Najbolje u jednom kadru
Šesti One Take Film Festival, Zagreb, 22. do 24. studenog
Među ozbiljnijim ovdašnjim filmofilima One Take Film Festival ili Festival filmova u jednom kadru, zajedno s Filmskim mutacijama, dijeli status najveće hrvatske festivalske poslastice. Manifestacija koja je u Zagreb dovodila svjetske velikane kreativno ambicioznog kina, poput Carlosa Reygadasa ili Brillantea Mendoze, prošlog se vikenda zbila šesti put, a zbog nedostatka sredstava ove se godine, nažalost, u glavnom gradu nije našao nijedan autor sličnog kalibra.
U natjecateljskom programu najzvučnije je ime bilo ono Radua Judea, koji je nedavno pobijedio na ZFF-u odličnim ostvarenjem “Svi u našoj obitelji”, dok se na One Takeu predstavio uratkom “Film za prijatelje”. Taj 58-minutni komad snimljen je u jednom kadru amaterskom kamerom, u koju neugledni sredovječni muškarac izgovara posljednje poruke prije planiranog samoubojstva. Veći dio filma, čija radnja prethodi pokušaju suicida, gledamo tipičnog neurotičnog gubitnika u stanju psihičkog rasapa. Radu je kamericu namjestio tako da pored dijela sobe s trosjedom na kojem protagonist sjedi govoreći u objektiv, ona hvata i dio hodničke pozadine, a zahvaljujući uskom ogledalu na sobnom zidu vidimo i komadić prostora iza kamere. Na taj način, usprkos minimalnoj količini vizualno zahvaćenog, gledatelji dobivaju nenametljiv a bitan doživljaj stanovite slojevitosti prostora u kojem se nalazi protagonist, no jasno je da najveći dio filma počiva na plećima glavnog glumca Gabriela Spahiua.
Njegova je izvedba ostala unutar granica solidnosti, no od trenutka kad si kao protagonist puca u glavu, a onda se nakon nekoliko minuta budi iz nesvijesti shvativši da je preživio i ostao slijep, i Spahiu i cijeli film prelaze u višu dimenziju. Glumačka izvedba i ostaci egzistencije lika koji tumači pretvaraju se u kaotičnu smjesu neartikuliranih krikova i tjelesnog batrganja, odnosno protagonist se preobražava u nešto nalik zgnječenom umirućem pauku, samo s mnogo više krvi i, dakako, bez trunke lakonskog mira junaka Kafkine “Metamorfoze”. U svemu tome može se osjetiti i doza crnog humora, a jedna od autorskih poruka mogla bi biti i ona da malo koja životinja umire tako nedostojno kao čovjek, pa čak i njemu najbliža svinja, koja ipak ne stradava od vlastite nego od tuđe ruke, one koja ju je hranila i činila se prijateljskom, stoga je i svinjin cvilež u agoniji daleko razumljiviji.
Uglavnom, “Film za prijatelje” potvrđuje konstataciju izrečenu povodom autorova zadnjeg dugometražnog rada “Svi u našoj obitelji” – Radu Jude vinuo se u prvu ligu rumunjskih, a to znači i evropskih režisera.
One Take je upriličio i hrvatsku premijeru dvije godine starog igranog debija Vlade Škafara “Oča”. Nakon gledanja, mora se reći da su hvalospjevi koji su do nas došli o ovom slovenskom predstavniku struje slow movie ipak pretjerani. Opisujući odnos sredovječnog oca i sina na pragu puberteta, prateći ga u jednom danu na pecanju u šumskom ambijentu, Škafar je kreirao, obilato se koristeći već gotovo zaboravljenim postupkom pretapanja, osebujnu atmosferu u kojoj se našlo mjesta i za prodor u mistično i za šagalovski nadrealizam i za natruhe incestuozno pedofilskog erotizma, da bi u završnom dijelu filma napravio dokumentaristički zaokret u kritički prikaz radničke sudbine u kapitalizmu.
Za postjugoslavenski prostor “Oča” je silan iskorak u drugačije mogućnosti filmovanja i u tom smislu zaslužuje velik respekt, međutim na svjetskoj filmskoj mapi ne djeluje toliko impresivno – u tom kontekstu njegov stil nije toliko svjež, a i jasnije se uočava da je poetičnost koja ga intenzivno natapa pomalo maniristička.