblju to iznosi 61 posto, a na Židovskom 23,9 posto. Unatoč manjoj naplati, ta groblja po uređenosti i opremljenosti ne zaostaju za drugim grobljima – zaključuje Tomaš.

Usprkos incidentnom oglasu u Karlovačkom tjedniku, karlovački paroh Slaviša Simaković ističe korektnost gradskih vlasti kada je o Pravoslavnom groblju i izuzimanju nekih grobnih mjesta riječ. Crkva, kaže paroh, sama plaća naknade za šest grobova, a slična je praksa uobičajena i drugdje, pa smatra da bi za poznatije ljude bez nasljednika naknadu moglo plaćati Kulturno vijeće ili druge srpske institucije.

Obavijesti na židovskom groblju izazvale skandal

Uoči lanjskog Dana mrtvih, tvrtka Zelenilo na grobovima je ostavljala obavijesti o neplaćanju naknada za grobna mjesta, što je kod građana izazvalo negodovanje, posebice zbog obavijesti postavljenih na Židovskom groblju; židovska je zajednica, naime, u vrijeme NDH-a gotovo istrijebljena, pa se karlovački gradonačelnik Damir Jelić javno ispričao.

Unatoč problemima s naplatom naknade na Židovskom groblju, Zelenilo ga redovito održava, kažu u tom poduzeću.

Zanimalo nas je kako je Židovska zajednica u Hrvatskoj riješila taj problem: Ivo Goldstein, predsjednik Bet Israela, kaže da ne zna kako ide s plaćanjem grobnih naknada te da nije pobliže upoznat s postojanjem spomenutog problema. Ističe susretljivost i korektan odnos gradonačelnika Jelića i direktora Zelenila Stjepana Turkovića prije dvije godine, kada je sjećanje na holokaust održano u Karlovcu, pri čemu nije bilo primjedbi na uređenost Židovskog groblja u tom gradu.

Milan Cimeša

Devastirane i skupe prostorije karlovačke Prosvjete

Novi predsjednik smanjuje troškove

Aleksandar Radivojević poduzeo je korake da se smanje troškovi najma i režija prostora u kojem karlovački Pododbor sada djeluje

Višegodišnja nebriga za nekadašnje prostorije Pododbora SKD-a Prosvjeta u staroj jezgri Karlovca, u Šimunićevoj ulici, došla je kraju. Prema riječima novog predsjednika Pododbora, prof. Aleksandra Radivojevića, potkraj oktobra otkazan je najam tih prostorija, koje su vraćene Gradu. Pododbor u njima ne djeluje više od dvije godine i prostorije su devastirane; razbijena su stakla i ulazna vrata, a stvari su razbacane. Međutim, cijelo to vrijeme Pododbor je Gradu plaćao režije, što je mjesečno iznosilo nešto manje od hiljadu kuna. Prostorije u Šimunićevoj jedva su dobivene 2001., kada je vlast u Karlovcu osvojila  koalicija SDP-HNS-LS-HSS: bile su u vrlo lošem stanju i u njihovo je uređenje uloženo više od 30 hiljada kuna. U prostorije je moglo stati gotovo stotinu ljudi, a korištene su desetak godina.

Prostorije su više puta bile na meti vandala koje policija nikada nije pronašla, iako je prostor bio i osiguran. Prije dvije godine, taj je prostor napušten i iznajmljen je drugi, u zgradi u kojoj je Karlovačka županija i koja je u vlasništvu SPC-a. Novi prostor s najmom, grijanjem i drugim režijama mjesečno stoji više od tri hiljade kuna, no nije funkcionalan – u salu za sastanke i druge aktivnosti može stati tek dvadesetak ljudi. Prof. Radivojević kaže da je poduzeo korake da se smanje sveukupni troškovi tog prostora, jer sredstva koja dobivaju od središnjice SKD-a Prosvjete neće biti dovoljna ni za hladni pogon.

M. C.

Željko Džepina, dogradonačelnik Knina

Četvrtina Kninjana je na “socijali”

Tisuće radnih mjesta u gospodarstvu izgubljeno je u ratu i poraću, a nova nisu otvorena. Nije bilo političke volje da se barem stvore osnovni preduvjeti za razvoj

Kakav je položaj građana srpske nacionalnosti u Kninu?

Danas u Kninu živi između 3700 i 4 000 Srba. Gledamo li odnose između Hrvata i Srba, tu problema nema. Na to smo ponosni. Ali ne i na gospodarsku sliku jer svi smo u istoj kaši. Gotovo 25 posto građana Knina danas je na socijalnoj skrbi. Ljudi nemaju od čega živjeti. Jedini pomak u zadnje vrijeme jest u vidu otvaranja radnih mjesta kroz javne radove preko kojih se ljudima pomaže barem na nekoliko mjeseci. Ali znatnijeg iskoraka u razvoju gospodarstva nema, kao niti naznaka da će se situacija promijeniti.

Poštuje li se Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, posebno pri zapošljavanju?

Da. Knin ima dogradonačelnika iz redova srpske nacionalne manjine, a kada su se otvarala radna mjesta u gradskoj upravi, zaposleno je četvero djelatnika srpske nacionalnosti. Uspjeli smo, gdje god je bilo moguće, zaposliti predstavnike srpske nacionalne manjine u ustanovama pod Gradom; u dječjem vrtiću, muzeju, vatrogasnoj postrojbi. No, to su minorne brojke. Radnih mjesta naprosto nema i tu nam onda niti zakon ne pomaže.

Tko je odgovoran za tako lošu gospodarsku sliku i kako je promijeniti?

