Kronika

Primeniti zakon i ništa više

Za ostvarenje prava na dvojezičnost u Vukovaru treba sačekati da nadležni organi primene zakon. Samo to očekujemo, kaže Srđan Milaković, predsednik vukovarskog SDSS-a

Nakon što su objavljeni rezultati popisa stanovništva iz 2011. godine prema kojima je Srba u Vukovaru 34,87 odsto, politička scena u gradu na Dunavu ponovo se uzburkala. Činjenica da pripadnici srpske zajednice sada čine više od jedne trećine vukovarskog stanovništva što podrazumeva uvođenje ravnopravne službene upotrebe hrvatskog i srpskog jezika, kao i latiničnog i ćiriličnog pisma na području grada, digla je na noge desničarske stranke.

HSP dr. Ante Starčević zatražio je odgađanje primene ovog prava na deset godina te kao i pre dve godine ponovo pokrenuo potpisivanje peticije “protiv ćirilice”. U saopštenju vukovarske podružnice te stranke koje je potpisao predsednik Marijan Pavliček navodi se kako poštuju prava svih manjina, ali “budući da se radi o herojskom gradu Vukovaru koji još uvek leči ratne rane te traga za nekoliko stotina nestalih hrvatskih branitelja i civila” traže uvođenje moratorijuma kao što su ga imali pripadnici srpske nacionalne manjine tokom mirne reintegracije zbog služenja vojnog roka u RH.

Vukovarski HDZ  na čijem je čelu Damir Barna, rezultate popisa stanovništva smatra  neverodostojnim jer je popis birača koji isključuje maloletne osobe brojčano veći od popisa stanovništva. “Zahtevamo od nadležnih institucija RH reviziju kako popisa stanovništva grada Vukovara tako i popisa birača”, kaže se u saopštenju za javnost ove stranke. Tvrde kako uvažavaju prava svih nacionalnih manjina, ali smatraju da “grad Vukovar iz dobro poznatih razloga te mesta i simbolike koje zauzima u istoriji stvaranja današnje slobodne i nezavisne RH zaslužuje i mora biti izuzet od primene prava na dvojezične natpise”.

U SDSS-u očekuju  izmenu Statuta grada Vukovara i doslednu primenu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i drugih zakona smatrajući da se njihovo provođenje podrazumeva.

– To je stvar primene zakona. U ovom slučaju ne bi trebalo očekivati političku intervenciju niti lobiranje u smislu da se primeni nešto što je naše pravo. Treba sačekati da nadležni organi primene zakon. Jednostavno, samo to i očekujemo, kaže Srđan Milaković, predsednik vukovarske organizacije SDSS-a. On smatra da nema razloga za bilo kakvim uvođenjem moratorijuma ni na godinu dana, a kamoli na deset godina.

– Prošlo je 20 godina od ratnih događaja, međunacionalni odnosi su došli do tolerancije i mogućnosti međusobnog razumevanja uz dijalog. Očekujemo da će se ovaj propis primeniti. Apsolutno ne podržavamo bilo kakvo odgađanje, ističe Milaković.

Predsednik vukovarskog SDSS-a dodaje da mnogi to pravo svode na dvojezične natpise tabli i znakova u saobraćaju, ali da je reč o mnogo širem pravu.

– Institucijama će trebati neko vreme da se za to pripreme. Tu su i simboli grada Vukovara, simboli institucija koje imaju sedište u Vukovaru, natpisne ploče, prvostepeni postupci koji se moraju voditi na srpskom jeziku i pismu ukoliko to stranka zahteva, postupci upravnih organa i sudskih organa…To je zaista kompleksno pravo koje se sada nastoji bagatelizirati,  pojašnjava Milaković dodajući da put do ostvarenja tog prava neće biti lak.

– Najveći je problem što će neke političke opcije pokušati da ispolitizuju ovu situaciju zbog lokalnih izbora i to može sve zakomplikovati. Mi smo oprezni. Ne verujemo da će to ići preko noći, ali očekujemo da se ostvari što je pre moguće, zaključuje naš sagovornik.

U Vukovaru prema popisu stanovništva iz 2011. godine živi 27.683 stanovnika, četiri hiljade manje u odnosu na popis iz 2001. godina, a gotovo dvostruko manje od predratnog broja stanovnika. Većinu stanovništva čine Hrvati, njih 57,37 odsto, slede Srbi sa 34,87 odsto, Rusini kojih ima 1,59 odsto, Mađari  sa 1,25 odsto dok ostale nacionalne manjine imaju udeo manji od jedan odsto u ukupnom stanovništvu.

Bauk: ništa od moratorijuma

– Zakoni se moraju poštovati i provoditi i zato ih mi kao država imamo, rekao nam je gradonačelnik Vukovara Željko Sabo. Od ministra uprave Arsena Bauka s kojim je, kaže, o tome razgovarao, očekuje daljnje korake i striktno tumačenje odredbi zakona koje će kao gradonačelnik provesti.

– Zatražiću od svih političkih opcija u gradu da svojim delovanjem ne dovode u pitanje ono što smo godinama stvarali. Nakon 15 godina od procesa mirne reintegracije došli smo u situaciju da smo grad mira i tolerancije i zato smatram da ovaj slučaj ne bi trebalo pretvoriti u politikanstvo koje bi na bilo koji način poremetilo odnose u gradu, istakao je vukovarski gradonačelnik.

Govoreći na obeležavanju desete godišnjice donošenja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, ministar uprave Arsen Bauk oštro je odbacio predlog da se stavi moratorijum na uvođenje ćirilice i srpskog jezika u Vukovaru.

– U ovoj zemlji zakoni se trebaju provoditi, i verujem da će tako biti i u Vukovaru. Zakon o upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina je jasan, poručio je ministar.

U sedam opština već izigrani

Da put do ostvarenja prava na dvojezičnost neće biti lak, pokazuje i primer sedam opština sa većinskim srpskim stanovništvom na području Vukovarsko-sremske i Osječko-baranjske županije (Borovo, Erdut, Jagodnjak, Markušica, Negoslavci, Šodolovci i Trpinja i njima pripadajuća naselja), koje uprkos svim zakonskim preduslovima do danas nisu ostvarile pravo na dvojezične table sa nazivom mesta. Hrvatske ceste nadležne za njihovo postavljanje  odbijale su zahteve ovih opština uz obrazloženje da znakovi moraju biti izrađeni i postavljeni prema hrvatskim normama, a da “u hrvatskim normama nema ćiriličnog pisma”.

Dragana Bošnjak

Popis stanovništva u Šibensko-kninskoj županiji

Zadržali pravo na dožupana

Srbi kojih je 1,5 posto više nego 2001., imaju pravo i na dogradonačelnike u Kninu i Skradinu, a čine većinsko stanovništvo u Biskupiji, Civljanama, Erveniku i Kistanju

Iako je na statističkom dnu po socijali, gospodarstvu i dobnoj strukturi stanovništva, Šibensko-kninska županija u jednome je ostvarila pozitivan pomak – porastu broja stanovnika srpske nacionalnosti.

