Nove ideje za stari tekstil
Fotografije: Davor Konjikušić
Iako je godinama tražila posao, Bojana nije uspijevala doći do stalnog zaposlenja. Ines, diplomirana dizajnerica, devet je mjeseci kao nezaposlena provela na burzi. Tea je izgubila posao u tekstilnoj industriji nakon što je oboljela od podmukle bolesti. Vesna je zbog svog invaliditeta dobivala samo posao čistačice. Anita je otpuštena iz nekadašnjega tekstilnog giganta… Iako različite, priče deset žena koje danas rade u čakovečkoj zadruzi Humana nova istovremeno su veoma slične jer su ih povezivale nezaposlenost, diskriminacija i socijalna isključenost.
U pogonu zadruge vlada opuštena radna atmosfera. U trenutku našeg posjeta zaposlenice su upravo završavale narudžbu za jednu veliku domaću robnu marku. Priprema se i roba za transport u jednu od dviju trgovina, koje su u Varaždinu i Čakovcu.
– Bitan dio civilnog društva u Međimurju čine udruge osoba s invaliditetom, budući da one čine više od deset posto međimurskog stanovništva. Bitno je sustavno raditi i s organizacijama i sa samim osobama s invaliditetom, naročito u kontekstu visoke stope njihove nezaposlenosti. Dizajnirao sam projekt ESCO zajedno sa svim udrugama osoba s invaliditetom u Međimurju, a koji je za cilj imao povećati mogućnosti njihovog zapošljavanja u Međimurskoj županiji, promicati socijalnu inkluziju i podići razinu svijesti o mogućnostima zapošljavanja tih osoba razvijanjem novih modela i metoda rada na lokalnoj i nacionalnoj razini. Jedna od bitnijih projektnih aktivnosti bila je osnivanje Socijalne zadruge Humana nova radi zapošljavanja osoba s invaliditetom i drugih marginaliziranih skupina – kaže Teo Petričević, suosnivač Humane nove i direktor Autonomnog centra ACT.
Zajedno s još četiri udruge – Udrugom slijepih Međimurske županije, Udruge za pomoć osobama s mentalnom retardacijom Međimurske županije, Društvom distrofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida te Udrugom tjelesnih invalida Međimurja – pokrenuo je ovaj projekt društvenog poduzetništva.
Humana nova već godinu dana uspješno posluje na tržištu, prodajući inovativne tekstilne proizvode. U zadruzi je trenutno zaposleno deset osoba, od kojih su tri osobe s invaliditetom, dvije pripadnice nacionalnih manjina i dvije doskora dugotrajno nezaposlene starije osobe.
Prema jednoj od definicija, društvenim poduzećem naziva se svako ono poduzeće koje je u vlasništvu svojih zaposlenika, članova lokalne zajednice, vođeno podjednako društvenim kao i komercijalnim ciljevima, a upravljano zajednički, na demokratskim načelima. Iako u Međimurju zbog velike svijesti o zajedničkom dobru, koja se u socijalizmu najviše manifestirala kroz samodoprinose i lokalne investicije, postoji snažna tradicija radničkog samoupravljanja, ovakav projekt ipak spada u pionirske poduhvate u Hrvatskoj.
– Zadruge su jedini pravni oblik gospodarskog djelovanja u Hrvatskoj koji omogućuje, uz otvoreno i dobrovoljno članstvo, primjenu principa ekonomske demokracije, dakle pravo članova, zaposlenika na sudjelovanje u procesima donošenja odluka. Zadrugom se upravlja demokratski, što mi je bio važan kriterij pri odabiru organizacijskog oblika. Naravno, vrijednosti koje njegujemo u organizacijama civilnog društva vrlo je lako bilo transformirati u drugi pravni oblik, već i zbog činjenice da su neke vrijednosti i načela zadruga vrlo komplementarne s našima. Autonomija i neovisnost, solidarnost, uzajamnost i suradnja danas žive u svim organizacijama u kojima radimo. U nekima više, u nekima manje, ali učimo i eksperimentiramo – objašnjava Petričević.
Svoj proizvodni asortiman dijele u dvije kategorije: u bejbi programu cijene se kreću od jedne do deset kuna, a u programu za odrasle odjevni predmetu koštaju maksimalno 30 kuna. Imaju i neke veće klijente, koje trenutno ne žele spominjati, a svoju robu prodaju i u seknd hend dućanima u Zagrebu. Prosječna plaća u ovoj zadruzi iznosi oko 3.500 kuna, što je puno više od međimurskog prosjeka.
– Iz dobiti utvrđene godišnjim obračunom zadruga je prvenstveno dužna pokriti gubitke iz prethodnog razdoblja, ukoliko postoje. Preostalu dobit skupština raspoređuje na sljedeći način: 35 posto dobiti iz poslovanja raspoređuje se u fond za nova kapitalna ulaganja, 35 posto u fond za razvojne programe zadruge, deset posto u sredstva pričuve, a dvadeset posto dobiti raspoređuju članovi zadruge u programe zajednice i programe organizacija članica – pojašnjava Petričević.