Kriva je prvenstveno država. Tisuće radnih mjesta u gospodarstvu izgubljeno je u ratu i poraću, a nova nisu otvorena. Nije bilo političke volje da se barem stvore osnovni, infrastrukturni preduvjeti za razvoj pa smo na koncu ostali i prometno izolirani. Ostali smo bez ičega. Prema trenutnom stanju, budućnost nam nije svijetla. No, svi radimo na tome da se ova crna slika promijeni. Izlaz vidimo u ulasku Hrvatske u Europsku uniju, odnosno u EU fondovima, da povučemo novac za razvoj infrastrukture, gospodarstva, turizma, poljoprivrede, da se nešto počne kretati nabolje.

Kakvom vidite budućnost Srba na tom prostoru?

Što se Srba tiče, tu su pitanja povratka izbjeglih, ostvarivanja temeljnih prava, ali i samog opstanka. Da bi imali kvalitetniji povratak potrebno je ostvariti preduvjete, a tu je prvo i osnovno stambeno zbrinjavanje koje, na žalost, nije niti polovično obavljeno. Nakon toga je posao, jer, ako se vrate, ljudi moraju od nečega živjeti, zaraditi plaću. A za to nemaju velike šanse. Vrijeme je uglavnom napravilo svoje, dosta izbjeglih se snašlo. Treba i dalje raditi na povratku, ali važno je raditi i na opstanku. Posebno na zadržavanju mladih. Ako se oni odsele u potrazi za poslom, ako se ne vrate nakon fakulteta i ne nastave život u ovom gradu, Srbi će u budućnosti svesti na neki zanemarivi broj. To trebamo spriječiti.

Goran Plavšić

Mladi Ličani bježe u Kanadu

Na prostoru Ličko senjske županije, zaposlenost Srba je vrlo mala i to je problem koji se vuče u neproporcionalnoj zastupljenosti, kako u javnim i državnim poduzećima, tako i u jedinicama lokalne i regionalne samouprave, kaže Ilija Obradović, predsjednik VSNM Ličko-senjske županije i bivši načelnik općina Donji Lapac.

U Donjem Lapcu po popisu iz 2001. živjelo je 74,3 posto Srba, a popis od 2011. čiji rezultati nisu službeno objavljeni pokazat će vrlo vjerovatno da u općini živi preko 80 posto Srba. U isto vrijeme, u Hrvatskim šumama je omjer zaposlenih pripadnika većinske nacije prema radnicima srpske nacionalnosti 35 naprema pet, kaže Obradović.

Policija je mnogo godina bila poznata po već poznatoj, usamljenoj dvojici Srba u njihovim redovima.

– Sad je situacija bolja jer su zaposlena trojica, kaže Obradović, ističući da je katastrofalno stanje oko zapošljavanja i u Hrvatskoj elektroprivredi u Donjem Lapcu i Korenici, kao i drugim javnim poduzećima.

–  U Korenici su 73 zaposlena tek trojica Srba, a od 726 zaposlenih u Nacionalnom parku Plitvička jezera tek ih je 24-oro, od kojih samo troje povratnika. Ostalo su Srbi koji su za vrijeme rata ostali na hrvatskim područjima, kaže on i dodaje da u javnim poduzećima ima sezonskih poslova i poslova za koje ne treba stručna sprema, ali da ni tamo nema mjesta za Srbe.

U školi u Donjem Lapcu od 24 zaposlenih ima sedmoro Srba, a slično je i u drugim sredinama, kao i u jedinicama u jedinicama lokalne i regionalne samouprave. U županijskom poglavarstvu je tek jedan Srbin od 51 zaposlenog, dok u gradu Gospiću od 80 zaposlenih nema ni jednog pripadnika srpske manjine.

I u Udbini, iako je stanje oko zaposlenosti generalno nešto bolje, situacija u javnim poduzećima je slična onoj u Donjem Lapcu.

– U domu za stare i nemoćne od 20 zaposlenih nema ni jednog Srbina, u općini je od deset zaposlenih, troje Srba, iako nas po popisu iz 2001. ima 47,3 posto, kaže Obradović.

Iako su lička mjesta Srb i Gračac u Zadarskoj županiji, Obradović zna da ni tamo nije bolje.

– Možemo reći da u zadarskoj ispostavi Hrvatskih cesta nemaju nijednog pripadnika naše manjine, kaže i dodaje da sadašnji postotak nije ni blizu proporcionalne zastupljenosti, pa tu ne pomaže ni famozni članak 22. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.

– Taj zakon predviđa proporcionalnu zastupljenost u izvršnim i predstavničkim tijelima, a za sve ostalo nivo zastupljenosti se ne predviđa. Ako od sto zaposlenih ima makar jedan pripadnik nacionalne manjine, onda se kaže da zastupljenost postoji, ističe Obradović.

Osim toga, po statistikama Ministarstva uprave, prilikom smanjenja broja zaposlenih u tijelima uprave i javnim poduzećima, najviše se smanjuje upravo broj pripadnika manjinske zajednice.

Zbog toga Obradović smatra da nema političke volje da se to pitanje riješi.

– Nekad je Lapac imao mnogo više stanovnika i uz pet pogona zapošljavao je 500 ljudi. Danas je na području cijele općine 1.880 ljudi, onoliko koliko ih je nekad bilo u samom mjestu uz 300 nezaposlenih. Zaposlenih u realnom sektoru i nema, a privredni objekti koji su bili u funkciji devastirani su nakon rata ili kroz privatizaciju. A kad nema privrede, nema ni povratka, pa čak ima i odlaska. Kako nema mladih, nema ni škola, što će nove generacije dovesti u još gori položaj, kaže.

Na pitanje gdje idu mladi, Obradović odgovara “trbuhom za kruhom”, a jedna od popularnih destinacija je Kanada.

– Za odlazak vlada interes u Gračacu, ali i kod nas u Donjem Lapcu odakle je već troje mladih otišlo, a još 15 ih je prijavljenih za odlazak pa pribavljaju dokumentaciju, kaže Obradović i iako sumještanima govori da ostanu, plaši se da će taj trend biti intenziviran.