Netom objavljeni rezultati o broju stanovništva i njihovoj nacionalnoj strukturi pokazali su da Šibensko-kninska županija danas ima 109.375 stanovnika, što je 3.561 manje nego prije 10 godina, ali je zato porastao broj Srba i to sa 10.229, koliko ih je bilo 2001. godine, na 11.518. Točnije, za 1.289 osoba ili 1,5 posto.

Najviše ih živi u Kninu, njih 3.551, te čine 23,95 posto ukupnog stanovništva tog grada. U Skradinu ih je 679 ili 17,75 posto, u Drnišu 539, odnosno 7,19 posto. Najmanje srpskog stanovništva u odnosu na okupan broj građana je u Šibeniku, njih 1.434 ili 3,10 posto, te u Vodicama u kojima se pripadnicima srpske nacionalne manjine izjasnilo 230 građana, odnosno njih 2,59 posto.

Sukladno Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, Srbi u Šibensko-kninskoj županiji zadržali su pravo na dožupana i dogradonačelnike Knina i Skradina. K tome, Srbi su većinsko stanovništvo u četiri općine u kojima je njihov broj u posljednjih deset godina još i porastao. U Općini Ervenik živi 1.074 Srba, čak 97,19 posto ukupnog stanovništva. Slijedi Općina Biskupija sa 85,46 posto, odnosno 1.452 osobe.  U najmanjoj hrvatskoj općini Civljane koja ukupno broji 239 stanovnika, Srba je 188 ili 78,66 posto, a u Općini Kistanje ih je 2.166, odnosno 62,22 posto.

Predstavnici srpske nacionalne manjine u Šibensko-kninskoj županiji kažu da su djelomično zadovoljni rezultatima popisa stanovništva jer je, tvrde, broj stanovnika srpske nacionalnosti još i veći.

– Ovaj popis stanovništva prikazao je djelomično realno stanje. Popisivači nisu mogli doći do svake kuće i čovjeka pa u nekim selima stanovnici uopće nisu popisani. Na primjer u Plavnom do zaseoka Busača i Opačića treba sat vremena pješačenja. Mnogo je prijava da su popisivači unosili podatke drvenim olovkama što ostavlja mogućnost naknadnog brisanja i mijenjanja podataka, a što je upisivano nepismenima – to nitko ne zna. Također, iako je od rata prošlo 15 godina, dio ljudi još uvijek je u strahu i ne žele iskazati svoju pravu nacionalnost. Usprkos svemu tome, imamo veći broj pripadnika srpske nacionalne manjine i s tog aspekta smo zadovoljni. No valja naglasiti da je stvarni broj Srba u ovoj županiji veći od sada prikazanoga – kazao je Mirko Rašković, šibensko-kninski dožupan i predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Šibensko-kninske županije.

Goran Plavšić

Konferencija o revitalizaciji ruralnih zajednica

Povratnici – čuvari ravnomjernog razvoja

Lokalne sredine dobivaju 55 miliona eura zbog povratka, dok je kroz razvojne programe uloženo minimalno 200 miliona eura

Povratak doprinosi razvoju lokalnih sredina, pa makar i zbog novca kojeg povratnici troše u njima, rečeno je na konferenciji “Mogućnosti za revitalizaciju ruralnih zajednica u Područjima od posebne državne skrbi (PPDS)” koja je održana u Zagrebu kao završno događanje programa “Izgradnja održivih zajednica na PPDS-u” čiji su nosioci UNHCR za Hrvatsku i udruženje Mi iz Splita.

–  U Hrvatsku se do sada vratilo oko 133.000 Srba, što je otprilike polovina onih koji su izbjegli tokom rata, rekao je predstavnik UNHCR-a Terens Pajk, dodavši da su teškoće u zapošljavanju i obnovi glavne prepreke u povratku, za što se zbog toga izjašnjava mali broj Srba iz Hrvatske koji su još u statusu izbjeglice.

Henrik Ofštad, ambasador Norveške koja je ove godine donirala značajna sredstva u program, izjavio je da projekti koji nisu skupi na lokalnoj razini daju zapanjujuće rezultate.

– Međutim, dugotrajno je i skupo uknjižiti se u vlasništvo nekretnine, javne službe još nisu dovoljno na pomoći povratnicima, a kako nedostaje informacija, ne zna se kakve su potrebe povratnika i lokanih sredina, rekao je Ofštad.

Nives Ivelja, predsjednica udruženja Mi, podsjetila je na brojne aktivnosti uz pomoć ambasada Holandije, Belgije i Norveške, UN-a, UNHCR-a, UNDP-a i brojnih međunarodnih nevladinih organizacija. U 40 lokalnih zajednica proveli su 55 projekata vrijednih od 11.000 do 3.000 eura, kao i brojne tečajeve i seminare.

– Zagovornici ravnomjernog razvoja regija u Hrvatskoj su prije svega predstavnici Srba u Hrvatskoj, rekao je Dragan Bagić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji je javnosti poznat po istraživanjima povratničke populacije.

– Oko šest posto povratnika živi pretežno od pomoći porodice koja je izvan tog područja, a oko polovice je umirovljenika, pa po gruboj računici lokalne sredine dobivaju 55 miliona eura koje ne bi imale da nije bilo povratka, do je kroz razvojne programe na područjima povratka kroz uloženo minimalno 200 miliona eura, rekao je Bagić.

N. Jovanović

Milan Tankosić, zamjenik načelnika općine Gračac

Ima nas više od popisanih

Ljudi koji u svoje kuće dolaze četiri – pet puta godišnje, imali su pravo biti popisani jer se vidi njihov interes da ostanu u Gračacu

Kako komentirate rezultate popisa stanovništva za Općinu Gračac i da li su oni očekivani?

Gračac po popisu iz 2011. ima tek 4.700 stanovnika, što je u jednoj mjeri očekivano. Ali, imajući u vidu da u registru prebivališta ima 14.000 ljudi, nema sumnje da je izostavljeno dosta ljudi koji su trebali biti popisani. Od popisivača je ovisilo kako su tih dana tumačili prisustvo ili odsustvo ljudi kod svojih kuća. Ljudi koji u svoje kuće dolaze četiri – pet puta godišnje i duže se vremena zadrže u njima, imali su pravo biti popisani jer se vidi njihov interes da dolaze i u perspektivi ostanu na području naše općine koja veličinom premašuje dvije najmanje županije u Hrvatskoj. S druge strane, značajan dio stanovnika stariji je od 60 godina, a o strukturi govori i podatak da je u općini oko 350 zaposlenih, oko 400 je nezaposlenih, dok su ostali u drugom kategorijama.

Ima li mogućnosti se popravi brojno stanje stanovništva općine?

