Mogu li se zauzdati moguli?

Vladajuća britanska koalicija pocijepana je popola: prvi put od njezina formiranja, konzervativni premijer David Cameron i vođa liberalnih partnera Nick Clegg sukobili su se u parlamentu. Konfrontaciju dodatno komplicira podrška dobrog dijela torijevaca liberalima i laburističkoj opoziciji. Spin-doktori sada u medijima pokušavaju sanirati lom i kontrolirati štetu; upravo su mediji, međutim, bili povod razmimoilaženja.

Šesnaest mjeseci nakon što je otkriveno da su novinari tabloida “News of the World” – visokotiražne naprave za uvećanje profita Ruperta Murdocha – hakirali privatne telefone, prisluškivali i špijunirali, objavljen je, naime, službeni izvještaj lorda Justicea Levesona o britanskom tisku. Iako opsežni dokument nije izravna reakcija na aferu, jasno je da je ona uvelike usmjerila njegove zaključke. Ucjenjivanje celebrityja, mikrokamere u WC-ima privatnih kuća i, konačno, skandalozni upad u govornu poštu mobitela otete trinaestogodišnje Milly Dowler, koji je policiju i roditelje uvjerio da je tada već ubijena djevojčica još uvijek živa – lavina fekalija pokuljala je iz Murdochove medijske kanalizacije nakon što je “Guardian” iščeprkao priču, pa usput zamazala urede PCC-ja, agencije za samoregulaciju britanskih medija, koja je nerazumno ustrajno ignorirala optužbe. Leveson stoga predlaže konstituiranje nove komisije za nadzor tiska; nju bi, doduše, baš kao i PCC, formirali sami mediji, ali bi je istodobno osnažila zakonska garancija nezavisnosti i nepristranosti, prva legislativna kontrola novina nakon sedamnaestog stoljeća.

Upravo na ovom mjestu, prijedlog je uronio u polje poznatih ideoloških silnica. Njegovi protivnici paranoično upozoravaju kako i najsuptilnije korekcije medijsko-tržišnog biotopa znače tek prvi korak prema strahotama državne cenzure. Zagovornici, naravno, sugeriraju kako tim biotopom uglavnom mahnitaju goleme oligopolističke kreature, ne obazirući se pretjerano na nježne biljke novinarske etike i leševe trinaestogodišnjih djevojčica. Moto prvih formulirao je Rupertov sin James Murdoch: “Neovisnost medija karakterizira odsustvo aparata nadzora. Jedina garancija neovisnosti na koju se možemo osloniti, koja je trajna i vječna, jest profit.” Drugi podsjećaju da je afera hakiranja samo nekoliko mjeseci nakon te izjave pokazala kako glorificirana neovisnost medija u praksi uglavnom znači neovisnost od elementarnih moralnih i zakonskih restrikcija.

Zanimljivo, politički okršaj pritom je svojevrsna parlamentarna transpozicija sukobljenih stavova javnosti i samih medija: dok prema relevantnom istraživanju agencije YouGov osamdeset posto Britanaca podržava prijedlog novog zakona, skoro cjelokupni medijski pogon inicijativu žestoko napada. Ako je nekome trebala potvrda da tržišna regulacija medija kolidira s njihovom javnom ulogom, onda je snažan otpor novina da ispune zahtjeve vlastitih čitatelja nudi jasnije nego ikad.

Istraživanja javnog mnijenja donijela su, doduše, i jedan paradoks: ispostavilo se da rezultati značajno variraju ovisno o formulaciji pitanja. Ukoliko ona spominje “neovisnost” i “zakon”, većina podržava legislativno rješenje; ako, međutim, govori o “parlamentu” ili “zastupnicima”, većina je protiv. “Želimo novi zakon koji bi prisilio medije da se bolje ponašaju – ali ne želimo da ga donesu zastupnici”, prokomentirao je Peter Kellner, predsjednik YouGova. Uz ironičan zaključak: “Problem je, naravno, što donošenje zakona predstavlja osnovnu zadaću zastupnika.”

Ali ironija je ovdje suvišna, jer je paradoks prividan: istodobni zahtjev za zakonskom regulacijom i odbacivanje onih koji bi taj zakon trebali izglasati može djelovati nelogično jedino iz prevladavajuće perspektive neupitnog povjerenja u modele predstavničke demokracije. Gledajući odatle, lako je previdjeti ono što ispitivanja nedvosmisleno govore: ljudi ne vjeruju medijima koje ne kontroliraju zakoni upravo onoliko koliko ne vjeruju političkim elitama koje evidentno ne kontroliraju sami. Ništa neobično: još otkad je snažno podržao Margaret Thatcher na počecima njenog neoliberalnog pohoda na radnike i socijalna prava, Rupert Murdoch je presudni oslonac baš svake britanske vlade, veliki propagandni meštar sviju hulja, koji je itekako oblikovao državnu politiku. Tonyja Blaira, recimo, podržao je tek nakon što se ovaj uputio nesretnim trećim putem, pa s njega kasnije učestalo zivkao telefonom moćnog intimusa u danima uoči invazije na Irak, pri čemu javnost nikada nije doznala kako su zapravo ti razgovori utjecali na sramotnu britansku vojnu intervenciju… Kada je koloplet poslovnih i političkih interesa nerazmrsiv kao u Britaniji, naizgled paradoksalni stavovi javnosti samo su odraz temeljnih kontradikcija sistema.

Bespoštedna bitka oko zakonske regulacije medija, koja se trenutno vodi u parlamentu i na novinskim stranicama, stoga zaklanja pogled na ključni problem. Nije svejedno, naravno, hoće li u njoj pobijediti proponenti minimalnog zakonskog nadzora ili jurišnici deregulacije. Pa ipak, dok je okvir rasprave postavljen njihovim sukobom, sigurno je da se nitko, a da ne ispadne smiješan, neće usuditi postaviti sasvim logično pitanje: ako ispitanici ne vjeruju ni mogulima ni zastupnicima, ne znači li to možda ipak da ni kapitalizam ni parlamentarna demokracija nisu sposobni dati im medije kakve žele?