Nenad Jovanović

Sumnjiv natječaj za zakup državnog zemljišta

Ugrožena egzistencija seljaka

Na dva natječaja seljaci nisu mogli konkurirati jer su predmet bile cjeline od nekoliko stotina hektara zemljišta, pri čijem zakupu prednost imaju veliki kombinati

Poljoprivrednici s područja Trpinje, vlasnici obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u sustavu PDV-a okupljeni u Udrugu Napredak, uputili su zahtjev Agenciji za poljoprivredno zemljište da se ponište javni natječaji raspisani potkraj listopada za dodjelu zemljišta na području ove općine.

Riječ je o dvama natječajima za dugogodišnji zakup oko 1.100 hektara zemljišta, na kojima seljaci nisu mogli konkurirati jer se radi o proizvodno-tehnološkim cjelinama od po nekoliko stotina hektara, a uvjeti su takvi da prednost imaju veliki kombinati, u ovom slučaju Vupik, odnosno Agrokor.

– Takvim načinom raspodjele državne zemlje ugrožava se egzistencija seljaka i opstanak ruralnih krajeva, a pogoduje se velikim, monopolističkim tvrtkama. To će prisiliti mnoge poljoprivrednike na zatvaranje obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (OPG-a) – kaže Vladimir Manojlović, predsjednik Udruge koja okuplja oko 150 obiteljskih gospodarstava. Poljoprivrednici su iznenađeni što je Agencija za poljoprivredno zemljište raspisala natječaj za dugogodišnji zakup u trenutku kad se donosi novi Zakon o poljoprivredi, koji najveće kritike trpi upravo zbog pogodovanja krupnom kapitalu.

Od oko 4,5 hiljade hektara obradivoga poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države na teritoriju trpinjske općine, seljaci dosad nisu dobili ništa. Gotovo svu zemlju, 96,8 posto, obrađuje Vupik, a vlasnici OPG-a imaju tek po nekoliko hektara i to, kako tvrde, najlošije zemlje u trpinjskom ataru, koju Vupik nije ni htio. Tu im je zemlju, kažu, dodijelila Općina, i to stoga da ne bi platila kaznu za neobrađene površine, koja im svake godine produljuje ugovor.

Epilog je to spora oko zemlje koji je kulminirao u proljeće prošle godine: prvo je Općinsko vijeće raspisalo natječaj na osnovi Programa raspolaganja zemljištem, koji je donesen u zakonskom roku i u skladu je s promemorijom Ministarstva.

Prema Programu, i malim je poljoprivrednicima omogućeno da konkuriraju za ukupno 1.600 hektara zemlje; prikupljene su ponude, uplaćeno je ukupno dva milijuna kuna jamčevina i čekalo se samo da komisija odabere najpovoljnije ponude. No, uslijedio je preokret. Općinsko je vijeće za samo mjesec i pol promijenilo svoje  mišljenje, donijelo izmjene i dopune Programa, kojima je gotovo sva zemlja predviđena za davanje u dugogodišnji zakup na 50 godina.

– Idemo na to da se sačuvaju radna mjesta i zaposle novi ljudi, da veći broj poljoprivrednika dobije manje hektara zemlje i da tako zadovoljimo više ljudi, da Agrokor bude zamašnjak razvoja privrede, poljoprivrede i života na ovom području – obrazložio je tada odluku Vijeća predsjednik Nikola Lazić, inače zaposlenik Vupika. OPG-ovci su posumnjali da je riječ o korupciji i sve prijavili Državnom odvjetništvu i USKOK-u, nadajući se da se izmijenjeni Program neće provoditi dok se čitav slučaj do kraja ne istraži.

– Bili smo tada na razgovoru s prijašnjim ministrom poljoprivrede Petrom Čobankovićem, koji je obećao da neće dati suglasnost za izmjene i dopune Programa, jer je sve pod povećalom USKOK-a. No, ipak je to učinio i to nakon isteka zakonskog roka od 60 dana, 6. prosinca prošle godine, drugi dan nakon što je HDZ izgubio na parlamentarnim izborima – sjeća se Srđan Maksić, poljoprivrednik iz Vere i predstavnik OPG-ovaca.

– Ako dosad i nisu znali da su okolnosti sumnjive, sad više ne mogu reći da ne znaju, jer smo ih upozorili. Upravo se oko tih 1.100 hektara, koji su predmet natječaja, vrte koruptivne radnje, jer je odlukom Općinskog vijeća oblik zakupa, po kojem smo ga trebali dobiti mi, prenamijenjen za dugogodišnji zakup, što odgovara Vupiku – pojašnjava Maksić.

Naši sugovornici smatraju da nije riječ samo o egzistencijalnom nego i o etničkom problemu. Postavljaju pitanje zašto su Ćelije jedine izostavljene iz tog natječaja, dok su sva sela s većinskim srpskim stanovništvom njime obuhvaćena.

– Mladi ljudi ni inače nigdje ne mogu dobiti posao, a sada im se uskraćuje i mogućnost da obrađuju zemlju – ističe Vladimir Manojlović. Takvim načinom raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem ne gube samo seljaci nego i Općina.

Seljaci su ogorčeni jer će, kako sada stvari stoje, ostati bez ijednog hektara. No, od borbe   ne odustaju.

– Država iskorjenjuje korupciju samo kad je njoj u interesu, a kad na nju upozoravaju mali ljudi, onda se ne reagira. Za nedavnog smo razgovora u Ministarstvu otvoreno kazali da ćemo ići do kraja, da smo neke pravne aktivnosti već poduzeli, podnijeli smo neke tužbe i o svemu obavijestili Europski sud za ljudska prava. Ići ćemo prema europskim  institucijama, kako bismo ih upoznali s ugrožavanjem nekoć najrazvijenijega ruralnog područja. Ići ćemo sve do Strasbourga, pa neka traje i deset godina – poručuje Maksić.