Broj povratnika zadnjih godina opada jer se nitko ne želi vratiti bez riješenih pitanja stanovanja i zapošljavanja, te privrednih aktivnosti. Kod nas toga nema jer su tvornice uništene i pokradene, bilo pljačkom, bilo privrednim kriminalom. Poljoprivredni posjedi su rasitnjeni, veličine do tri hektara, što je nedovoljno ekonomsku aktivnost, a od 36 katastarskih općina, zemljišne knjige postoje za samo tri.

Kako komentirate činjenicu da je Sabor odbio amandman SDSS-a da se općini dodijeli dva miliona kuna?

Država bi trebala biti osjetljivija za ta područja koja sama ne mogu riješiti probleme zbog usitnjenosti općina i manjoj mogućnosti da se pobrinu za razvoj. Država mora biti uključena u pitanja razvoja povratničkih područja, jer će se joj se to ionako vratiti.

Ulaganjem bi se stavio prostor u funkciju i vratilo određen broj radne snage, a stvorilo bi se dugoročno mnogo više koristi nego troškova. Država radi na proizvodnji novih troškova, a ne na povećanju rasta, dok vlada mora imati više osjetljivosti za područja i sama investirati u javnu infrastrukturu ili naći investitore. Sadašnji sistem poticaja ulaganja na područja povratka podložan je zloupotrebama jer su u nekim selima prijavljene adrese i matični brojevi poduzeća koja tamo nikad nitko nije vidio.

Gračac je medijski poznat po iseljavanjima u Kanadu?

Manje se zna podatak da je više ljudi odselilo iz Knina. Iz  Gračaca je otišlo 30 do 50 porodica, što je za Gračac ogroman broj. Mnogi od njih, ako ih i vrate, pokušavaju ponovo otići u Kanadu ili biraju neku novu sredinu za život, ali u Gračacu ne žele živjeti. Uostalom, u mjestu u kome živim, nekad je živjelo 180 ljudi, a danas 45. Moj brat i ja smo najmlađi među njima, a u krugu od 20 kilometara oko naše kuće nema djece.

Nenad Jovanović

Kvalitetniji izborni model

Tokom objedinjene saborske rasprave o Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i Zakonu o lokalnim izborima, Mile Horvat naveo je kako je novim izbornim modelom omogućeno da se lokalni izbori 19. maja iduće godine provedu na kvalitetan način.

– Model koji je u prošlom izbornome ciklusu bio određeno europsko postignuće, u smislu neposrednih izbora, u praksi je erodirao i bila mu je potrebna dorada. U tri ključne stvari su naši prijedlozi za popravak zakona usvojeni. Bilo je potrebno vratiti u zakon referendum kao način šire kontrole izbora, odnosno da se ne uskrati pravo biračima da neposredno odlučuju o nepovjerenju načelnicima. Prihvaćena je i sugestija da treba uvesti određeni kontrolni model u imenovanje na upravljačke funkcije u tvrtkama od interesa lokalne i regionalne samouprave. U pitanju je bila i odredba koja je govorila o diskriminaciji manjinskih zamjenika načelnika, gradonačelnika ili župana kroz davanje određenih ovlasti. No, novim modelom ovaj se dojam diskriminacije izbjegava, jer će načelnika zamjenjivati njegov prvi zamjenik – kazao je Horvat.

Također, zadovoljan je definiranjem pasivne i aktivne legitimacije predstavnika iz redova nacionalnih manjina, kao i izbornom procedurom koja se odnosi na izbor manjinskih predstavnika.

– Osnova konzumiranja prava nacionalnih manjina u sudjelovanju u predstavničkim i izvršnim tijelima su dobro uređeni statuti lokalne samouprave. No, još imamo situacija da neke lokalne samouprave nisu usuglasile svoje statute sa odredbama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i nema nikakvih konzekvenci za takvo ponašanje. Neshvatljivo je da treba silom tjerati određene čelnike izvršne vlasti lokalne samouprave, da urade ono što im je zakonska obaveza. Sad je u zakonu ostalo nedorečeno koje su konzekvence za takvo ponašanje – navodi Horvat. Smatra da će majski izbori u praktičnom smislu biti vrlo interesantni. S obzirom da će se birači odjednom izjašnjavati na 6 biračkih listića, upozorava, kako bi se već sada trebalo raditi na javnoj edukaciji o tome.

Kontrola koncesijskih ugovora

Na saborskoj raspravi, Milorad Pupovac u ime Kluba SDSS-a, iznio je kako je u Zakonu o koncesijama indicirana svijest o tome da je neophodno ojačati državu.

– Od 2004. se bilježi konstantan porast sklapanja koncesijskih ugovora. S desetim mjesecom 2012. godine zaključeno je nešto više od 14.000 tih ugovora. Kad se gleda struktura, najveći broj unutar njih je u kategoriji “ostalo”, a to su usluge u sferi zdravstva i komunalnih usluga, na koje otpada deset hiljada koncesijskih ugovora. Riječ je o apotekama, ambulantama odnosno nekom vrstom obrta sa iznimno intelektualnim i skupim radom. S druge strane su to komunalne usluge, koje su nekada obavljale jedinice lokalne samouprave, gradovi. No, među 14.000 koncesijskih ugovora je više od 3.300 onih koji ne ispunjavaju obaveze i ne plaćaju naknade. Ako tome dodamo i one koji krše koncesijske ugovore na način da daju u podnajam ili eksploatiraju u sferi vodnog gospodarstva, što je vidljivo u eksploataciji šljunka, onda vidimo da u tome ima prostora da država jača. Ukoliko se to napravi, onda ne trebamo imati straha od koncesija – kaže Pupovac.

Jamstvo provođenja ovog zakona jest da Vlada svojom politikom pokaže da želi jačati funkciju države i instrumente države.

– Ukoliko ne budu jačali efikasnost države i autoritet državnog službenika te njegova profesionalna etika, onda ćemo instrumente koncesije zapravo imati kao sredstvo za slabljenje države, za siromašenje nacije i za kompromitiranje ovoga zakona. A to iskustvo smo već prolazili s privatizacijom i prijašnjim koncesijama – zaključuje Pupovac.

Mirna Jasić

Ponižavanje karlovačke porodice Milašinović

Nekad bogati, danas pokradeni

Palača Drašković, karlovačkih obrtnika Ane i Dragana Milašinović minirana je četiri puta i nije im cijela vraćena, a oteto im je čak i obiteljsko grobno mjesto

Karlovačka obrtnička familija Milašinović u proteklih dvadeset godina doživjela je svašta: od oduzimanja imovine i njenog miniranja, do drakonskih zatvorskih kazni.

Sestra i brat Ana i Dragan Milašinović nakon smrti djeda Dragana i oca Boška, vlasnici su Palače Drašković, kuće u najstrožem centru Karlovca, u Radićevoj ulici, zaštićenog spomenika kulture. Kuća se sastoji od pet poslovnih prostora i osam stanova različite veličine i bila je nacionalizirana početkom 1960-tih godina.

