Plastelinska memorija

Odnos prema vlastitoj prošlosti kod nekih ljudi znade biti traumatičan, ali ne i kod Zlatka Viteza. Zlatko Vitez ima memoriju od plastelina. Kada se prepusti sjećanjima, a to čini razmjerno često, osjeća podatnu smjesu pod prstima. Svako malo izmijesi neku čudnu figuricu, ukrasi je kariranom značkicom, iznese pred publiku i slavodobitno podrigne: Evo, to sam bio ja!

Na opširan intervju sa Zlatkom Vitezom u subotnjem “Jutarnjem listu” ne bih se osvrtao – sluteći još jednu verziju glumčeva sentimentalnog koprcanja između tate i ćaće, od kojih je prvi bio domobran i tamburaš, a drugi Tuđman i batinaš – da me nije privukao naslov. A naslov je poručivao da je na “ratnoga ministra kulture”, koliko se isti može prisjetiti, Tuđman samo jednom urlao. “Bilo je to kada sam mu rekao: Ili ćeš skinuti porez Feralu ili ja dajem ostavku!”

I zbilja, u uglednome dnevnom listu Zlatko Vitez potanko opisuje slavnu epizodu: porez na šund, kao inovativan cenzorski zahvat, “Feralu” je u srpnju ’94. razrezala njegova prethodnica, danas blaženopočivša Vesna Girardi Jurkić, no on nikako nije bio suglasan s režimskim nasiljem nad slobodom izražavanja, te je sa svojim čvrstim stavom suočio državnoga poglavara, inače divnog čovjeka sklonog šali i umjetnosti, isporučio mu je dakle jasan ultimatum, a ovaj je, eto, na njega urlao, pokušao mu utuviti u glavu da su “Feralovi” člankopisci “protivnici Hrvatske”, međutim, ministar je ostao nesalomljiv, isturio je slobodarska prsa i epskim baritonom ponudio ostavku. “‘Nađite nekoga tko će raditi mimo svog uvjerenja’, rekao sam na kraju razgovora.”

Što se potom zbilo? “Tada smo zahladili odnose”, kaže Vitez. “No, za 15 dana je iz Ureda predsjednika stigla vijest da Feralu skidaju porez. Tuđmanov odnos prema meni također je opet bio izvrstan. Ali, feralovci mi nikad nisu zahvalili.”

Pošto sam ostao iskreno posramljen zbog takva propusta, nema mi druge nego iskoristiti ovaj novinski prostor i, makar s osamnaest godina zakašnjenja, u ime svih “feralovaca”, ili barem znatne većine njih, ispraviti povijesnu nepravdu prema Zlatku Vitezu. Elem:

Hvala ti, sroljo! Da te nije bilo, sroljo, nikada ne bismo do kraja spoznali kakva se raskoš boja i mirisa krila u vladarskim štalama!

U jesen ’94., nakon što je instaliran za ministra kulture, s Vitezom sam – kao tadašnji urednik “Ferala” – vodio više žučnih razgovora, od kojih su neki završavali međusobnom razmjenom psovki. Ministra je doista žuljala odluka njegove prethodnice, nije mu bilo po volji da pečat institucije kojom rukovodi bude otisnut na izvedbenom aktu državne represije, ali mu je susret s voljenim vođom oduzeo manevarski prostor, mutio mu je um i vezivao ruke.

“Kada sam mu spomenuo Feral, on je skočio na mene kao bijesni ris. Mislio sam da će me izbaciti iz sobe, potpuno je poludio…” pripovijedao mi je drhtavim glasom Zlatko Vitez. Kućni odgoj nije me priječio da mu napomenem kako me rika s Pantovčaka uopće ne zanima, budući da je odluka o cenzorskome porezu u isključivoj nadležnosti Ministarstva kulture, te da je on, Zlatko Vitez, ukoliko uopće postoji kao autonomni subjekt, jedini može i povući.

“Tada bih se morao sukobiti s predsjednikom, a ja to ne želim!” iskreno mi je priznao. I onda sam, nemajući kud, uz to i loše odgojen, cijeli taj petparački igrokaz s tužnim i sapetim klaunom u glavnoj roli detaljno razložio u tadašnjem “Feralu”, proglasivši usput ministra kulture Vitezom okruglog spola.