Općina Trpinja gubi milijun kuna

S obzirom na prvi natječaj, kad je maksimalna postignuta cijena na svim površinama bila oko 1.800 kuna po hektaru, sada je to svega 670 kuna. Općina će na temelju  te razlike godišnje gubiti oko milijun kuna – kaže trpinjski načelnik Miroslav Palić, dodajući da nije na gubitku samo općinski budžet nego i županijska i državna kasa, u koje se slijeva po 25 posto prihoda od zakupnina.

Dragana Bošnjak

Poljoprivredom u novi život

Iz mirovine na posao

Karlovčanin Jovo Dragojević u 82. godini na Kordunu proizvodi ekološki med i uzgaja lavandu. Mnogi bi nezaposleni u poljoprivredi mogli naći svoj kruh, kaže

Da mirovina ne znači i prestanak s radom, svjedoči Jovo Dragojević iz Karlovca.

Iako bi umirovljenje trebalo označiti početak zasluženog odmora, Jovo se počeo interesirati o mogućnostima poljoprivredne proizvodnje i nastavku radnog vijeka. Još 1992. imao je ozbiljne planove da se počne baviti pčelarstvom i uzgojem lavande, ali ga je u tome spriječio rat. No, koju godinu kasnije, 1995., došlo je vrijeme za novi početak.

– Mogu raditi, a u Pješčenici na Kordunu imam 18 rali zemlje, za koju bi bilo šteta da stoji  neiskorištena. Moj je motiv bio da djeci obezbjedim kakva-takva sigurna primanja u nesigurnim vremenima – prisjeća se Dragojević. Početak nije bio lak: počeo je s dvije košnice pčela i svake godine dodavao pokoju, a slično je bilo i s lavandom, pa danas ima 40 košnica i 3.500 sadnica lavande.

Nema problema s distribucijom meda, jer potrošači znaju za njegovu vrijednost i ljekovita svojstva, a prepoznali su i ekološku kvalitetu meda proizvedenog u čistoj prirodi Korduna.

– Pčelinji pašnjaci su u kordunskim pustarama, pa iako nemam certifikat za ekološku proizvodnju, moji proizvodi su ekološki. Ljudi nema, stanovništvo je izbjeglo, pa je i priroda očuvana – kaže Jovo. Dobitnik je dviju “Zlatnih pčela”, priznanja Sisačko-moslavačke županije za kvalitetu meda. Svu svoju proizvodnju plasira vjernim kupcima iz Samobora i Krapinskih Toplica, koji po njegov med dolaze u Karlovac.

Distribucija proizvoda od lavande trenutačno je najveći Jovin problem. Samome mu je teško baviti se svime potrebnim da proizvod dođe do potrošača – uzgojem sadnica, destiliranjem, pakiranjem, prodajom…, pa bi, smatra, trebalo mijenjati ponešto u proizvodnom procesu.

– Proizvođači lavande trebali bi se organizirati i zajedno plasirati proizvode na tržište, teško je sve sam raditi. Znam da bi organiziranje donijelo manju cijenu, ali bi smanjilo i troškove – kaže Dragojević. Jovo zasad od lavande proizvodi ulje, cvijet i hidrolat, cvjetnu vodicu.

– Najveći dio posla sam odradim, djeca mi pomognu tu i tamo. Imam 82 godine, pa ako ja to mogu, onda doista može svatko. Mnogi bi nezaposleni u poljoprivredi mogli naći svoj kruh – zaključuje neumorni Jovo.

J. Mrkalj

Humanitarni sajam u Zagrebu

Navala na proizvode iz Srbije

Ovogodišnji prihod humanitarne prodaje na Božićnom sajmu namijenjen je Domu za starije i nemoćne osobe u Otočcu

Ni loše vrijeme nije spriječilo velik broj ljudi da se prve decembarske nedjelje okupe na tradicionalnom Božićnom sajmu u organizaciji Međunarodnog kluba žena, na kojem  predstavnici ambasada, među njima i Ambasade Srbije, prodaju tradicionalne proizvode, igračke i hranu svojih zemalja, a sav prihod ide u humanitarne svrhe.

Ovogodišnji prihod namijenjen je Domu za starije i nemoćne osobe u Otočcu. Prikupljenim novcem planiraju se kupiti novi kreveti, madraci, posteljina i ostale potrepštine za ugodniji život domskih štićenika, najosjetljivijih i najstarijih stanovnika Otočca i šire okolice.

Na tezgi Srbije nudili su se proizvodi novokneževačke fabrike Aleva (od mljevene paprike, pudinga, do začina i čajeva), grickalice beogradskog Florida Bela, rakije Destilerije Zarić iz Kosjerića  i vina iz manastira Tvrdoš i Dečani. Uz njih su izloženi i tradicionalni tekstilni i vuneni proizvodi, prije svega pletenina Udruženja Tara iz Ličkog Petrovog Sela.

Ističući velik interes posjetitelja, uslijed čega su pića planula u prvih desetak minuta Sajma a sve je manje-više razgrabljeno do podneva, savjetnica za ekonomiju u Ambasadi Ivana Ivković pohvalila je i veliku pomoć i podršku Privredne komore Srbije.

N. J.

Javna priznanja Belog Manastira za 2012.

Povelja grada Oazi

Mirovna grupa Oaza dobitnica je ovogodišnje Povelje Belog Manastira. Grupa je osnovana 1997. i od tada radi na poboljšanju kvaliteta života Baranjaca kroz edukativne, socijalne i ekološke programe te razvoj neprofitnog poduzetništva i volonterstva. Više od 10.000 Baranjaca bili su ili jesu korisnici 99 dosad provedenih Oazinih projekata, putem kojih je u Baranju stiglo više od pet i po milijuna kuna. Zahvaljujući tako predanom radu, mnogima je olakšan život u osiromašenoj Baranji.