Još prije devedesetih, njihovi djed i otac zatražili su povrat nacionalizirane imovine pa su im bila vraćena dva stana i tri poslovna prostora. Kada je u samostalnoj Hrvatskoj donijet Zakon o denacionalizaciji, djed i otac odmah su podnijeli zahtjeve za povrat pa su im bila vraćena još dva poslovna prostora.

Godine 1997. sudu je podnijet zahtjev za donošenje privremene mjere zabrane raspolaganja imovinom dok ne završi proces denacionalizacije, no odgovora nije bilo.

Milašinovićima ostaje tako da vrate još četiri stana, dok je dva stana u međuvremenu prodala država zaštićenim najmoprimcima, ali se za njih Milašinovići još bore.

Početkom devedesetih je Palača Drašković bila četiri puta minirana i znatno oštećena. Ana i Dragan nemaju novaca za detaljnu obnovu. Mineri njihove kuće su bili uhvaćeni, osuđeni, ali i odmah krajem 1991. pomilovani od strane tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana iako su dvojica od četvorice minera bili policajci – o čemu smo detaljnije pisali u broju 664.

Međutim, suđenje je provedeno u tajnosti što su Ana i Dragan saznali tek ljetos, tako da minere zbog zastare ne mogu tužiti za nadoknadu štete, dok je tzv. Šeksovim zakonom država sa sebe otklonila odgovornost za teroristička djela. Prije četiri godine, nezadovoljan brzinom povrata imovine i prodajom stanova, Dragan je izvrijeđao službenicu koja se u gradskoj upravi bavi tom problematikom. Bio je bezuvjetno osuđen na šest mjeseci zatvora i kaznu je odslužio. Za razliku od terorista, Dragan je zbog uvrede morao u zatvor.

Jedan od stanova u Palači Drašković veličine 55,61 metara četvornih prodan je za 121.983,86 kuna, a nasljednici bi mogli u gotovini dobiti samo četvrtinu ili 30.495,96 kuna dok bi 91.487,90 kuna trebali dobiti u vrijednosnim papirima ili obveznicama.

Stan veličine 36,15 kvadrata prodan je za 82.820,00 kuna: četvrtina od toga za isplatu u gotovini iznosi 20.705 kuna, a ostatak od 75 posto također je određen u obveznicama. Ana i Dragan se sa time ne slažu i traže povrat stanova. Iako je zgrada oštećena zbog miniranja poslovnih prostora u prizemlju, pa su i stanovi na katu zgrade oštećeni, cijena od 217 kuna ili nešto manje od 30 eura po kvadratu je i više nego premalena.

Pritom stanovi nisu prodani bivšim zaštićenim nosiocima stanarskog prava pošto su oni umrli već njihovoj djeci, umjesto da su shodno Zakonu o denacionalizaciji vraćeni stvarnim vlasnicima. Za prodaju stanova, stvarni nasljednici Milašinovići nisu znali.

S obzirom da je Palača Drašković zaštićeni spomenik kulture, Ana se bila javila i na konkurs Ministarstva kulture za obnovu spomenika kulture iz sredstava EU, ali nije prošla jer su nakon smrti djeda i roditelja, pored nje i brata, suvlasnici i ljudi kojima je država prodala stanove. Pretpostavka za dobivanje novaca iz fondova EU je čisto vlasništvo.

Milašinovići danas nisu u sjajnoj financijskoj poziciji, jer su živjeli od najma poslovnih prostora, a nakon miniranja nisu imali novaca da ih urede ponovo. Paradoksalno, za Anu se ne može reći da je siromašna, ali nema od čega živjeti pošto svoju imovinu ne može staviti u funkciju.

Milašinovići su veliko iznenađenje doživjeli i kada im je iznenada umrla majka. Imali su obiteljsko grobno mjesto na Rimokatoličkom groblju Dubovac, pa je tu trebala biti sahranjena i njihova majka. No, u karlovačkom “Zelenilu” su im rekli da je to grobno mjesto prodano i bijelim korektorom je bilo upisano ime novog vlasnika. Morali su kupiti novo grobno mjesto za ukop majke i oca.

– Imam osjećaj da živim u teatru apsurda. Kamo god se okrenem naiđem na nepremostivu prepreku. Zbog toga trpi moja familija, kao i bratova. Obje kćeri ne rade i imaju srednju stručnu spremu. Da nije bilo miniranja kuće i da se normalno živjelo, one su mogle završiti fakultete. Ljudska prava se drastično i dalje krše, a boriti se sa birokracijom je praktički nemoguće. Proteći će još mnogo vode karlovačkim i svim hrvatskim rijekama dok ovo postane pravna država – rezignirano kaže Ana.

Policajac ju izbacio iz vlastitog stana

Krajem 1991., Ana Milašinović je bila izbačena iz svog privatnog stana u kojeg se na silu uselio zaposlenik MUP-a. Dugo je trebalo vremena da opet uđe u posjed svog stana.

Ana Milašinović je danas u obrtničkoj mirovini koja iznosi 1.200. kuna no, zbog nepoznate ovrhe joj se isplaćuje samo 800 kuna. U karlovačkoj Fini nisu joj htjeli reći o kojoj se ovrsi radi, dok ona tvrdi da nikome ništa nije dužna.

Zbog četverostrukog miniranja Palače Drašković, Ana protiv države još vodi dva spora. Dva je spora već dobila ali ne zbog miniranja već zbog dugotrajnog vođenja postupaka, a tih par hiljada eura dosuđene naknade otišlo je na odvjetničke troškove.

Milan Cimeša

Nakon urušavanja mosta u Gomirju

Što da je vozač poginuo?

Državne institucije obnovit će most u Gomirju, ali tek nakon što je izbjegnuta tragedija. Slično prijeti i mostu na Dobri

Nakon što se 18. decembra urušio most na cesti koja od Vrbovskog vodi prema Gomirju, te je svom srećom izbjegnuta pogibija vozača kamiona koji je propao u golemu rupu, obnova mosta trebala bi početi u januaru iduće 2013. godine.

To je izjavio gradonačelnik Vrbovskog Željko Mirković (SDP), inače i saborski zastupnik. Obećanje je Mirković dobio u Hrvatskim cestama. Hrvatske ceste će s Hrvatskim vodama iznaći rješenje problema potoka-jezera Ribnjak. Taj se potok kod većeg vodostaja pretvara u jezero. Projekt sanacije mosta postoji od 2008. godine pa se dva državna poduzeća za ceste i vode moraju usuglasiti. Kada to bude učinjeno, ide se na sanaciju urušenog mosta u Gomirju, ali i onoga na rijeci Dobri, kojeg bi mogla zadesiti ista sudbina, a također je na cesti od Vrbovskog prema Gomirju. Gradonačelnik Mirković kaže da će početak radova uslovljavati i vremenske (ne) prilike.

