Ljevica u kliještima kapitala
Proteklih su se tjedana intenzivirali prosvjedi protiv mjera štednje u mnogim europskim zemljama: 14. studenoga organiziran je Europski dan akcije i solidarnosti kojem su se, u općem štrajku, pridružili Španjolci i Portugalci, a prosvjedovalo se i u Grčkoj, Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Poljskoj i Velikoj Britaniji. Europljani su jasno iskazali nezadovoljstvo gospodarskom politikom elita, koje najavljuju nastavak štednje, kresanja prava i minimaliziranje državne potrošnje. Političari zasad nemaju sluha i osjećaja za nužnost reformi i promjena koje se ne svode na oduzimanje novca i povlastica građanima. Od Angele Merkel i Dejvida Kamerona tako nešto nije ni za očekivati i oni će najvjerojatnije i dalje slijepo slijediti neoliberalni koncept.
Od ljevice se ipak očekivalo više; bilo je za pretpostaviti kako će se Europu iz krize pokušati izvesti novim, progresivnim metodama, no svjedoci smo suprotnog – nastavlja se neoliberalnim putem, koji je svijet i doveo do ovakvog stanja. Politika tržišnih metoda u javnoj sferi, zaduživanja i umjetnog rasta neminovno vodi do recesije, nezaposlenosti i siromaštva, čemu i sami svjedočimo. Ovo je velika prilika, ali i izazov drugačijoj politici – ne za nekakvu ljevicu centra, koja će u opoziciji kadikad sramežljivo ukazati na nepravedan sistem, ali će se na vlasti vrlo brzo prilagoditi tržišnoj logici i posustati pred naletima kapitala, financijskih lobija i propagiranih mjera štednje, nego za ljevicu koja će ponuditi reforme i napredak. Upravo takvu vlast žele Europljani koji su ustali protiv dosadašnjeg modusa operandi.
Nakon početka ekonomske krize 2008, otvoren je put novom uzletu europske ljevice, no u većini europskih zemalja pobjeđuju konzervativci. Njemačka kancelarka Angela Merkel 2009. osvaja svoj drugi mandat, a godinu dana kasnije premijer Velike Britanije postaje konzervativac Kameron. Konzervativci pobjeđuju i u Španjolskoj, Nizozemskoj, Portugalu, pa i Švedskoj. Nadu da europska ljevica još nije gotova daje Ed Miliband, predsjednik britanske Laburističke stranke, koji na stranačkim skupovima jasno najavljuje da bi za njegove vlade najveći teret krize snosili oni koji imaju najviše. Hoće li to htjeti i ako dobije priliku stvarati vladu, pokazat će izbori koji se u Velikoj Britaniji ne bi trebali održati prije 2015. Do tada je pred njim lakši posao: kritizira vlast, a birače pokušava pridobiti pitajući se imaju li konzervativci ikakvu viziju budućnosti koja nadilazi smanjenje deficita.
Tu je slabost desnice iskoristio Fransoa Oland, koji je tek drugi socijalistički predsjednik Francuske poslije rata. Nakon izborne pobjede, krenuo je vrlo oštro prema najbogatijima, kao što je i najavljivao: povećao je minimalnu plaću, smanjio granicu za odlazak u mirovinu, najavio uvođenje 75-postotnog poreza za najbogatije. Nakon toga, predsjednika je, kao i državu i ekonomiju, progutalo tržište, pa tako “Ekonomist” piše o Francuskoj kao o tempiranoj bombi u srcu Europe, opasnoj po opstojnost zajedničke valute i cijele eurozone.
Na katastrofična predviđanja britanskih medija o Europskoj uniji već smo navikli, no činjenica je da francuska ekonomija, posljedično i Oland, ne stoje dobro. Predviđa se kako bi Francuska u ovom kvartalu mogla upasti u recesiju ili ostvariti tek minimalni rast, kao i u sljedećoj godini. Nedavno je i kreditna agencija Mudis smanjila Francuskoj kreditni rejting na AA1, što je dovelo do najniže popularnosti nekog francuskog predsjednika nakon sto dana mandata – Olanda podržava samo 36 posto Francuza.
Kao odgovor na negativne ekonomske trendove, francuski predsjednik pravi zaokret u politici. Tako je sredinom mjeseca predstavljen pakt konkurentnosti, koji bi trebao oživjeti posrnulo gospodarstvo. Oland smanjuje javnu potrošnju za jedan posto i donosi niz korporativnih poreznih olakšica vrijednih 20 milijardi eura godišnje. Manje poreze korporacijama platit će građani, kojima će se porezi povećati. Odjednom je vladi problem postala i prevelika cijena rada, što su pozdravili u korporacijskom sektoru, ohrabrujući predsjednika u daljnjoj liberalizaciji tržišta rada. Patrik Artus, ekonomist u investicijskoj banci Natiksis, ovako komentira te mjere: “Ovakav potez je uistinu neuobičajen za francusku vladu, koja jasno prebacuje teret oporezivanja s korporativnog sektora na potrošače. Ovakav naglasak na manje plaće i veće korporativne profite je potpuno nov. To može biti uobičajeno u Velikoj Britaniji i Njemačkoj, ali ne i u Francuskoj. Čak se ni Sarkozi to nikada nije usudio.” U međuvremenu, porez od 75 posto za one koji zarađuju više od milijun eura godišnje i 45 posto za one čiji godišnji prihod premašuje 150.000 eura odgođen je do jeseni.
Gdje je nestao socijalist? Izgubljen između kreditnih rejtinga i odljeva kapitala, pritisaka iz Berlina i nužnosti spasa eura, socijalist se jednostavno – utopio u tržištu. I upravo je to glavni problem današnjeg političkog, odnosno ekonomskog sistema. Nekada je politika kontrolirala ekonomiju, a danas je obratno – tržište diktira pravila igre politici i političarima, koji su to prihvatili. I u pravu su analitičari koji tvrde da Francuska i novoizabrani ljevičarski predsjednik stoje loše, no u pravu su samo ako prihvatimo tržišnu logiku kao jedini mogući parametar. Vodeći se takvom logikom, svaki pokušaj reguliranja financijskih tokova, zaštite prava radnika i ravnomjernije raspodjele dobara bit će percipiran negativno. Hoće li to rezultirati smanjenjem kreditnog rejtinga, odljevom kapitala ili nečim trećim, svejedno je: osim sredstva, tržište je i svrha – cilj mu je osigurati blagostanje samom sebi. Do neke nove krize, koju će opet platiti građani.