Zlatna plaketa u povodu Dana grada dodijeljena je Josefu Sekou, od 1998. gradonačelniku mađarskoga Mohača, prekograničnog grada s kojim je Beli Manastir povelju o bratimljenju potpisao još prije 40 godina. U obrazloženju se, uz ostalo, kaže da je Seko “nadasve humanist, koji je svu svoju veličinu iskazao upravo u najtežim trenucima za prognane Baranjce” te da  “od preuzimanja gradonačelničke dužnosti ustrajno radi na izgradnji i jačanju novih oblika suradnje među zbratimljenim gradovima, a posebnu pažnju poklanja zaštiti i promoviranju manjinskih prava”.

Povelje Belog Manastira dodijeljene su i fotografu Ivanu Feheru, učitelju belomanastirske Osnovne škole Franji Balogu te Streljačkoj udruzi Mars.

J. N.

Nevolje sportskog kluba iz Vojnića

Nogometaši na meti policije

Dok policija prijavljuje NK Petrovu goru zbog navodno loše organizacije utakmica, u Nogometnom savezu Karlovačke županije nemaju nikakvih primjedbi

Neugodno iznenađenje doživjeli su prije godinu dana igrači i bivši predsjednik NK Petrova gora iz Vojnića Miloš Eremić, kada su dobili poziv slunjske ispostave Prekršajnog suda u Karlovcu zbog prekršaja po šestom članku Zakona o sprečavanju nereda na sportskim natjecanjima. Naime, prema prekršajnoj prijavi policijske postaje iz Vojnića, kao domaćini utakmice Druge nogometne lige Karlovačke županije između NK Petrova gora i NK Josipdol, koja je odigrana 2. oktobra 2011., nisu angažirali dovoljan broj redara.

Za taj je prekršaj zatražena maksimalna novčana kazna za Klub, 50 hiljada kuna, te još pet hiljada kuna za  predsjednika Kluba, Eremića. Nakon saslušanja svjedoka iz policije, delegata utakmice i Eremića, sutkinja Nada Turkalj zaključila je da prekršaj nije dokazan. Par mjeseci kasnije, Eremić i Klub dobivaju još jedan sudski poziv za prekršaj počinjen po istoj osnovi, na utakmici s NK Mrežnicom iz Zvečaja, koja je odigrana 11. septembra 2011.

Prvo je ročište već održano na karlovačkom Prekršajnom sudu; sutkinja Ljiljana Skale, kazali su nazočni na raspravi, bila je iznenađena predmetom. Na drugoj će raspravi biti saslušani predstavnici policije i delegat utakmice.

Za obje sporne utakmice delegati Nogometnog saveza Karlovačke županije Vlado Grgić i Stjepan Štefanac nisu imali primjedbi na organizaciju, potvrdio nam je tajnik NS-a Tomislav Kuzman.

NK Petrovu goru uglavnom svi smatraju povratničkim i višenacionalnim klubom, jer u njemu igraju domicilni Srbi i Srbi povratnici, Muslimani, Bošnjaci i doseljeni Hrvati; nasuprot tome, u NK-u Vojnić ’95 igraju samo doseljeni Hrvati.

Kako bi se prevladali nesporazumi, održan je sastanak s novim načelnikom PU Karlovac Tomislavom Kotićem i šefom policije u Vojniću Ivanom Kalićem, nakon kojeg u Klubu nisu preveliki optimisti: problem je, kažu, u tome što policija na utakmice dolazi znatno prije početka, dok još nema redara, pa se zato policijski izvještaji i izvještaji delegata NS-a razlikuju. Incidenata, ističu, na njihovom igralištu nikada nije bilo.

– Nažalost, naši napori da mlade usmjerimo na sport iz nekih razloga nisu prepoznati od strane djelatnika vojnićke policijske postaje. Kaznu od 50 hiljada kuna ne bismo ni mogli platiti, jer toliko iznosi naš dvogodišnji budžet. Bude li i dalje prijava i osuđujućih presuda, morat ćemo ugasiti Klub – kaže sadašnji klupski predsjednik Nikola Tesla.

Na utakmicama bez incidenata

Od Andree Lenard, službenice za odnose sa javnošću u PU karlovačkoj saznajemo da je policija lani i ove godine na utakmicama Prve i Druge županijske nogometne lige prekršajno prijavila “sportske klubove iz Vojnića” jer nisu imali redarsku službu sa dovoljnim brojem redara. Inače, zabilježena su tri događaja u kojima su navijači kršili odredbe Zakona o sprečavanju nereda na sportskim natjecanjima i to na području Karlovca, Slunja i Malog Erjavca. Proslijeđeni su optužni prijedlozi nadležnim Prekršajnim sudovima. Ostaje ipak nejasno kako su se ovi incidenti dogodili, a bio je dovoljan broj redara, dok je NK Petrova Gora loše organizirala utakmice, a incidenata nije bilo?

M. C.

Međunarodna fakultetska razmjena

Strani studenti u Osijeku

Nitko od naših sveučilišnih gostiju nije navikao na jeftinu prehranu pa su s nevjericom gledali račun iz studentskog restorana od 7 kuna za ručak

Ovo je već druga akademska godina u kojoj studenti diljem Europe imaju mogućnost doći na studij na Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku u sklopu Erasmus-programa mobilnosti. Trenutno na osječkom Sveučilištu, u ovom zimskom semestru, studira čak 25 erasmus-studenata, što je veliki napredak za slavonsku metropolu.

Dio studenata smješten je u novom osječkom studentskom domu, dok su preostali u privatnom smještaju, koji je nekima “bogu iz nogu” od matičnog fakulteta. Ekonomski, Elektrotehnički, Filozofski, Medicinski, Poljoprivredni, Pravni, Prehrambeno-tehnološki fakultet i Odjel za kulturologiju domaćini su tim studentima.

