Kucnuo je čas za novu Osvobodilnu frontu

U jeku demonstracija u slovenskim gradovima, koje su posebnu žestinu pokazale u Mariboru, razgovarali smo s Vesnom Vuk Godina, socijalnom i kulturnom antropologinjom na Filozofskom fakultetu u Mariboru.

Maribor je poznat kao svojevrstan grad-eksperiment koji je prošao tranziciju po principu šok-terapije, za razliku od ostataka Slovenije. Leže li u tome uzorci rađanja pobune baš u Mariboru?

Svakako i u tome. To da je pobuna otpočela baš u Mariboru sigurno je povezano s tim što je Maribor od svih slovenskih gradova platio najveću ekonomsku, socijalnu i ljudsku cijenu za tzv. tranziciju. Maribor je u socijalističkoj Jugoslaviji bio najjače industrijsko središte. U postsocijalističkom razdoblju u Sloveniji je, uostalom baš kao i u drugim postsocijalističkim društvima, došlo do deindustrijalizacije. Taj je proces u Mariboru rezultirao ekonomskom i socijalnom propašću, dok su proces deindustrijalizacije drugdje, na primjer u Ljubljani, puno manje osjetili. Bijeda i gnjev bili su ogromni i Franc Kangler, aktualni mariborski gradonačelnik, neko se vrijeme time koristio u svojoj politici. Kada je gradonačelnik nedavno uveo radare za mjerenje brzine, Mariborčanima je prekipjelo i postalo im je jasno da on njihovo nezadovoljstvo zloupotrebljava kao političko oružje za vlastitu korist, a da ga siromaštvo i bijeda velikog broja Mariborčanki i Mariborčana zapravo uopće ne zanimaju. Umjesto da pripremi mjere koje bi olakšale položaj stanovnika, uveo je radare, što je postao jasan dokaz da građane Maribora vidi samo kroz optiku vlastite probitačnosti i koristi. Zato je prsnulo. Dakako, sve to valja razumjeti samo kao povod. Uzroci su dublji. Ako postoji neko mjesto u Sloveniji koje je dobilo nedvosmislen dokaz da slovenska politička elita brine samo za sebe, da nema rješenja ni za Sloveniju niti za njezino stanovništvo te da osamostaljenje Slovenije – ako to promatramo iz kuta onih koji toj eliti ne pripadaju – stvarno označuje samo pogoršanje položaja ljudi, smanjivanje njihovih prava i smanjivanje njihovog utjecaja na donošenje odluka, onda je to svakako Maribor. U tome leže pravi uzroci mariborskog ustanka.

Princip očinske figure

Kako predviđate da će se dalje razvijati događaji u Sloveniji? Vjerojatno će i desnica i ljevica pokušati kanalizirati nastalu energiju nezadovoljstva građana na svoju stranu? Tko ima veće šanse, ako se o tome može na taj način govoriti?

Naravno, lako je predvidjeti da će sve stranke pokušati kanalizirati energiju skupova i pobuna. Ipak, predviđam da im to neće uspjeti. Naime, već su sami demonstranti jasno kazali da strankama ne vjeruju, da ih vide kao dio političke elite koja ih je prevarila. I to je gledište, naravno, ispravno. Ne vjerujem da će se demonstranti dati tako lako izmanipulirati. Ne žele ništa od onog što je sada – ni pojedince ni stranke. Traže nova rješenja. Simbolično kazan u Sloveniji je kucnuo čas za novu Osvobodilnu frontu (Oslobodilačku frontu). To je ono što sada trebamo u Sloveniji. Trebamo jedinstvenu povezanost većine stanovnika Slovenije oko programa koji bi trebao biti kratak, jasan, svima razumljiv i većini prihvatljiv. Takav bi program bio, naravno, nadstranački. Prije svega, trebalo bi uvesti konkretne mjere koje bi smanjile bijedu i glad, ponovno uvele trajno odlučivanje ljudi i ograničile moć političkim elitama. Programom bi također trebalo zahtijevati bitne promjene u ekonomskoj i političkoj sferi. Da je sve to potrebno slaže se većina državljanki i državljana Slovenije, neovisno o njihovim stranačkim preferencijama.

U jednom ste intervjuu izjavili da je strateški problem slovenske ljevice što nakon Milana Kučana i Janeza Drnovšeka nema očinske figure. Možete li pojasniti zašto je za slovensko društvo i danas bitan očinski tip političara?

