Pola ure likvidature

Da biste nekoga likvidirali, morate imati smisla za likvidaciju. Na primjeru operativaca s HTV-a to znači da morate biti egzaktni, ležerni rutineri s večernjim terminom. Možete reći: “Dobra večer. Gledate emisiju ‘Pola ure kulture’. Večeras likvidiramo ministricu kulture Andreu Zlatar Violić i kolumnista ‘Jutarnjeg lista’ Juricu Pavičića“, ali nije neophodno. Gledatelji HTV-a shvatit će poantu, već i zato što je arhiva javne televizije krcata sličnim primjerima.

Ne morate, naravno, gledati medijske likvidacije javnih osoba na javnoj televiziji i biti (neizravan) sudionik. Možete se zavući u mišju rupu, izbaciti televizor, ne plaćati domaći porez i preseliti se u povoljniju Belgiju, poput poreznog obveznika Gérarda Depardieua. Sve to možda možete, ali dvije hoch dame isljedničkog novinarstva, Branka Kamenski i Hloverka Novak Srzić, vratit će se i sljedećeg četvrtka na ekran vaše rodbine i prijatelja. Ključne detalje emisije “Pola ure kulture” od 13. prosinca zato ćemo, na opću žalost, nabiti na ćutila i onima koji iz posve razumljivih higijenskih razloga bojkotiraju gledanje jedine televizijske emisije “o kulturi”.

Prvi prilog, u trajanju od osam minuta i 39 sekundi, počinje kratkom kvalifikacijom: “Od apsolutne podrške do glasnog osporavanja.” Skicira se geneza problematike koju je natovarila ministrica, od smjene ravnateljice Klovićevih dvora Vesne Kusin do slučaja savjetnika za medije Milana Živkovića u limbu smjene, pa se zaključno “teško oteti dojmu da se u godinu dana s nepodnošljivom lakoćom samo smjenjivalo ljude”, kaže urednica Kamenski.

Autorica priloga Ivana Antunović Jović nastupa zatim po pravilima žanra. Jedna rečenica moralizatorskog podsjećanja na stare dane “kad ju je podržavala cijela javnost”, a onda forte u formi razgovora s troje javno osvjedočenih protivnika lika i djela ministrice. Bez navođenja detalja zamjerki u jednogodišnjem mandatu, upadljive su razlike stila u pristupu. Oponent Zvonko Maković, predsjednik Odbora za kulturu Skupštine grada Zagreba, preuzeo je ulogu konferansijea da čim više u kratkom TV-vremenu oblati ime i djelo Andree Zlatar Violić. Pritom ostaje skroman gledateljski dojam kako bi Maković bio malo smireniji da, recimo, aktualna ministrica od danas nosi trajnu lentu na kojoj piše “evidentno nesposobna”. Oponenti Vitomira Lončar, kazališna profesionalka i Branko Čegec, nakladnik, komično predstavljen kao “bivši pomoćnik bivšeg ministra kulture Vujića“, korektno su nabrajali nedostatke i propuste kao korisnici sredstava i politike Ministarstva kulture.

I kad je već postalo pomalo jednolično, autorica priloga poentira, jer čvrsta forma mora imati adekvatan zaključak: “Od 62 posto anketiranih nezadovoljnika radom Vlade Zorana Milanovića, polovica nikad nije čula za ministricu Andreu Zlatar Violić.” Kraj priloga, amen za ministricu i evidencija postignutog: nepoznata, nesposobna, deklasirana. Tko je to uopće – ministrica kulture? Analiza žanra: direktna akcija bez maltretiranja specijalaca uživo, poput Siniše Kovačića u “slučaju Holy”.

