Ludi od oružja
U jednoj školi u Sjedinjenim Američkim Državama nedavno je izvršen (još jedan) bezrazložni pokolj nevinih. Počinitelj je bio jedan, a broj žrtava ovaj put iznimno velik, gotovo trideset. Golema većina ubijenih bili su mala djeca (njih dvadeset), pa su se duhovi u zemlji, koja je doslovno opsjednuta potrebom i pravom svakog građanina da posjeduje oružje (za osobnu zaštitu), ipak uzbudili. I sam je predsjednik najavio pooštravanje propisa koji reguliraju kupnju oružja, pa je tako sva prilika da više neće biti moguće bez ikakvih ograničenja i dodatnih pitanja kupiti – jurišne puške!
Moćni lobi puškara, koji vrisne iz svega glasa kada netko dođe makar na ideju da predloži kako bi se SAD u pogledu nabave i raspolaganja oružjem trebao ugledati na Evropu, najprije je kao zaliven šutio punih tjedan dana, da bi onda izašao s prijedlogom organiziranja oružane zaštite škola, što znači još više oružja na ulicama i još više naoružanih ljudi (naravno, i još veći profit za one koji prodaju oružje).
Mnogi su komentatori u Evropi, pa i u zemljama bliskim američkim saveznicama, bez ikakve zle namjere, konstatirajući naprosto činjenice, upozorili kako su Amerikanci opsjednuti oružjem. Iznosili su se i podaci koji su prosječnom Evropljaninu, ali jednako tako i Kinezu, Japancu ili Indijcu, potpuno nepojmljivi. Na primjer, u saveznoj državi Minnesoti treba imati navršenih punih (!) jedanaest (11) godina da bi se dobila dozvola za nošenje oružja. Ili, samo u svibnju ove godine širom SAD-a sedamdeset tisuća (70.000) žena između 51 i 65 godina dobilo je dozvolu za posjedovanje i nošenje oružja; na razini SAD-a svaka deseta žena je naoružana. Ili, u SAD-u postoji tri stotine milijuna (300.000.000) komada vatrenog oružja u privatnim rukama, od čega je sto milijuna pištolja, odnosno revolvera. U godini 2012. u SAD-u je od vatrenog oružja izgubilo život više od devedeset i četiri tisuće ljudi (94.388). I podatak koji, u kombinaciji s navedenima, govori ne samo o opsesivnoj želji Amerikanaca da posjeduju vatreno oružje nego i o njihovoj jedva manje opsesivnoj želji da ga upotrebljavaju: tokom cijele 2011. godine policija je u cijeloj Njemačkoj ispalila ukupno 85 hitaca, od čega su 49 bili hici upozorenja (dakle, u zrak), dok je u istoj godini, samo u jednom slučaju, progoneći počinitelja kaznenog djela koji je bježao automobilom, američka policija u gradu Los Angelesu ispalila 90 hitaca, da bi ga na kraju ubila.
Prenesimo sada to na razinu nacionalne, odnosno državne politike. Sve što se širom svijeta događa u posljednjim desetljećima potvrđuje tezu da su Sjedinjene Države, pogotovo nakon što su poslije sloma Sovjetskog Saveza ostavljene u ulozi usamljenog, ali i najmoćnijeg “uvoditelja reda” (da ne upotrijebimo odiozni izraz – svjetskog policajca), sve naglašenije sklone upotrebi sile u rješavanju onoga što se u njihovoj vizuri svijeta ukazuje kao problem. Sila nerijetko postaje i više od načina ostvarivanja politike, ona postaje sredstvo kojim se pokazuje i dokazuje ispravnost svoje politike, odnosno pogubnost svakog pokušaja da se takvoj politici pruži otpor.
U vrijeme Drugoga svjetskog rata, u Sjedinjenim Državama (koje kao da su pod predsjednikom Franklinom Delanoom Rooseveltom bile neka zemlja bitno različita od ove današnje kojom vladaju Rooseveltovi nasljednici) angažirali su vrsne psihologe da izrade psihogram vođa sila Osovine, kako bi mogli predvidjeti iduće poteze neprijatelja. Nije li došlo vrijeme da neki stručnjaci našega vremena priđu izradi psihograma Sjedinjenih Država (ne pojedinih političara nego politike, mentaliteta i psihe nacije), kako bismo u budućnosti izbjegli ili makar pokušali izbjeći iznenađenja što ih donosi praksa nametanja svojega poretka, svojih rješenja, pa i svojih vlada i vladara upotrebom sile ili prijetnje silom? I da ne bi bilo nesporazuma: nisu Sjedinjene Države neprijatelj svijeta, ali jesu na dobrom putu da se, uz zdušnu podršku klimavaca koji su svoju politiku sveli na povlađivanje onoga što Washington radi (ne moramo tražiti daleko pa da ih nađemo), pretvore u ozbiljnu prijetnju slobodi i demokraciji, najprije u svijetu, a potom – što nije manje važno – i unutar vlastitih granica.
Dakle, valja prići temeljitoj analizi načina razmišljanja, i to ne samo u vrhu države nego i u svim slojevima društva, ljudi u (još uvijek) najmoćnijoj zemlji svijeta. Valja Americi, uz pomoć Amerikanaca, jer ima ih koji ne podržavaju ovakav kurs, pomoći da opet postane ono što je nekada bila: uzor obespravljenima i porobljenima, svjetionik demokracije. Jer, ovo što današnji SAD radi – na primjer, posljednjih mjeseci na Srednjem Istoku – to nije otvaranje prostora slobodi, to nije uvođenje demokracije, to nije zaštita ljudskih prava. Ne, to je bespoštedna borba za kontrolu nad zemljama koje su zbog energenata u očima SAD-a strateški važne, upravo nezaobilazne. I to u isto vrijeme dok Sjedinjene Države i dalje prakticiraju smrtnu kaznu, dok pod krinkom borbe protiv međunarodnog terorizma godinama drže ljude bez suda u zatvoru, u nemogućim uvjetima, dok agencije zadužene za nacionalnu (domovinsku) sigurnost nesmetano kontroliraju svakoga građanina u svakom aspektu njegova života (i javnog i privatnog). Da bi, međutim, ono što je balvan u vlastitom oku previđale, a glasno i agresivno upozoravale na trunku u tuđem. I jasno i bez ikakve rezerve prijetile ako se takav nedostatak (vidljiv kod drugoga, ali zanemaren kod sebe) odmah ne ukloni, odnosno pomagale snagama koje su spremne za njih odraditi prljavi posao – čak i po cijenu da na vlast dovedu radikalne islamiste i organizacije što su ih do jučer označavale kao terorističke (ili su ih čak i danas zaboravile skinuti s popisa terorista).
Može se sve ovo nekome učiniti pretjeranim i neosnovanim. Kamo sreće da je tako. Međutim, objektivna analiza kretanja u svijetu i američke uloge u tim kretanjima navodi na drugačiji zaključak. Stoga nam je što prije potreban temeljiti psihogram Sjedinjenih Američkih Država.