– Upozoravali smo na problem mostova više puta ali konkretne reakcije vlasti i odgovornih nije bilo. Dobro je da je sve prošlo ovako i bez stradalih, a možemo zamisliti što bi bilo da se umjesto pod kamionom most urušio pod školskim autobusom. Most je imao nosivost od 30 tona, a propao je pod dvostruko lakšim kamionom jer su tuda vozili i mnogostruko teži kamioni sa trupcima. Bilo je samo pitanje vremena kada će se ovako nešto dogoditi – kaže Dušan Roknić, predsjednik Vijeća SNM grada Vrbovskog.

Nastala je rupa veličine 7 sa 4 metra i dubine 5 metara. Rupa je prekrivena daskama i može se uz oprez prijeći pješice. U velikom problemu sada su i tri privatne pilane iz Gomirja jer rezanu građu prevoze 60 km dužim putem što poskupljuje prijevoz i samu robu.

Umjesto šest-sedam kilometara do Vrbovskog ljudi sada na posao putuju i više od 30 kilometara, od Gomirja preko Ogulinskog Hreljina pa šumskom cestom kroz Cetin do Vrbovskog. Roknić kaže da nije siguran da će se taj problem ove zime riješiti.

Podsjećamo, u ranim jutarnjim satima, u 4,20, 18.decembra u posipavanje ceste išao je kamion iz Vrbovskog u Gomirje i na samom mostu je došlo do urušavanja. Tovarni dio kamiona se zaustavio na dnu dok je kabina s prestravljenim vozačem ostala u zraku.

M. Cimeša

Documenta u Vukovaru i Belom Manastiru

Zaslužujemo jednaka prava

Brojni zločini su neprocesuirani i vlada pomankanje saosećanja prema žrtvama iz drugih etničkih zajednica

Pod pokroviteljstvom ambasade SAD-a u Hrvatskoj, a u organizaciji ZVO-a, u Vukovaru i Belom Manastiru u okviru projekta “Svi zaslužujemo jednaka prava” održan je treći okrugli stol na temu civilnih žrtava rata. Nakon što se na prva dva okrugla stola raspravljalo o konvalidaciji pravnih akata i evropskim standardima zaštite ljudskih prava, na trećoj javnoj tribini pod nazivom “(Ne)zaboravljeni” bilo je reči o statusu i pravima civilnih žrtava rata.

Predavač je bio Eugen Jakovčić, aktivista nevladine organizacije Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću iz Zagreba. Cilj je bio još jednom potaknuti javnost na prihvaćanje činjenica o ratnim zločinima i teškim kršenjima ljudskih prava prema svim civilnim žrtvama rata, obnovi poverenja između pojedinaca, naroda i zemalja u regionu, i prava žrtava na obeštećenje. Iako broj civilnih žrtava rata u Hrvatskoj još uvek nije poznat, neki izvori govore o brojci od četiri do osam hiljada.

Eugen Jakovčić se posebno osvrnuo na to da su brojni zločini još uvek neprocesuirani, solidarnost sa porodicama žrtava je deklarativna i prigodna uz porazno pomankanje saosećanja prema žrtvama iz drugih etničkih zajednica. Primera za to je bezbroj, a najilustrativniji je što još uvek nema niti jedne pravomoćne presude za ratne zločine počinjene u toku “Oluje” što za direktnu posledicu ima da porodice žrtava na temelju sudske prakse u Hrvatskoj ostaju bez obeštećenja i priznanja patnje.

– Još uvijek nije riješen problem priznavanja patnje i gubitaka rodbini ubijenih kroz naknadu štete, te još uvijek prijeteće naplate parničnih troškova članovima obitelji usmrćenih koji su izgubili parnice u kojima su od Hrvatske tražili naknade nematerijalne štete. Documenta intezivno radi da aktualna Vlada Hrvatske ispravi nepravde. Nužno je otpisati visoke parnične troškove žrtvama rata uslijed gubitaka parnica za naknade štete te donijeti Nacionalni program i Zakon o osnivanju fonda za obeštećenje svih civilnih žrtava rata, rekao je Jakovčić.

Z. Popović

Komemoracija u kordunskom selu

Obnovljen spomenik u Prkosu

Prije dvije godine su bijela mramorna ploča i crvena zvijezda petokraka razbijene maljevima

Uz prisustvovanje velikog broja građana i potomaka nevinih žrtava, u Prkosu je prošlog petka otkriven obnovljeni spomenik u znak sjećanja na 1500 žena, djece i staraca ubijenih u ustaškoj ofenzivi 21. decembra 1941. godine.

Spomenik je najprije znatno oštećen nakon Oluje. Više je puta bio meta još uvijek nepoznatih vandala, iako je zaštićeni spomenik kulture. Najveće oštećenje je doživio 30. oktobra 2010., kada su bijela mramorna ploča i crvena zvijezda petokraka razbijene maljevima. Obnovljena je i rasvjeta oko spomenika. U financiranju su sudjelovali Srpsko narodno vijeće sa 75 posto sredstava i općina Lasinja sa 25 posto, uz trošak oko 30 hiljada kuna. Spomenik je otkrio Stanko Janić, pomoćnik ministra regionalnog razvoja.

– Svrha i dužnost SNV-a je dostojno obilježavanje mjesta ovakvih tragedija. Vrijeme koje odmiče ne smije biti izgovor da zaboravimo na nevinost i tragediju srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu. Ne smijemo baš nikada na mržnju i zlo odgovoriti osvetom. Oni među nama koji su krenuli na sličan način vraćati krajem Drugog svjetskog rata i u 90-tih nisu samo Hrvatima naštetili već su i svoje žrtve ukaljali tom osvetom – kazao je Janić.

U ime SABA RH govorio je član predsjedništva general Vinko Šušnjara, dok je parastos žrtvama održao drugi karlovački paroh Saša Umićević. Sve prisutne i goste pozdravila je zamjenica načelnika općine Lasinja Danica Mičić.

M. C.

Maltretiranje starice iz Gornjeg Selišta

Sumnjivac prekapao po bakinoj kući

Osoba koja se predstavila kao “kontrolor radio i TV-pretplate” prijetila je 95-godišnjoj Bogdanki Jakšić kaznom zbog nekorištenog radio prijemnika. Iz HRT-a nemaju komentar

Devedesetpetogodišnja Bogdanka Jakšić iz Gornjeg Selišta kraj Gline, još uvijek se nije oporavila od šoka koji je doživjela prije nekoliko dana, kada je muškarac koji se predstavio kao kontrolor HRT-a upao u njenu kuću, bez odobrenja pregledavao sobe, te tražio da mu starica pokaže davno odjavljeni i nekorišteni radio prijemnik. Kada je baka radio izvadila iz sudopera, zahtijevao od nje da plati 480 kuna.

Zgranuta baka Eva, kako je ovdje suseljani zovu od milja, već nekoliko godina je gotovo gluha, a od naočala s golemom dioptrijom, ima slabe vajde.