Što ti je život: Zlatko se Vitez te jeseni zatekao sa sjekirom u ruci i naprosto je nije imao kamo odložiti, te je vitlao krvavom oštricom takoreći iz nužde, prilično histerično, kao što to već znaju činiti neostvareni demokrati. Uglavnom – do isteka Vitezova mandata Ministarstvo kulture “Feralu” nije ukinulo porez na šund. Namet je, postupajući po tužbi redakcije lista, poništio Ustavni sud, proglasivši ga protuzakonitim, i to pred ljeto ’95. godine, punih desetak mjeseci (a ne “15 dana”!) nakon što je žalosni klaun ispostavio svoj “ultimatum” i sretno preživio susret s bijesnom zvijeri u ZOO-u Pantovčak.

Te činjenice, međutim, nisu prepreka Zlatku Vitezu da zasuče rukave i umijesi adekvatnu biografiju, da ukroti gnjecavost prohujale životne građe i priredi je za današnju javnu upotrebu, po istome receptu kao što se obično mijesi i službena hrvatska povijest: tu se, pravo za reći, i ne čini ništa drugo osim pretvorbe zadnjih mizerija u nacionalne veličine, pa naposljetku nastaje reljefno oblikovana historija, uz prepoznatljivi feudalni štih, vječno sveto tlo kojeg nastanjuju kmetovi i plastelini.

Meni, doduše, može biti mučno promatrati kako se provincijalni glumac, zadavši si povijesnu ulogu, s naporom uživljava u vlastitu ličnost i izlaže pred publikom nijanse nepostojećeg karaktera, koristeći od scenskih rekvizita samo umjetnu kičmu. Ali ako umjetnik očekuje pohvalu, evo je: Dobar si, sroljo, s tom štakom što ti podupire leđa stojiš uspravan kao svijeća! Nema tog vjetra koji bi te mogao otpuhati s bine!

Radi mlađih čitatelja dužan sam pojasniti kako je hrvatska država poreznom ofenzivom oglobila “Feral” s više od pola milijuna tadašnjih njemačkih maraka, uglavnom u mandatu ministra Viteza, i to, prema priznanju (danas mrtve) gospođe Jurkić, “zbog kontinuiteta napada na vlast”. Kada se oko toga nadigla međunarodna graja, “vlast” je – pokušavajući hitro aranžirati paritet – razrezala porez i filoustaškom “Hrvatskom vjesniku” iz Vinkovaca. No, samo koji mjesec kasnije na scenu stupa slobodarski raspoloženi Zlatko Vitez.

Odlukom Ministarstva kulture od 21. studenog ’94. “Hrvatski vjesnik” je oslobođen plaćanja dodatnoga poreza. U prvom neoporezovanom broju glavni urednik, primjerice, piše da je “od životinja uz cestu primijetio dvije mačke, jednog psa i tri srbina”. I to je realni saldo Vitezova zalaganja za slobodu javne riječi u Hrvatskoj: fiskalno kažnjavanje “Ferala”, fiskalna olakšica za list koji širi glas o životinjskim svojstvima “srba”. Poslije je Zlatko Vitez trtljao kako je odluku o ukidanju poreza potpisao omaškom, umjetnika zbunjuju toliki papiri, napokon, porez na šund bi, da se njega pita, trebali plaćati svi, uključujući “Globus” i “Gloriju”!

Samo – Zlatka Viteza nije se pitalo ništa. On je i posađen za ministra zato da se ne miješa u zonu svojih formalnih ovlasti. Valjalo je organizirati proslavu despotova rođendana u zagrebačkom HNK-u, a ostatak vremena provesti u uglu vladarske štale, skutriti se kao topla hrpa iz koje isparava autentična hrvatska duša, dobiti za to naramak Danica sa srebrnim mačevima i zagorskim kobasicama, te – ako bog da zdravlja – od poneke razmirice i pokunjenog uzmaka naknadno izmijesiti junačko djelo.

A što se doista zbivalo u štali? Ništa, uobičajeno jutarnje urlanje gospodina risa. Dreka u smjeru dreka.