Ovogodišnji strani studenti dolaze iz susjedne Mađarske, jedna djevojka je iz Grčke, trojica momaka su iz Španjolske, a najveći broj dolazi iz Poljske, što ni malo ne čudi jer ih je i prošle godine bilo najviše iz te zemlje. Poljacima je Osijek zanimljiva destinacija zato što većina njih studira kroatistiku ili balkanske studije, koji obuhvaćaju srpski, makedonski i albanski jezik.

Nakon dolaska studenata, organiziran im je službeni dan dobrodošlice, na kojem ih je erasmus-delegacija osječkog Sveučilišta pobliže upoznala s gradom i Sveučilištem. Svaki student dobio je svog tutora, tj. jednog domaćeg studenta ili studenticu, čiji je zadatak da im boravak učini što ugodnijim, pomažući im oko smještaja, papirologije i svega drugoga.

Erasmus-studenti imaju sva prava kao i domaći studenti, tako da su i oni postali ponosni vlasnici iksice, koja je za njih pravo – čudo od kartice. Nitko od njih nije navikao na jeftinu prehranu koju uživaju naši studenti, tako da su s nevjericom gledali račun iz studentskog restorana “Gaudeamus”, koji je iznosio oko 7 kuna za kompletan ručak. Bartosz iz Poljske, koji studira kroatistiku, za vrijeme ručka cijelo je vrijeme ponavljao da ne može vjerovati da jede u restoranu za 7 kuna.

Neki od erasmus-studenata u Osijek su došli jer su baš tako odlučili, a neki zato što nisu mogli otići ni na jednu drugu destinaciju, ali su za manje od mjesec dana koliko su u Osijeku postali zadovoljni fakultetima na koje su došli. Osijek im je na odličnom geografskom položaju pa mogu putovati po Balkanu.

Neljubazni javni službenici

Jedino na što se strani studenti moraju priviknuti je to, kako kaže Bartosz, da je u Hrvatskoj sve osim hrane puno skuplje nego u Poljskoj te da nemamo baš ljubaznu javnu službu: “Išao sam napraviti butru (mjesečnu kartu) kako bih se mogao voziti tramvajem, a žena na šalteru je bila jako neljubazna. Kako ona može biti neljubazna prema meni, a ja joj još plaćam?” Dragi erasmus-studenti, pričekajte da odete u matične studentske službe na fakultetima pa da vidite onda što je neljubaznost.

Sonja Nedić

Nebriga za nasljeđe velikog pisca

Spas za kuću Matavuljevih

Rodni dom autora romana “Bakonja fra Brne” posljednji je autentični industrijski pogon u Šibeniku, pa bi valjalo podržati inicijativu da se ondje otvori etnografski muzej

Djela šibenskog književnika Sime Matavulja spremljena su početkom devedesetih u ladice: đaci ih više ne čitaju, škole ne nose njegovo ime i samo stariji pamte autora čuvenog romana “Bakonja fra Brne”.

– Simo Matavulj zapostavljen je kao i mnogi drugi. Koliko je godina trebalo da Smiljan ponovno prizna Nikolu Teslu, a koliko da takvo priznanje opet dobiju drugi zaslužni Srbi vezani uz Hrvatsku. Djela Sime Matavulja najbolja su književnost razdoblja realizma, nema boljih opisa Šibenika od njegovih – kaže etnolog Muzeja Grada Šibenika Jadran Kale. Ističe da ne želi ocjenjivati piščeva djela, o njima će na predavanju u povodu obljetnice rođenja govoriti gošće s Filozofskog fakulteta, ali da može mnogo toga reći o kući obitelji Matavulj, koja ima vrijednost i kao posljednji autentični industrijski pogon u Šibeniku.

Upravo je Kale u posljednjih nekoliko godina podsjetio šibensku javnost na velikog književnika, ali i njegovog brata Đuru, industrijalca, i to inicijativom da se njihova rodna kuća pretvori u etnografski muzej. Naime, zgrada u Ulici kralja Zvonimira u kojoj je 1852. rođen  Simo Matavulj, o čemu svjedoči spomen-ploča koju je uz stogodišnjicu piščeva rođenja postavio Grad, iznimno je bitna i za gospodarsku povijest Šibenika: u njoj je Đuro još 1880. otvorio pogon Industrije narodnog veza, gdje se izrađivala šibenska kapa, šivale se narodne nošnje, a od 1884. proizvodili likeri. Nasljednici obitelji Matavulj, koji danas žive u Americi, kuću su stavili na prodaju. Prilikom svog posjeta Šibeniku prije dvije godine, Gradskoj knjižnici “Juraj Šižgorić”, Državnom arhivu i Muzeju Grada Šibenika darovali su brojne knjige iz privatne zbirke Sime Matavulja, uključujući i one koje je vlastoručno potpisao, ali i predmete iz pogona za proizvodnju narodnih nošnji i likera.

Gradu Šibeniku ponudili su pravo prvokupa kuće, no kako u gradskom proračunu nema novca za njezinu kupnju i obnovu u muzej, sudbina joj je neizvjesna – a s njom i zaostavština velikog pisca te spomen na industrijalizaciju i bolju gospodarsku prošlost grada koji svoju budućnost vidi i u znatnijem turističkom razvoju.

Tribina povodom 160. godišnjice rođenja

OKVIR  Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Šibenika odlučilo je Simu Matavulja spasiti od zaborava, pa 7. prosinca u Gradskoj knjižnici “Juraj Šižgorić” organizira predavanje u povodu 160. obljetnice rođenja toga znamenitog književnika. Na predavanju će govoriti Jadran Kale, etnolog Muzeja Šibenika te Dubravka Bogutovac i Virna Karlić sa zagrebačkoga Filozofskog fakulteta.