– Kada je netko pokucao na vrata, mislila sam da je poštar Zoran. Otvorila sam i krupan čovjek ušao je u kuću. Nisam ga prepoznala i pitala sam ga: “Zorane, jesi li to ti?” Čovjek je rekao da nije Zoran, odmah je počeo otvarati vrata od soba i ulaziti u njih. Jako sam se, moj sinko uplašila. Kad je završio sa sobama, upitao me imam li radio. Rekla sam da imam, odvela ga u kuhinju i izvadila ga iz sudopera gdje stoji već skoro godinu dana jer ga ne koristim, a i moja kćerka ga je u veljači, u moje ime, odjavila. Posjetilac je uzeo radio, uključio ga u struju. Rekao je da su radio i kabel ispravni pa trebam platiti 480 kuna – drhtavim glasom priča baka Eva.

Kada je rekla da nema novaca, posjetilac je staricu ostavio uplakanu staricu i otišao. Ne daleko. Nekako je saznao da u susjednom, Donjem Selištu, baka Eva ima kćerku Maru Dragojlović i uputio se ravno k njoj.

– Čovjek je došao i rekao da moram platiti 480 kuna za majčin radio. Objasnila sam da je prijemnik prije gotovo godinu dana odjavljen jer je majka oglušila, a do tada je desetak godina redovno plaćala 80 kuna za povremeno slušanje pjesama i vijesti. Moje objašnjavanje nije pomoglo jer je u jednom trenutku čovjek rekao da je spreman sa mnom napraviti “nekakvu nagodbu”. Moj suprug Ranko, koji je do tada sve mirno slušao, odjednom je “prolupao”, počeo na njega vikati i posjetilac je odjurio iz kuće – priča Mara Dragojlović.

Odmah je nazvala HRT gdje su joj rekli da se obrati voditelju kontrolora za županiju u Sisku, koji joj je opet rekao da s tim nema ništa, neka ponovo zove HRT.

Vremešna i uplašena baka Eva koja je skromnu mirovinu zaslužila još u Drugom svjetskom ratu kao partizanka, strepi od uplatnice koja bi mogla stići ovih dana na njenu adresu i u dobroj mjeri joj pokvariti predstojeće blagdane. Ne prestaje plakati strahujući da će njenih 17 praunučadi i jedno čukun unuče, razasuti po svijetu, ove godine ostati bez njenih darova, što je već dugi niz godina njena najveća radost. Bogdanka Jakšić od susjede je doznala da se ista osoba kod nje raspitivala” ima li još starica u selu.”

U isto vrijeme, na domjencima širom Hrvatske, pa i na Prisavlju, razmjenjuju se darovi, ljudi se vesele, jedu i piju i nitko ne zna da u Gornjem Selištu jedna starica gorko plače strepeći od uplatnice koja bi, još ovo malo vremena koje joj je preostalo, mogla pretvoriti u neizmjernu tugu.

Radi li se o običnom pljačkašu starica ili o osobi koja je zloupotrijebila kontrolorsku dužnost, odgovor bi trebala dati policija.

Gluhi telefon glasnogovornice HRT-a

Milutin Dragišić, voditelj Sisačko – moslavačkih kontrolora HRT-a nije nam htio reći o kojem se kontroloru radi ili bi se moglo raditi, već je kratko i jasno preporučio da “zovemo glavne u HRT-u, jer on ne smije davati nikakve izjave”.

Nekoliko dana pokušavali smo dobiti odgovorne, svi su hladno poručivali da se obratimo Dorotei Lazanin Jelenc, glasnogovornici čiji telefon u uredu već nekoliko dana zvoni, a nitko ne podiže slušalicu.

Vladimir Jurišić

Svečanost u Istočnoj Slavoniji

Trpinja dobila ambulantu

Uz novoizgrađene ambulante u Boboti, u još tri naselja – Pačetinu, Veri i Bršadinu – ambulante su rekonstruisane

U  Trpinji je svečano otvorena novoizgrađena ambulanta primarne zdravstvene zaštite. Izgradnja objekta započela je prošle godine i provedena je kroz dve faze zbog novca i vremenskih prilika, rekao nam je Miroslav Palić, načelnik opštine Trpinja koja je obezbedila najveći deo ove investicije vredne milion kuna, a u finansiranju su još učestvovali  Ministarstvo regionalnog razvoja te Vukovarsko-sremska županija.

Na oko 180 kvadratnih metara nove zgrade biće smeštena ambulanta opšte prakse, a predviđen je i prostor za stomatološku ordinaciju koja za sada ne radi.

– Čitava opština sada može biti zadovoljna uslovima u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Imamo dve prekrasne novoizgrađene ambulante u Boboti i Trpinji, a u još tri naselja – Pačetinu, Veri i Bršadinu – ambulante su rekonstruisane, tako da sada zadovoljavaju potrebe lekara i pacijenata, kaže Ante Lohinski, direktor Doma zdravlja Vukovar, dodajući da je problem što nema dovoljno lekara. O zdravlju stanovnika u sedam naselja trpinjske opštine brinu dva lekara. Doktor Slobodan Kačar tri dana sedmično radi u Trpinji, dok dva dana prima pacijente u Bršadinu.

– U 25 godina nema ovdašnjeg mesta u kojem nisam radio. Ovo je prvi put da stvarno imam ambulantu, da je to namenski objekat koji zadovoljava sve što bi trebalo. Nedostaje  nam još opreme, ali nadamo se da ćemo i to s vremenom rešiti, kaže Kačar.

Ambulanta će početi da radi za nekoliko dana, kada se obezbede tehnički uslovi poput internetske veze koja je neophodna za umrežavanje sa nadležnim zdravstvenim ustanovama. Svečanosti otvaranja nove ambulante prisustvovali su predstavnici srpske zajednice na čelu sa predsednikom SDSS-a Vojislavom Stanimirovićem i saborskim zastupnicima Miletom Horvatom i Draganom Crnogorcem.

D. B.

Baranjski “ženski” projekt uzajamne podrške

Promotorice tolerancije i komunikacije

Istaknuti su bogatstvo suživota pripadnika različitih narodnosti te važnost tolerancije i međusobnog razumijevanja

Udruženja “Baranja” iz Bilja i Mirovna grupa Oaza iz Belog Manastira, privode kraju projekt “Važno je imati podršku”. U  Belom Manastiru održana je javna tribina “Nacionalne manjine u životu zajednice – uloga i značaj žena” kojom je obilježen Međunarodni dan ljudskih prava. Program javne tribine, koji je vodila Jasna Petrović, obuhvatao je predstavljanje uloge i položaja nacionalnih manjina te modela organiziranja rada nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj (RH). O tome je govorio Milorad Nenadović, izvršni direktor Udruženja “Baranja”. Potom je uslijedio neformalniji dio programa u kojem su predstavljeni kultura, povijest i običaji makedonske i srpske nacionalne manjine. Na javnu tribinu bile su pozvane i predstavnice mađarske i romske manjine, no zbog loših vremenskih prilika one nisu bile u mogućnosti doći.

