O manjinama iz intimističke perspektive

Deseti Human Rights Film Festival

Deseto izdanje zagrebačkog Human Rights Film Festivala ponudilo je niz zanimljivosti. Ugledna autorska imena kretala su se u rasponu od Margarethe von Trotta preko Joséa Luisa Guerina do Oliviera Assayasa, a privlačne (igrane i dokumentarne) teme nudile su priče o izvještavanju Hannah Arendt sa suđenja Eichmannu u Jeruzalemu, o procesu svrgavanja Pinocheta u Čileu, o 43-godišnjem izraelskom vojnom sustavu na okupiranim palestinskim područjima… No pored tzv. velikih (političkih i društvenih) tema, jubilarno je izdanje festivala ponudilo i intimističkije perspektive. Vjerojatno najintrigantnije od tih očišta ono je Vincenta Dieutrea u filmu “Jaurès”.

Dieutre je francuski sineast poznat po tzv. dokudramama, no za razliku od zaigranog i naturalizmu sklonog “našeg” predstavnika tog žanra, Želimira Žilnika, Dieutre je izdanak “francuske škole”, što znači da u njegovim filmovima ima puno poetične naracije u offu i pejzažnih prizora kojima gradi atmosferu. Osim toga, on se nerijetko i pojavljuje u vlastitim filmovima glumeći samog sebe, a kako je deklarirani gay, nije čudno da se često kroz njegove radove provlači homoerotska motivika. U smislu svega nabrojenog, “Jaurès” je tipičan Dieutreov film, no specifičan po tome što je većinski snimljen skrivenom kamerom.

U tom, po svemu sudeći autobiografskom ostvarenju, sredovječni Dieutre (rođen 1960) bavi se erotskim odnosom s vršnjakom Simonom, koji je bio njegovo najintenzivnije ljubavno iskustvo dosad. No za razliku od Vincenta, Simon, razvedeni otac i društveni aktivist, skrivao je svoju gay orijentaciju te težio tradicionalnom skladnom obiteljskom životu. Stoga su dvojica ljubavnika u Simonovom pariškom stanu kod stanice metroa Jaurès zajedno provodili samo noći i jutra, a ostalo vrijeme svatko je išao za svojim poslom, pri čemu, za sve vrijeme veze koja je trajala nekoliko godina, Simon Vincentu nije povjerio ključ od stana.

Neobičan odnos zaslužio je i neobičnu obradu: Vincent je kao filmski režiser (skrivenom) kamerom kroz prozor stana, jutrom i noću, snimao prizore nasuprot – stambenu zgradu u trećem planu, most Lafayette u drugom te kanal ispod mosta u prvom, na čije su se obje obale smjestile afganistanske izbjeglice, isključivo muškarci mlađe dobi. Sad tu građu, fino segmentiranu po planovima snimanja koji razgrađuju i iznova sastavljaju prostor čineći ga slojevitim i reljefnim, on u studiju pokazuje kolegici, objašnjavajući prizore i putem njih opisujući svoju apartnu ljubav sa Simonom (koji je na snimkama prisutan samo glasom i sviranjem klavira), ali i problematizirajući poražavajući status snimanih izbjeglica u šatorima ili samo u vrećama za spavanje pod mostom. Pritom fascinira nenametljivo i skladno povezivanje dvije, barem naizgled, međusobno udaljene manjinske teme (gay ljubav i izbjeglice), ali i ostaje žal što Dieutre u tom navlastitom oblikovanju nije bio još radikalniji i nakon postavljanja početne situacije (gledanje i komentiranje građe u studiju) posve izbacio svoje i kolegičine kadrove te priču ultimativno prepustio slikama snimljenim skrivenom kamerom i vlastitom glasu u offu. Također, valjda da bi podcrtao propusnost granice koja dijeli realnost i fikciju, san i javu, u prizore je više ili manje diskretno ubacivao crtane detalje, što nepotrebno remeti čistoću magije dokumentarnih video-zapisa.

Usprkos tome, “Jaurès” je dojmljivo i vjerojatno najpoticajnije filmsko iskustvo kojem se moglo svjedočiti na ovogodišnjem HRFF-u.