Goran Plavšić

Promocija osječkog studentskog zbornika

“Politikin zabavnik” na studiju kulturologije

Na Sveučilištu Josipa Jurja Štrosmajera u Osijeku, predstavljen je zbornik “Periodi hrvatske periodike od polovice 19. stoljeća do danas”. Sastoji se od seminarskih radova studenata Kulturologije. Studenti su obrađivali različite teme u četiri cjeline: “Osječke novine i kako ih čitati: osječko novinstvo do kraja Drugog svjetskog rata”, “Novine i časopisi nakon Drugog svjetskog rata”, “Dječji i omladinski listovi – periodika najzahtjevnijih čitatelja” te “Od konvencionalnog do digitalnog – elektronički časopisi – prednosti i nedostaci”. Svi radovi imaju sažetak na engleskom jeziku.

Sve je počelo kao pisanje seminara za kolegij, a na kraju se izrodila ogromna knjiga koja mlađim generacijama kulturologa može poslužiti kao svojevrsni udžbenik. Glavne dirigentice bile su doc. dr. sc. Dinka Kovačević i mr. sc. Marina Vinaj, voditeljice kolegija “Hrvatska periodika kao medij”. Na promociji su svoja iskustva podijelile četiri članice uredništva: Sonja Nedić, Žana Jamaković, Danijela Grgac i Ines Tonković. Studentica Sonja Nedić sama je napisala rad “Politikin zabavnik – za sve od 7 do 107”, koji se bavi nekad kultnim časopisom koji se čitao i u Osijeku, Baranji i drugim dijelovima Hrvatske.

J. N.

Karlovačko-darđanska izložba

Na ovogodišnjoj, već devetoj po redu Likovnoj koloniji “Đola” u Dardi, uz slikare okupljene oko darđanskog Pododbora SKD-a Prosvjeta, sudjelovalo je i 34-oro slikara vezanih uz karlovački Pododbor. Slike nastale za održavanja Kolonije najprije su izložene u Dardi, a sada je izložba preseljena u Osijek, u tamošnje prostorije Prosvjete.

Izložbu je pred pedesetak posjetilaca otvorila Dušanka Tanacković, sekretarica osječkog Pododbora, a otvorenju se pridružila i Leposava Grubor iz darđanskog Pododbora, pročitavši splet stihova srpskih pjesnika. Otvoranje je završeno razgledanjem slika, druženjem i prigodnom zakuskom.

J. N.

Godišnji koncert KUD-a iz Vere

Kulturno umjetničko društvo “Ljubomir Ratić Bubo” iz Vere održat će 8. decembra u sportskoj dvorani Osnovne škole u Boboti svoj godišnji koncert. Koncert počinje u 19 sati, a pored domaćih folkloraša, koji će predstaviti što su radili u protekloj godini, u programu će nastupiti i gosti iz Bačke Topole – članovi  Folklorne sekcije Srpskog kulturnog centra “Vuk Stefanović Karadžić”.

KUD “Ljubomir Ratić Bubo” osnovan je 2000., a danas broji oko 70 članova, podijeljenih u Prvi i Dječji ansambl.

D. B.

Spomen na Desanku Đorđević u Kranju

Ansambl narodnih igara SKD-a Prosvjeta sa sjedištem u Vukovaru 8. i 9. decembra putuje u Sloveniju, gdje će nastupiti na zajedničkom koncertu s KUD-om “Sveti Sava” iz Kranja. Koncert se održava u čast Desanke Đorđević, poznate koreografkinje koja je preminula lani, u 84. godini života. Zajednički koncert organizira se u želji da se sačuva uspomena na Desankin vedri duh, iskren osmijeh i pozitivnu energiju, što će ostati vječno zabilježeno među onima koji su je voljeli, poštovali i poznavali. ANI i KUD “Sveti Sava” na svom repertoaru imaju po nekoliko koreografija Dese Đorđević, po mnogima ikone srpskog folklora.

D. B.

Strip-izložba u Osijeku

Bordo u rodnom gradu

Sve do ovog novembra, Borivoj Dovniković nije samostalno izlagao pred svojim Osječanima

Borivoj Dovniković Bordo, svjetski poznati autor crtanih filmova, ilustrator, karikaturist, stripaš i grafički dizajner, rođen je u Osijeku 12. decembra 1930. godine, i to u Donjem gradu, u kući prekoputa danas propale Kožare. Nakon prerane majčine smrti, selio se od tetke do tetke, tako da je osnovnu školu pohađao u Osijeku, Dalju i Čepinu. Već u dječačkom dobu počeo je crtati i to toliko da je na srednjem prstu dobio – žulj. Maturirao je poslije Drugog svjetskog rata u Osijeku te odmah otišao u Zagreb, da bi uskoro započeo rad na crtanom filmu.

Bordo i danas živi u Zagrebu, a u svoj rodni Osijek dolazi kad god ga neko pozove, obično na kakvu stripašku manifestaciju. Ipak, sve do novembra 2012. godine u Osijeku nije imao samostalnu izložbu svojih radova. Sad se i to promijenilo.

Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek (GISKO) i zagrebačka Udruga za popularizaciju hrvatskog stripa “Art 9”, u izložbenom holu GISKO-a, otvorili su u prisustvu autora izložbu stripa “Bord Osijek, jesen ’45. : retrospektiva strip-stvaralaštva Borivoja Dovnikovića”, na kojoj su neki njegovi radovi prvi put izloženi. Iste večeri, u prepunoj Studijskoj čitaonici, predstavljen je i njegov strip “Susreti treće vrste”, ukoričen u knjigu.

Izložba će biti otvorena do 1. decembra, a na njoj će posjetioci moći vidjeti Bordine strip-radove nastale u razdoblju od njegovog osnovnoškolskog i srednjoškolskog do zrelog doba, npr. stripove “Vitez Škilja” (1944) i “Čiča Toša” iz osječkog tjednika “Magnet” (1945).

Iste je godine nastao i strip objavljivan u osječkom dnevnom listu “Glas Slavonije” pod nazivom “Udarnik Ratko”. Nakon toga nastali su, između ostalih, stripovi “Izgubljeni svijet” (1951) i “Blesan i tupan” (1976), dok je strip “Susreti treće vrste”, koji je promoviran u Osijeku, izlazio 1983. i 1984. godine u zagrebačkom kulturnjačkom tjedniku “Oko”.