Kulturu, povijest i običaje Makedonaca predstavila je Marija Činčurak, koja je rođena u Makedoniji, no više od 20 godina živi u Osijeku i aktivno učestvuje u radu Makedonskog kulturnog društva “Braća Miladinovci”. Svoju emotivnu i zanimljivu priču o Makedoncima upotpunila je degustacijom makedonskih jela, koja je priredila za tu priliku.

Srpsku nacionalnu manjinu predstavila je Nadežda Damjanović, koja je aktivna u srpskoj zajednici u Belom Manastiru te je predsjednica Srpske organizacije “Praktična žena”. Ona je govorila o svom angažmanu u radu te organizacije, no dotakla se i položaja Srba u Baranji iz perspektive osobe rođene u Vojvodini, koja je udajom došla u Baranju i danas živi u Hrvatskoj.

Bilo je to ugodno veče tokom koga je još jednom istaknuto bogatstvo koje donosi suživot pripadnika različitih narodnosti na nekom geografskom području te važnost tolerancije i međusobnog razumijevanja. Također je naglašena važna uloga koju pri tome imaju žene, koje su uglavnom promotorice izgradnje tolerancije, komunikacije i saradnje uz poštovanje različitosti.

Jovan Nedić

Milenko Vasiljević, pjesnički poslanik

Poetska riječ za umirovljenike

Milenko Vasiljević Čiko preko osječkog Pododbora Prosvjete organizira priredbe koje pridonose prevladavanju nacionalnih podjela

Drugog utorka decembra, kad se već počeo spuštati mrak i padati snijeg, u belomanastirskom Domu za starije i nemoćne osobe počeo je predbožićni pjesnički sat za štićenike. Tu poetsku priredbu organizirala je pjesnička radionica čepinske Udruge Zanatlija, pod vodstvom svog  predsjednika Franje Kopeckog, na čijoj posjetnici, uz ime i prezime, jednostavno piše “pjesnik”.

Osim njega, svoje su stihove štićenicima čitali i Ivan Benak (Valpovo), Petar Malbaša (Osijek), Milenko Vasiljević Čiko (Osijek) te dvije pjesnikinje, Renata Bencek (Beli Manastir) i Reza Stanković (Bistrinci kod Belišća).

Na početku pjesničkog sata Kopecki je pričao (a i pjevao) o čepinskom običaju nošenja “betlehema” na Badnjak, koji je vrlo sličan običaju “vertepa” u baranjskim pravoslavnim selima, a potom su svi pjesnici, u pet krugova, čitali svoje božićne, duhovne i druge pjesme, priče i aforizme. Pedesetak štićenika, od ukupno 180-ak koliko živi u Domu, pažljivo ih je slušalo i nagradilo aplauzom, pa su pjesnici zaključili da atmosfera vjerojatno ne bi bila bolja ni da je bilo više posjetilaca ili da je priredba koja je unijela dašak promjene u domski život održana za građanstvo kojeg drugog obližnjeg grada.

Možda o ovome lijepom, no malom i lokalnom događanju ne bismo ni izvještavali za Novosti, da u njemu nije sudjelovao i Milenko Vasiljević Čiko, osječki pjesnik i pisac, rođen 1943. godine u Sekulincima, autor četiriju knjiga (dviju poetskih i dviju zavičajnih), čiji su stihovi uvršteni u pedesetak pjesničkih zbirki izdanih u Hrvatskoj i Srbiji. Milenkova široka pjesnička duša traži i širinu društvenog djelovanja, pa je zato član sekcije “Poeta” HKUD-a Valpovo 1905, osječkog Društva pjesnika “Antun Ivanošić”, Književno-likovnog društva iz z Rešetara, čepinske Radionice pjesnika, ali i osječkog Pododbora SKD-a Prosvjeta. Čiko odlazi na sve pjesničke i kulturne manifestacije na koje ga zovu, bez obzira na nacionalni sastav sudionika i publike, te preko osječkog Pododbora Prosvjete nastoji organizirati  priredbe koje će pridonositi prevladavanju nacionalnih podjela.

Poezija je za njega nešto što ljude može i mora spajati, pa je sebi namijenio ulogu pjesničkog poslanika, što mnogi u današnje vrijeme ne mogu ili ne žele razumjeti.

Jovan Nedić

Krnjačka “Breza” na karlovačkom sajmu

Nevladino udruženje “Breza” iz Krnjaka, zajedno sa karlovačkim Centrom za civilne inicijative, sudjelovala je ovog i prošlog tjedna na tradicionalnom Božićnom sajmu što se u organizaciji Grada Karlovca održavao na prostoru između karlovačke promenade i početka Radićeve ulice u samom centru grada.

Mlada članica “Breze” iz Krnjaka Mirna Bakiš rekla nam je da je u ponudi bilo dosta različite robe kao što su razne vrste ručnih radova, božićni vjenčići, proizvodi od filcane vune, prigodni nakit od tekstila i slično. Mirna kaže da se ponešto i proda što će poboljšati budžet udruženja ali glavna svrha sudjelovanja je prezentacija onoga što članice i članovi “Breze” rade. Krnjačko udruženje “Breza” sudjelovalo je od početka do kraja sajma.

M. C.

Internacionalni umjetnički centar kod Plaškog

Kolonija keramičara na Janjoj Gori

Članovi ateljea za izradu keramike sudjeluju na izložbama u galerijama Belgije, Francuske, Nizozemske, Južne Koreje, SAD-a i Japana

U mjestu Janja Gora kod Plaškog keramički obrt njeguju mladi umjetnici Danijela Pešut i Branko Šupica. Iako su se snašli u Holandiji, kamo su otišli početkom rata, čežnja za rodnim krajem ih nije napuštala te su se prije deset godina vratili u Plaški, gdje žive sa svojim mališanima Tarom, Igorom i Senom. Atelje Janja Gora otvorili su 2006. godine, kada su krenuli s organiziranjem kolonija keramike koje su prerasle u stalnu njegu kreativnog izražaja, a trude se jednom godišnje sakupiti umjetnike i kreativce iz šire regije te su utemeljili Internacionalni centar keramike.

– Internacionalni centar keramike Atelje Janja Gora nastao je iz želje za znanjem i radom. Tako smo na inicijativu prijatelja i savjetnika Lu Smedtsa iz Belgije, krenuli s prvom kolonijom, a tri godine kasnije organizirali smo i koloniju posvećenu tradicionalnim istočnjačkim tehnikama paljenja i dekoracije keramike, izraženu kroz čavan, tradicionalne japanske šalice za čaj. Međunarodni projekt našom je kolonijom dobio novi impuls, a članovi našeg ateljea sudjeluju s radovima na izložbama u galerijama Belgije, Francuske, Nizozemske, Južne Koreje, SAD-a, Hrvatske i Japana, a uskoro i u Francuskoj – kaže Branko Šupica. U pripremi je i izložba na Tajvanu, gdje će biti izloženi i njegovi radovi i supruge mu Danijele.