Bitan je zato jer je tradicionalna slovenska politička kultura određena činjenicom da su Slovenci dugo bili podređeni germanskoj državi. U njoj su tražili političke vođe koji su, s druge strane, ponekad bili skrbni, a ponekad i ne. Mjere koje su ti vlastodršci uvodili bile su, prije svega, usmjerene prema realizaciji vlastitih interesa, iako su se ponekad njima mogli okoristiti i Slovenci. Upravo su takve vlastodršce koji su uvodili njima prilagođene mjere Slovenci vidjeli kao dobre i naklonjene, pa su ih cijenili, podupirali i sjećali ih se po dobrom. Primjeri za to su Marija Terezija i Franjo Josip i njihove reforme. To, nadalje, znači da je Slovencima manje-više normalno da nad njima netko vlada, posve im je prihvatljivo da je na vlasti tuđin, sve dok vodi računa i o njihovim interesima. Dakle, vođa može vladati, ali mora ujedno i brinuti za puk. To je princip očinske figure. Nakon odlaska Milana Kučana i Janeza Drnovšeka, slovenska ljevica takvu očinsku figuru više nema. Tu leži njihov problem. Tu bi figuru možda mogao predstavljati Zoran Janković, ali problem je što je on vjerojatno uključen u neke nečasne poslove. Naravno, ne znači da tu funkciju ne bi mogla obnašati i žena. I to bi moglo biti. Uostalom, nekoliko primjera iz povijesti govori da je i to moguće – spomenuli smo Mariju Tereziju.

Od zadruga do Kardelja

Donedavni prvi potpredsjednik Hrvatske vlade Radimir Čačić izrazio je nezadovoljstvo time što radnici još imaju tzv. socijalistički mentalitet, dakle naviknuti su na samoupravljanje umjesto da se povinuju menadžerskom autoritetu. Vidimo da je slično i u Sloveniji, gdje radnicima bitno pada produktivnost kada rade u strogo hijerarhiziranim tvrtkama. Vi kažete da ta tradicija seže dalje u prošlost od samog socijalizma, sve do zadružnog, kolektivističkog tipa života kakav je, primjerice, postojao na selu.

Svakako da ta tradicija nije vezana isključivo uz socijalistički period, nego seže dublje u prošlost. Istina je da se socijalizam tom tradicijom koristio. Naravno da posebno oni koji se suprotstavljaju socijalizmu, čak ga i mrze, tu tradiciju prikazuju kao isključivo socijalističku. Takvim se interpretacijama iskrivljuje povijest. Dat ću kratak opis toga na slovenskom primjeru. Slavene koji su u dva vala u šestom stoljeću naselili današnju Sloveniju, Germani su vrlo brzo istjerali iz najplodnijih područja. Bili su prisiljeni naseliti viša planinska i brdska područja, dok su bolju zemlju Germani i feudalci uzeli sebi. Slavenska populacija je, dakle, živjela u naseobinama na višim nadmorskim visinama sa slabijom zemljom, što znači da prihodi od poljoprivrede nisu bili bog zna kakvi, niti su bili sigurni. Kao odgovor na to nastala je osnovna privređujuća jedinica u nekoj naseobini koju su uz članove jedne porodice činili i drugi muškarci i žene, koji nisu bili srodnici. Ta šira zajednica zapravo je bila selo i u selu je, kada je privređivanje u pitanju, vladala međusobna potpora, a u donošenju odluka princip kolektivnog rješavanje problema. U antropologiji to zovemo zadružno-proizvodnim odnosima. Seljani svoje probleme nisu rješavali unutar formalnog političkog sistema, koji je ionako bio u rukama feudalaca, nego putem seoske samouprave. U samoupravi su pravo sudjelovanja imali svi, neovisno o svojem imovinskom stanju i spolu. Ovakav model direktne demokracije uklanja tradicionalnu pogrešku klasičnog postupka odlučivanja u kojem su to pravo dobivali samo muški i to, opet, samo oni koji prelaze određeni imovinski cenzus. Ta svojevrsna seoska samouprava zapravo je našim precima omogućila da stoljećima prežive i brinu za svoje neposredne interese. Taj se oblik neposredne demokracije pokazao povijesno funkcionalnim i kao takav je dokazao svoju efikasnost.

