Na krilima imaginacije

Kazališne predstave znaju biti loše i dobre, ponekad i uzbudljive, ali vrlo rijetko prerastu u nešto što bismo mogli nazvati neponovljivim iskustvom. Upravo takav je bio “Galeb”, prema komadu A. P. Čehova i u izvedbi Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, na gostovanju u Zagrebu. Kako predstava traje sedam sati, mnogi su od nje već u startu odustali, no brojna je publika oduševljeno ispratila izvedbu do kraja. Ključ ove izuzetne predstave leži u slovenskom redatelju Tomiju Janežiču, upornom posvećeniku teatra koji ne očekuje da priča na sceni bude popraćena tek toplim aplauzom i malograđanskim uzdasima. Naime, on od glumaca traži da se ne skrivaju iza svojih uloga, nego da cijelim bićem budu prisutni u onome što rade i izgovaraju.

Za Janežiča, koji kaže da smo u teatru “svjedoci živih bića na sceni, koja nikada više neće biti ista”, kazalište nije blještava obmana poslije koje idemo kući, nego stvarna komunikacija koja nešto znači i glumcima i gledateljima. Janežičev koncept službeno se zove “bez glume, molim” i u “Galebu” je takav da imamo uvid u to kako predstava izgleda iznutra: cijela izvedba jedna je maratonska proba, na kojoj glumce vidimo kao žive ljude koji komuniciraju sa sobom, svojim pogreškama, pokušajima, partnerima i publikom. Tako iz sata u sat predstava raste pred gledateljima, kojima ništa nije skriveno, a glumci – naliježući do kraja na ono što stvaraju – postaju stvarnim likovima jednoga komada. Napetost raste kao dio stvarnog procesa, a Čehovljeva priča izranja pred nama kao egzistencijalna drama do koje je stalo i glumcima i publici. Nesreća postaje “prirodnim stanjem”, a glavni junak, mladić koji prezire stvarnost odraslih, na kraju se ubija jer u svijetu bez hrabrosti i topline više ne može živjeti.

U ovakvom procesu rada, gdje se neprestano od glumaca traži da se pitaju što im riječi i postupci uistinu znače, nismo vidjeli lakih rješenja i rutinskih postupaka. Publika je cijelo vrijeme svjesna da glumci govore ono što stvarno osjećaju: iz takvog napora proizašla je prava kazališna priča, kojoj je publika do kraja povjerovala i koju je bila spremna pratiti sedam sati.

Predstava koja izgleda kao na dijelove rastavljeni auto, u kojoj vidimo i električne kablove, i scenske radnike, i glumce u kostimima i bez njih, osnovna je pretpostavka pravoga kazališta: toliko prvorazredne kreativnosti, humora na sceni i podrške iz gledališta već davno nije viđeno, kao i toliko dobro odigran “Galeb”, nakon mnogih koje smo gledali. Janežič nas je uvjerio u osnovno kazališno pravilo koje su već svi pomalo zaboravili: jedino u predstavi u kojoj redatelj neprestano glumce vuče za rukav da razmisle o svakoj rečenici koju izgovaraju, zbiva se prava umjetnička sloboda. Tada se može ispričati istinska, a ne tek odglumljena tragična priča, poput ove koja je zagrebačku publiku prilijepila uz sjedala, kao što se može odlutati u nevjerojatnu fantaziju, koja je u ovom “Galebu” eksplodirala na najfascinantniji način.

Konačno, Tomi Janežič nije birao one glumce koji bi “najbolje odigrali” Kostju, Trigorina, Irinu Arkadinu i ostale Čehovljeve junake, nego se odlučio za dvoje profesora novosadske kazališne akademije i vrsne glumce, Jasnu Đuričić i Borisa Isakovića, te niz njihovih studenata, pripremajući s njima predstavu gotovo godinu dana. Profit koji su svi suradnici u predstavi stekli nemjerljiv je, posebice u današnjem teatru, koji često odustaje od svojih razloga. Publika je, pak, izvukla sretan broj jer će se zagrebačkoga gostovanja novosadskoga “Galeba” sjećati kao velikog datuma istinskoga kazališta.