Nadrealna slikovnica
Bitef teatar iz Beograda ponešto je drugačije kazalište. Krasi ga dobra osobina da na scenski uzbudljiv način velike teme svodi na mjeru svakodnevice čovjeka, a naoko zaboravljene detalje pretvara u simbole egzistencijalne drame. Male scenske forme, moderna estetika u kojoj se spajaju pokret, priča i zvuk, mladi i znatiželjni umjetnici različitih kultura i profila – to je formula po kojoj se ovaj teatar prepoznaje posljednjih godina. Jedna od novijih predstava, s kojom je ovo kazalište gostovalo na Danima srpske kulture u Zagrebu, jest “Maja i ja i Maja” prema romanu Sretena Ugričića i u režiji Anje Suše.
Predstava tematizira slikovnice o Maji, uz koju su odrastale generacije djece u Jugoslaviji i koja je predstavljala simbol sretnog djetinjstva, što se uz tresak srušilo krvavim raspadom ove zemlje, a zapravo se bavi teškim pitanjem pamćenja vlastitih života, koji su se u međuvremenu pretvorili u noćnu moru i onemogućili nas da sjećanje na trenutke djetinjstva i današnju ružnu stvarnost uspijemo povezati u ikakvu smislenu cjelinu. U predstavi se spominju dobro poznati detalji serijala o Maji – od Maje u avionu do Maje u školi i na izletu, ali oni nisu korišteni zbog slatke nostalgije niti da bi se gorko ironiziralo današnje vrijeme. Slikovnica “Maja”, čedo našeg djetinjstva, u ovoj je izvedbi početna točka naše intimne inventure, u kojoj su pomiješane fantazije rane mladosti s onim što je došlo kasnije, da bi se napravio bolan posao liječenja postratnih trauma, prostote svakidašnjice i crnih pjega današnje stvarnosti.
Izvedbeno, “Maja i ja i Maja” ekvilibrira na tankoj crti djetinje nevinosti, na kojoj glumci plešu u crvenim haljinicama i bijelim cipelicama, suočavajući se s udarima socijalne groznice, egzistencijalnog besmisla, osobnih izdaja i povijesnih užasa. Glumci čitavo vrijeme pričaju vlastite priče, kako se ponekad znamo sjećati svoje prošlosti, da bi već u sljedećoj sceni to djetinjstvo bilo išamarano strahotama zrele dobi. Predstava teče kao nadrealna slikovnica ili kao veselo-mračna dječja slagalica, u kojoj se ruše i sastavljaju životi aktera na sceni, stvarajući doživljaj o životu kao ružnoj šali, koja se nepravedno poigrala ljudskom sudbinom.
Beogradski glumci Maša Dakić, Nevena Jovanović, Jelena Ilić, Miloš Isailović, Damjan Kecojević i Strahinja Lacković, među kojima se izvedbenom lucidnošću naročito isticala Maša Dakić, spretno su i dinamično koristili svoja različita znanja, pa žanrovski “Maja i ja i Maja”, u dramaturškoj obradi Saše Božića i u koreografiji Ksenije Zec, nalikuje nekoj vrsti infantilnog kabarea, koji bi trebao jako zabrinuti odrasle. Organizacijski, predstava je nastala u produkciji Bitef teatra, Art radionice Lazareti iz Dubrovnika i zagrebačkog Teatra &TD, ali je strateški izrasla iz potrebe suočavanja s prošlošću, što je i dalje prvorazredni motiv pojedinaca i grupa na prostoru bivše države.
Uz mnoštvo kritički intoniranih filmova, razgovara i intelektualnih događanja, odlična predstava “Maja i ja i Maja” pokazuje da ovogodišnji Dani srpske kulture nisu tek folklorna manifestacija jedne nacionalne zajednice nego respektabilni kulturni forum koji se bavi ozbiljnim pitanjima naše prošlosti i naše sadašnjosti.