Ines Palašek, mlada dizajnerica koja je diplomirala na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, kaže da uživa radeći svoj posao u zadruzi.
– Posjetila sam Sajam poslova i saznala za ovaj projekt. Prvo sam radila volonterski, da bi me ubrzo zaposlili, a zadruga je od države dobila i poticaj za moje prvo zaposlenje. Uživam prepravljajući stvari. Evo pogledajte, sve su ove torbe napravljene od starih suknji. Teško da bih inače imala priliku baviti se svojom strukom u Međimurju. Oprostite, ali moram ići fotkati svoj model – govori uz smijeh dok odlazi fotografirati kolegicu koja isprobava novo skrojeni kaput.
– Posao itekako pomaže našim zaposlenicama, a pomaže i njihovim obiteljima. Unapređuje njihovo samopouzdanje i kvalitetu života jer postaju društveno odgovorne osobe. Pošto smo zadruga, svaki zaposlenik ima jednako pravo odlučivanja, uključeni su u sve važne strateške odluke – objašnjava upravitelj zadruge Ivan Božić, koji je i sam dugo godina bio zaposlen u tekstilnoj industriji.
– Ni sam nisam shvaćao što znači davati sve od sebe. Tek kada sam došao u ovakav tip poduzeća, shvatio sam koja je to razlika u odnosu na rad kod nekog privatnika, gdje je riječ isključivo o profitu – dodaje Božić.
U Međimurju je prošle godine bilo oko 554 tone tekstilnog otpada, a Humana nova je sa svojih desetak zaposlenih uspjela prikupiti 70 tona. Plan im je da taj broj iduće godine podignu na 150 tona. Sav tekstilni otpad, koji sakupe u suradnji s komunalnim poduzećem, dijeli se u tri kategorije. Prva kategorija se sređuje i čisti te odmah plasira na tržište. Druga kategorija se prerađuje i tek onda plasira, dok se treća kategorija reciklira i koristi, između ostalog, za izolaciju u građevini (zanimljiv je podatak da Hrvatska uvozi tekstilni otpad za tu namjenu).
Na taj način u njihovoj proizvodnji nema otpada. Usporedbe radi, u Hrvatskoj je prošle godine na deponijima završilo nevjerojatnih 135.000 tona tekstilnog otpada. Iako to građani uglavnom ne znaju, tekstilna je industrija danas jedan od najvećih zagađivača okoliša, uključujući i deponije na kojima se taj otpad ostavlja, pa njegovo recikliranje, osim dobre poduzetničke prilike, sadrži i jaku ekološku komponentu.
Čak se 90 posto tekstilnog otpada može reciklirati. Kako kažu u zadruzi, nerecikliranje odjeće povećava njezinu proizvodnju, čime se povećava zagađenje. Proizvodnja samo jedne pamučne majice zahtijeva 150 grama pesticida. Boje za tkanine, od kojih većina sadrži teške metale, također su štetne. Sintetički poliesteri i najlon izrađuju se od naftnih derivata, nusprodukata pri rafiniranju nafte, što povećava naše potrebe i ovisnost o nafti. Procjenjuje se da je godišnji prosjek 8,5 kilograma tekstilnog otpada po stanovniku, s tim da 68 posto tog otpada završi na mješovitim deponijima, dok je samo 32 posto obuhvaćeno prikupljanjem odjeće.
Da se stvari ipak mijenjaju, makar samo u Međimurju, dokazuje i postavljanje prvih kontejnera za tekstilni otpad.
Zašto reciklirati tekstilni otpad?
Deset najvažnijih razloga za recikliranje tekstilnog otpada:
1. Procjenjuje se da je oko 97 posto postpotrošačkog tekstilnog otpada moguće reciklirati.
2. Samim doniranjem vašeg korištenog tekstila možete značajno pridonijeti smanjenju njegove količine na odlagalištu otpada.
3. Preko 70 posto svjetske populacije koristi već nošenu odjeću, tako da vaša stara odjeća može pomoći ljudima kojima je ona zaista potrebna.
4. Recikliranjem tekstila činite dobro lokalnoj zajednici jer omogućavate kreiranje novih radnih mjesta koja stvaraju veće lokalne prihode.
5. Organizacije za recikliranje tekstila blisko surađuju s dobrotvornim institucijama kako bi pronašle nove načine upotrebe stare odjeće i tekstilnih predmeta.
6. Recikliranje tekstila zahtijeva manje energije nego bilo koji drugi oblik recikliranja.
7. Recikliranje tekstila ne stvara nove opasne ili štetne nusprodukte.
8. Tekstilni predmeti koji više nisu pogodni za nošenje mogu biti iskorišteni kao krpe u industrijskom sektoru.
9. Tekstilni predmeti koji više nisu pogodni za nošenje mogu biti prenamijenjeni u izolacijsko sredstvo u raznim industrijskim granama.
10. Svaki novi dom koristi krpe – zar ne bi bilo bolje da je kod takvih predmeta riječ o lokalno proizvedenom recikliranom materijalu koji neće biti odložen u prirodu?