Kultura recikliranja i postprodukcije
Simon Reynolds: Retromania: Pop Culture’s Addiction to Its Own Past (Faber and Faber, 2011)
U popularnoj kulturi 1999. oduvijek je bila godina s kojom počinje budućnost. Brojke 1-9 označavale su vezu s turbulentnim, o budućnosti uvijek ovisnim 20. stoljećem; tri devetke došle su kao antisotonski, utopijski simbol; iza njih su slijedili brojevi 2-0, oznaka za stoljeće kojim počinje Budućnost. No, kada je 2000. napokon stigla, umjesto Velikog Novog stigao je kraj Budućnosti, ravna crta umjesto oštrog uspona krivulje. Pop-kultura novog milenija potpuno je ovisna o svojoj prošlosti; prema naprijed se kreće gledajući unatrag. Englesko-američki novinar i publicist Simon Reynolds kaže da su jedini značajni pomaci koji su se dogodili u glazbi proteklog desetljeća oni u sferi digitalizacije i distribucije glazbe. Umjesto super-bendova i izvođača poput Beatlesa, Stonesa, Dylana, Zeppelina, Bowieja, Sex Pistolsa, Gunsa, Nirvane… dobili smo super-brandove: Napster, Soulseek, Limewire, Gnutella, iPod, You Tube, Last.fm, Pandoru, MySpace, Spotify…
Teza o kraju budućnosti može se učiniti upitnom onima koji su u nultim godinama slavili povratak rocka. Možda je budućnost morala umrijeti da bi glazba opet bila uzbudljiva. No, kako je desetljeće odmicalo, manirizam suvremene pop-glazbe postajao je sve zagušljiviji. Kada smo umjesto nove glazbe morali gledati povratničke turneje bendova za koje se nikada nije puno ni marilo, desetljeće je počelo ozbiljno vonjati po nostalgiji i “muzeomumifikaciji”; ili, kako je rekao bivši Stranglers Hugh Cornwell, “sad smo svi tribute-bendovi”.
U “Retromaniji: ovisnosti pop-kulture o svojoj prošlosti” (“Retromania: Pop Culture’s Addiction to Its Own Past”) Simon Reynolds nabraja stilske trendove proteklih desetljeća: šezdesete su imale beat-eksploziju, folk rock, psihodeliju, soul, i jamajčanski pop i ska; sedamdesete glam, heavy metal, funk, punk, reggae, disco; osamdesete rap, synth-pop, goth, house; devedesete rave, grunge i alter-rock, hip-hop… U novom mileniju sve je tek derivat etabliranih žanrova, uz pokoji minorni prodor novoga.
Okretanje boljoj prošlosti počelo je već nakon “Sgt. Peppera”, vrhunac razvoja pop-glazbe dogodio se možda već 1967., s konceptualnim albumom Beatlesa. Potom su u bolju prošlost pohrlili i Lennon i Zeppelini i Ramonesi. Još od tada, jedna od najsnažnijih silnica rock’n’rolla upravo je vječno rekreiranje izgubljenog “zlatnog doba”. Mnoge generacije su se osjećale “prekasno rođenima”, a pobuna protiv sadašnjosti manifestirala se fanatičnim obožavanjem prošlosti. No, danas imamo klince koji se ne bune protiv sadašnjosti, nego žive u “atemporalnosti”, vežući se uz desetljeća stare žanrove i bez ikakve želje da ih odgurnu. Umjesto glazbe, imamo meta-glazbu. Kulturom kao da vlada logika kasnoga kapitalizma: ekonomijom dominira financijski sustav i meta-novac, a glazbom kultura recikliranja, postprodukcije. Financijski mjehur puknuo je prije nekoliko godina, ali ne i ovaj glazbeni.
Pop-kultura bi, prema Reynoldsu, trebala podrazumijevati odbacivanje prošlosti i obožavanje sadašnjosti. Nulte godine čine obrnuto: odbacuju budućnost, obožavaju prošlost. “Retromanija” je iscrpan katalog tog života u prošlosti, ne samo glazbe nego i šire
pop-kulture. Reynolds ujedno i definira sadašnjost i piše proglas protiv nultih godina, ne prešućujući niti umanjujući pozitivne aspekte desetljeća.