Socijalizam je taj uzorak seoske participacije samoupravljanjem prenio na sve nivoe društva. Sama sebi često kažem da nije čudo da je samoupravljanje izmislio Edvard Kardelj, budući da je Slovenac. Njemu je taj sistem bio logičan, a i povijesni primjeri su ukazivali na njegovu efikasnost. Dakle, tvrdnja da je suodlučivanje radnika socijalistički izum ne stoji. U antropološkim radovima koji su proučavali promjene u postsocijalističkim društvima, bez iznimke se tvrdi da je jedan od glavnih uzroka teškoća u tim društvima diskontinuitet, a ne kontinuitet s prošlošću. Kako je doslovno napisao antropolog David Kideckel, problem nije u premalo nego u previše kapitalizma. Antropolozi imaju empirijske podatke koji govore o tome da svako društvo koje svoj razvoj gradi na diskontinuitetu s prošlošću zapada u krizu. Djelovati u kontinuitetu znači, naravno, djelovati u kontinuitetu s tradicionalnim oblicima političkog sistema. Pogotovo ako je to bila odluka samih ljudi, tako se nešto mora sačuvati. Inače je politički sistem nefunkcionalan.

Pobjeda Janše, a ne Pahora

I za kraj, kako komentirate rezultate predsjedničkih izbora u Sloveniji?

Komentara je više. Prvi se odnosi na to da je Borut Pahor čvrsti dokaz činjenice da kontinuitet s prošlošću funkcionira. Kako je Pahor dobio izbore? Tako što je išao među ljude, radio s njima, pokazivao da je jednak njima, nipošto bolji od njih. Ukratko, upotrijebio je tradicionalni model prema kojem se Slovenke i Slovenci pozitivno odnose, oni vjeruju nekome tko je jednak njima. Odnosno, svi oni iznad u tom su povijesnom imaginariju bili doživljavani kao Germani, odnosno neprijatelji. U izbornoj kampanji Pahor je zauzeo poziciju “našeg čovjeka”, a Danilo Türk poziciju “tuđina, Germana”. Gledajući iz tog ugla, izborni je rezultat posve logičan i materijalni je dokaz da funkcioniraju ona rješenja koja su u doticaju s povijesnim kontinuitetom. Druga važna stvar odnosi se na to da Pahorova izborna pobjeda za Sloveniju zapravo znači nesigurnost. Naime, nije pobijedio Pahor nego desnica, odnosno Janez Janša. Jer, dobar dio glasača Janšinog SDS-a ovaj je put glasao za Pahora. To opet govori u prilog mojoj tezi, koju sam ponavljala otpočetka predizbornog postupka, da je pravi Janšin kandidat bio Pahor, a ne Milan Zver, formalni kandidat desnice. On je samo poslužio kao paravan za politički manevar. U svjetlu ovih činjenica, Pahorova pobjeda nije ništa drugo doli dodatna koncentracija moći u Janšinim rukama. Ne samo da Pahor podržava neoliberalnu Janšinu politiku, nego će Janša, po svemu sudeći, preko Pahora dobiti lakši upliv i na vojsku. Tu vidim problem. Svi su slovenski mediji u kampanji lagali da je predsjednik republike samo reprezentativna funkcija koja da je politički nevažna. Istodobno su propustili napomenuti da taj isti predsjednik obnaša funkciju glavnog zapovjednika vojske i da jedini ima mogućnost zakonitog raspuštanja parlamenta. Te dvije stvari, pogotovo u ovim uvjetima narodne pobune, daleko su od toga da su nevažne.

Bilo kako bilo, vidjet ćemo kako će i koliko Pahor dopustiti da ga Janša izmanipulira. Dosadašnje nam ponašanje daje slabe nade. Odmah po Pahorovoj pobjedi, u Janšinom smo govoru mogli čuti njegov zahtjev za reformom slovenskog političkog sistema u pravcu jačanja premijerske moći, dakle samog Janše. On se ponašao kao pobjednik, pa svoje ciljeve nije ni prikrivao ni prešućivao. Pahora vidi kao lutku, kao nekoga tko će raditi u njegovu korist, a samu Pahorovu pobjedu kao oružje svoje političke moći. Hoće li Pahor u toj konstelaciji uspjeti izboriti neku autonomiju, ostaje da se vidi. Meni se čini da su šanse za to male.