Dubinska analiza pokazat će, međutim, i ekskluzivnu notu ovakvog pristupa, jer u suvremenoj povijesti Hrvatske niti jedan ministar kulture, ni Biškupić ni Vujić, nije zaslužio takav novinarski tretman na javnoj televiziji. Ma ni sjenu takvog tretmana, i tko zna zašto? Možda zato što se baš iz Ministarstva nedavno tražilo da se emisiji “Pola ure kulture” ne mijenja fatalni večernji termin četvrtkom, dok se v.d. glavnog urednika HTV-a Dean Šoša ozbiljno zalagao da se dotične dame isljedničkog novinarstva, od kojih jedna teško bagažirana korupcijom i klijentelizmom, maknu javnosti s očiju.

Zapuhali su izgleda novi menadžersko-politički vjetrovi na HTV-u, pa je očito moguće da u drugom prilogu notorne emisije “o kulturi”, u trajanju od 12 minuta i sedam sekundi, svjedočimo opasnoj replici staljinističke čistke zbog jednog stava iz kolumne dnevnih novina. Zapravo, kvalifikaciju protostaljinizma i medijske čistke koristimo u nuždi, kao nametnutu stilsku inverziju, jer je u prilogu autorice Hloverke Novak Srzić korištena više puta. Navodna tema priloga posve je ljigava, brani se tobože javno narušeni patos Pisca, štovanog kućnog prijatelja emisije “Pola ure kulture”, Slobodana Novaka. Povod “obrani” je kolumna Jurice Pavičića u “Jutarnjem listu” pod naslovom “Ponižavajuće posrnuće moga klasika i moga pisca”, u kojoj je na jednom mjestu, između (vječnog) preludiranja o dalmatinskoj povijesnoj i socijalnoj melankoliji i duhovnom bratstvu s klasikom Novakom, napisao da se pisac u suvremenoj političkoj svakodnevici “pretvara u kretena”, pa da “to nije ugodno gledati”.

Bila je to fantastična prilika za autoricu Novak Srzić. Valjalo je upregnuti nešto iskustva političkog novinarstva HTV-a, one specijalne forme koju je sama patentirala: četiri sugovornika, jedna sporedna, jedna glavna tema plus urednički komentar. Pavičić je u opsegu problema također minoran lik, prazna forma za sačekušu sadržaja. Jedino se književni kritičar i sugovornik Zdravko Zima nije baš snašao u žanru, pak je pokušao dokazati da je “Pavičić zapravo napisao ljubavno pismo”.

Ostali sugovornici, predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić, akademik Krešimir Nemec s Odsjeka za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta i Davor Velnić, suurednik Novakovih “Sabranih djela”, zdušno su pristupili jednostavnom diskursu koji se kolokvijalno ali točno zove desničarsko verbalno cipelarenje. Naime, nema boljeg kišobranskog termina za srodnost motivike koja je, kao u slučaju profesora Nemeca, izrečena u primjetljivom facijalnotonskom afektu. Izdvajamo: “Sve je u redu dok Novak ne kaže da je Hrvat i da poštuje Tuđmana” (Zidić); “Da je Novak nastavio surađivati, recimo, samo u ‘Zarezu’, bio bi odličan pisac… Pavičić je bio u Domovinskom ratu i svaka mu čast za to. Ali se nadam da se borio za tolerantnu Hrvatsku, a ne za jednoumlje…” (Nemec); “Jutarnji list želi napraviti virtualnu socijalističku RH” (Velnić).

Hloverkin urednički poučak na kraju javne likvidacije, postavljen kao retoričko pitanje o karakteru “kretenske zemlje u kojoj smo živjeli 2012. i kretenskim novinama koje smo čitali”, ostavlja gledatelja s malo kisika. Dovoljno da se nasmije profilaciji domaće desnice koja u liberalnom tabloidu vidi ideološko ljevičarsku “pošast”, i da se posljednji put zagleda u profesionalne standarde HTV-a koje odobrava njegov novi ravnatelj Goran Radman. Dobrodošli, dakle, na javnu televiziju Gorana Radmana: sretno i laku noć.