Promocija stripa “Susreti treće vrste” i uopće Bordinog strip-stvaralaštva održana je pred osamdesetak zainteresiranih posjetilaca, uglavnom iz Osnovne škole Vijenac i Škole primijenjene umjetnosti i dizajna.

Bordo je svojom vitalnošću pokazao da je i dalje u kreativnoj snazi i da ga želja za crtanjem nije napustila pa je najavio mogućnost objavljivanja “Susreta četvrte vrste”, u kojima bi se osvrnuo na zbivanja u suvremenoj Hrvatskoj.

J. Nedić

Ekumenizam na djelu

Mališani u sisačkoj Svetoj Petki

Polaznici Igraonice Zvončica su djeca različitih vjeroispovijesti, koja slave sve velike vjerske blagdane: islamske, pravoslavne i katoličke

Mališani iz Igraonice Zvončica pri sisačkoj Narodnoj knjižnici i čitaonici “Vlado Gotovac” posjetili su Sisačku parohiju u sklopu programa kulturne raznolikosti, koji Igraonica provodi od svog osnutka 2008. U organizaciji Igraonice i vjerskih zajednica Grada Siska, započelo se s posjetima crkvama i džamiji te nastavilo s čitanjem priča i upoznavanjem običaja pojedinih naroda i vjera.

– Cilj radionica je odgajati djecu kao kompletne osobe, koje će prije svega cijeniti i voljeti svoje, ali i poštovati tuđe običaje – navode voditeljice Dragana Čubrilo Bila i Irena Gašparović. Polaznici Igraonice su djeca različitih vjeroispovijesti, koja slave sve velike vjerske blagdane: islamske, pravoslavne i katoličke.

Još proljetos, Igraonica Zvončica dobrodošlicu je poželjela novom sisačkom parohu Veselinu Ristiću, ugostivši ga u Tjednu kulturne raznolikosti, kada se sa svojim kulturnim programom predstavila i srpska nacionalna manjina. Paroh Ristić je sada u Crkvi Svete Petke djeci govorio o toj zaštitnici žena, kojoj se mole pravoslavni vjernici, ali i o drugim svecima, poput Svetog Nikole, Svetog Save i Svetog Dimitrija.

Mališanima islamske vjeroispovijesti pravoslavni se hram posebno svidio, jer ih po veličini i dijelu unutrašnjosti podsjeća na njihov medžlis. Mališani su parohu poželjeli puno zdravlja i sreće i što skoriju izgradnju prave crkve, koja bi trebala biti podignuta u bližoj budućnosti, kao i Islamski centar.

Mirna Jasić

Stogodnjak (140)

7. 12. – 14. 12. 1912: na bečkom sudu održana je tajna rasprava protiv četrnaestorice studenata, Srba i Hrvata, koji su dva tjedna ranije bili uhapšeni kao sudionici velikih protuvladinih demonstracija u Beču. Student filozofije Novak Bukvić bio je optužen zbog uvrede cara, a svi ostali zbog narušavanja javnog reda i mira. Iako je rasprava bila tajna, u sudsku dvoranu pušteno je, na zahtjev optuženika, 40 studenata koje su Bukvić i njegovi optuženi drugovi imenovali svojim pouzdanicima. Nakon provedene sudske rasprave, Bukvić je osuđen na šest mjeseci teške tamnice, a ostalima – Simiću, Došenu, Karamanu, Stajiću, Karanoviću, Predojeviću, Marinoviću, Đukiću, Repcu, Vlahi, Feriću i Budimiru – izrečene su kraće vremenske kazne. Četrnaesti, Puljezević, oslobođen je svake optužbe.

* U Banjoj Luci u dubokoj je starosti umro graničarski lajtnant Makso Prica, jedan od najpoznatijih srpskih krajiških ratnika. Bio je rodom iz Korenice i, kako su novine izvijestile,  “pravi tip srpskih krajiških oficira koji su učestvovali u svim ratovima Monarhije od 1848. godine naovamo. Među ostalim, bio je godine 1848. u jurišu graničara na Beč, zatim u bici kod Tatio-Bičke, a 1859. i kod Solferina…”. Pricini posmrtni ostaci uz sve su počasti ispraćeni iz Banje Luke i prebačeni u Karlovac, gdje su i pokopani u obiteljskoj grobnici, u prisutnosti mnogobrojnih žitelja toga grada.

* Za izgradnju Srpske ženske učiteljske škole u Karlovcu stigli su brojni novčani prilozi, s raznih strana, pa tako i iz Amerike – od društva Kosovski osvetnici iz Portlanda (70 kruna), zatim od Crnogorskog dobrotvornog društva u Butu (100 kruna), pa onda od Srpskog pjevačkog društva u Nju Jorku (44 krune), od Voznesenija Gospodnjeg u Hemondu (28 kruna), od Društva Sv. Đurađ iz Blera (28 kruna), Sv. Nikole iz Stiltona (25 kruna)… Jedne će novine tim povodom objaviti i ovu rečenicu: “Od Amerikanaca nije mnogo, ali čovjeka ipak veseli…”

* “Upravo je izišla najnovija dvostrana snimka ‘Mobilizacija srpske vojske – Srbi idu u rat na Turke’. Cijena ploče je 3 krune. Nadalje, preporučujem moje veliko skladište glasozvučnih gramofona i veliki izbor srpskih, hrvatskih, bosanskih i međunarodnih ploča…”, poručuju, uz ostalo, iz trgovine u zagrebačkoj Ilici 39, pa još dodaju: “Trebate li popis ploča? Šaljemo ih vam badava! Imate li kakvu staru ploču? Pošaljite nam je. U zamjenu ćete dobiti novu!”.

Đorđe Ličina