Ma, tko hoće tu laž?
Na Tri kralja ili kako hoćete, premijera u zagrebačkom HNK-u
Makedonski redatelj Aleksandar Popovski posljednjih je godina postao poznat u Hrvatskoj i regiji po predstavama koje bi se, uz podosta ironije, mogle nazvati bijegom od realnosti. Usred pušaka i bajuneta uzavrelih balkanskih društava, Popovski se odlučio na čitavu seriju predstava u kojima je glavno pitanje tko koga voli, tko za kim pati, tko je umislio da je zaljubljen, a tko bi samo pipao u mraku, pa su zaredali komadi od doista šarmantnog “Sna Ivanjske noći” u “Gavelli”, preko tek korektnih “Kandida” i “Metamorfoza” u beogradskom JDP-u, do sasvim blijede Anouilhove “Antigone”, opet u “Gavelli”. Popovski ne posustaje i nova predstava koju potpisuje je Shakespeareova komedija “Na Tri kralja ili kako hoćete”, ovih dana premijerno izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.
Već u startu iritira uvijek ista skalamerija i zaljubljeni blesani što se klatare scenom ne znajući bi li štipali, onanirali ili radili nešto drugo, stvarajući dojam nekakve privatne redateljeve opterećenosti, kojom zamara publiku nastojeći je uvjeriti da je bolje pričati o seksu nego o ratovima.
Aktualna društvena komedija koja se lucidno izruguje nekome ili nečemu, afirmirajući pritom životni žar i prkos, jedna je stvar, a šarena vodica kojom Popovski prska klasične tekstove nešto je sasvim drugo. Neiskreno djeluje i scenografija – desetina štrikova što padaju sa stropa, za koju se Popovski, uz neznatne varijacije, drži kao pijan plota u svakoj predstavi. Gledatelji bi valjda uvijek iznova trebali biti fascinirani vizualnom genijalnošću scenografske grupe Numen, ali to ih kopiranje samo nagoni na osjećaj da ne sudjeluje u ničem novom, nego da im se neprestano prodaju muda pod bubrege.
Zašto Popovski to radi? Strategija je vrlo vješta: narodu koji je izmožden socijalnim i političkim nedaćama dajmo komediju s dovoljno glumačkih bravura i vizualnih efekata na temu “sprijeda i straga” i dobit ćemo upakirani proizvod o kojem će se slinavo pisati kao o nečemu što “budi nadu u ljubav i dobro”. To Popovski ni ne krije: “Kada sam tražio tekst po kojem bih radio predstavu, htio sam nešto u čemu nema rata, nasilja, politike, ekonomije i krize i našao sam čudni, bajkoviti Shakespeareov tekst, koji je zapravo bajka o ljubavi.” Ili, riječima dramaturginje predstave Ane Tonković Dolenčić: “To je ‘sapunica’, ali bez ikakvih negativnih konotacija.” Da, ali onda pričamo o “sapunici”, a ne o kazalištu, smiješnom ili tužnom, koje je ogledalo svoga vremena!
Gledali smo dosta predstava – od fascinantne belgijske “Isabeline sobe” do urnebesnih zagrebačkih “Kauboja” – koje slave život i ljubav umjesto rata i nasilja, ali Popovski nas je razuvjerio da pripada toj grupi. Laž koja se krije u njegovim predstavama ponajprije proizlazi iz činjenice kako zapravo ne razmišlja ozbiljno o problemima svoga vremena, da bi u finalu ponudio nešto što te probleme na duhovit način nadilazi, nego naprosto nudi laku “sapunicu” kako bi od tih problema pobjegao.
Zato predstava “Na Tri kralja” i glumački visi u zraku: Bojan Navojec, Alma Prica, Darija Lorenci Flatz, Goran Grgić, Livio Badurina i drugi uopće nisu loši, ali se neprestano pitamo tko su oni zapravo, što igraju i zašto su uopće na sceni. Posljednji paradoks otkriva redovito stanje stvari hrvatske kulture i kazališta: ovaj će opasni lažnjak publika vjerojatno obožavati, što će Popovskom priskrbiti novu režiju u Zagrebu, ali ta se publika neće zamarati činjenicom da je našopana debelom dozom anestezije kako bi zaboravila što se stvarno oko nje događa.