Na imanju u Janjoj Gori održavaju i aktivnosti u sklopu projekta “Kreativci u Lici”.

– S obzirom na društvenu klimu i probleme zajednice, 2008. godine smo pokrenuli projekt besplatnih radionica za djecu s područja općina Plaški i Saborsko, kojima potičemo na opuštanje od svakodnevnog stresa. Općina Plaški i Karlovačka županija su nas počeli podržavati u provedbi ovoga programa, jer je projekt ‘Kreativci u Lici’ zamišljen kao šira platforma za razvoj kraja. Iduće godine planiramo održati međunarodni dječji kamp, kojim će djeca Plaškog putem kreativnog rada upoznati djecu drugih kultura. Želja nam je ostvariti i tečajeve keramike za nezaposlene žene s područja naših općina, jer nakon djece su one najosjetljivija grupacija –  kaže Branko.

Učestalo rade na projektu izgradnje peći na drva “Janjagama” rađenoj prema istočnjačkim nacrtima, a kojom se dobivaju unikatne glazure.

– Kolonija 2013. godine bavit će se paljenjem keramike u pećima na drva. Nakon dugih priprema konačno smo sakupili materijale i dobili ekspertizu da bi se posvetili gradnji. Paljenje drvetom najstariji je način paljenja keramike, a gradnja peći je nastavak našeg istraživanja prapovijesti predaka. Peć ćemo graditi na volonterskoj bazi, no za ostale troškove se nadamo prikupiti sredstva “prodajom cigli”. Kompletan trošak gradnje peći podijelili smo na broj potrebnih opeka i dobili iznos cijene jedne opeke. Umjetnička, kreativna i šira javnost može se uključiti u naš projekt, kako bi izgradili ovu peć koja bi bila unikatna na širem prostoru regije – poziva Šupica.

Plaški je općina koja se bori sa mnogim problemima, od psihološke do ekonomske krize, a Atelje Janja Gora, kao prepoznatljivo ime među keramičarima svijeta, ustrajno radi da Općini Plaški i Karlovačkoj županiji ponudi drugačiju dimenziju razvoja baziranu na kulturnom turizmu i globalnom prepoznavanju.

Inicijativa za otvaranje Muzeja vode

– Svi projekti koje provodimo imaju za cilj poboljšati životne uvjete u našem kraju. Najbolji primjer za to je projekt Muzeja vode, idejno započet 2009. godine. No, čekamo dozvole za korištenje napuštene zgrade područne škole, a istovremeno prikupljamo veliku grupu umjetnika iz cijelog svijeta koji će donirati svoja djela za potrebe ovoga muzeja. Plaški, Lika, ali i Hrvatska općenito, bogatstva su pitkih i čistih voda čija se prisutnost premalo prepoznaje, premalo cijeni i na kraju premalo iskorištava. Želimo da građani zato kroz ovaj projekt sagledaju bogatstvo od kojeg žive. Svjesni svog položaja na putu za Plitvička jezera držimo da ovaj projekt uspješno može objediniti sve naše programe i ponuditi model održivog turizma u našem kraju, njegujući tradiciju, kulturno i prirodno blago u kojem živimo. Ovaj projekt pridonijet će osvješćivanju lokalne zajednice o ljepoti i važnosti mjesta u kojem žive, ujedinjujući tako različite nacionalne, religijske i političke opcije u samosvjesnu struju koja stremi napretku i prosperitetu – najavljuje Branko Šupica.

Mirna Jasić

Stogodnjak (143)

28. 12. 1912. – 4. 1. 1913: iz Beča je stigla vijest da su tamo upravo izrađene nove srpske poštanske marke koje će uskoro biti puštene u promet. “Novih maraka biće devet vrsti, a svaka će biti u dve boje. Na markama neće biti vladarski lik, no srpski predeli. Na njima će biti vrlo lepe slike novih srpskih mesta: Skoplja, Bitolja, Prilepa, Prizrena, Prištine, Novog Pazara, Velesa, Kumanova i Drača…” stoji u novinskoj vijesti.

* Matica srpska raspisala je nagrade koje će biti dodijeljene iz dviju zadužbina – one Jovana Nake Velikosemukluškog i one Jovana Ostojića i žene mu Terezije. Prva zadužbina dodijelit će nagrade za originalno beletrističko djelo – roman ili pripovijetku, tragediju, glumu ili šaljivu igru i putopis. Nagrada je od 100 do 1000 kruna, prema vrijednosti i veličini djela. Zatim, bit će dodijeljena nagrada za originalnu studiju i raspravu iz srpske političke, kulturne ili književne historije. Nagrada – od 50 do 100 kruna. Predviđena je i nagrada (od 2800 kruna) za djelo koje bi se bavilo statističkim podacima o Srbima u Karlovačkoj mitropoliji, odnosno – kako se navodi u uvjetima natječaja – “svim plemenima u Ugarskoj, koja našim jezikom govore, bez obzira na vjeru i ime: Bunjevci, Šokci, Karaševci, Bošnjaci, Hrvati…”

* Navršilo se deset godina (30. prosinca 1902.) kako je u Zagrebu pokrenut Novi Srbobran, umjesto Srbobrana koji se prestao štampati 2. rujna 1902. Na poziv središnjeg odbora Srpske samostalne stranke na mjesto glavnog urednika došao je Svetozar Pribićević. Zajedno s njim svih tih deset godina u listu su, kao suradnici, ostali Jovan Banjanin i Bude Budisavljević. Do 1. siječnja 1907. list je izlazio pod imenom Novi Srbobran, a zatim je opet uzeo staro ime – Srbobran.

* “Živio kralj Petar I. Karađorđević, živila Srbija!” “Kud kralj Petar hoda, evo srpskog roda!” Zbog ta dva uzvika u gostionici Adolfa Deneberga u Karlovcu i mahanjem kape na kojoj je bio prišiven srpski grb – a sve se to dogodilo 13. prosinca 1912. – odmah iza Nove godine, na godinu dana teške tamnice osuđen je 29-godišnji Simo Eror, nepismeni seljak rođen u okolici Karlovca. Tamburaši koji su ga pratili, svirajući pritom srpsku himnu, pravim su čudom izbjegli sudski progon. I još jedna zanimljivost: optuženi na sudu uopće nije imao branitelja, što predsjedniku sudskog vijeća dru. Finku nije nimalo smetalo, jer mu je izrekao maksimalnu kaznu za to krivično djelo.

* “Srpkinja frizerica! Preporuča se gospođama i gospojicama za friziranje uz jeftine cijene. Iste poslove obavlja na poziv i po kućama”, stoji u oglasu broj 837 u Srbobranu.

Đorđe Ličina