Post-rock artiljerija
Godspeed You! Black Emperor: Allelujah! Don’t Bend! Ascend! (Constellation, 2012)
Godspeed You! Black Emperor osnovani su 1994., iz Montreala su i snimaju za utjecajnu nezavisnu diskografsku kuću Constellation Records, za koje rade sastavi poput Thee Silver Mt. Zion i Tindersticks te kantautori poput Carle Bozulich. Službeno, prvi njihov album je “F♯ A♯ ∞” iz 1997., no prije toga, 1994., snimili su “All Lights Fucked on the Hairy Amp Drooling” te kasnije “Slow Riot for New Zerø Kanada” (1999), “Lift Your Skinny Fists Like Antennas to Heaven” (2000) i “Yanqui U.X.O.” (2002).
“Allelujah! Don’t Bend! Ascend!” pojavljuje se nakon desetogodišnje diskografske neaktivnosti te deveteročlane grupe koja je u biografiju upisala i četrnaesteročlane postave i snimanje filmova koje su prikazivali tijekom svojih koncerata. Dugi odmor uzeli su 2003. i ponovno se pokrenuli 2010. godine. GY!BE su spomenuti u knjizi “Dude, Where’s My Country?” Michaela Moorea, jer ih je neko vrijeme FBI tretirao kao teroriste. Nije baš da pucaju, ali ne drže se pravila diskografske industrije. Ne pretjeruju s intervjuima, ne slikaju se za naslovnice, ne dijele ulaznice novinarima, a objavljivanje ovog albuma “objavili” su na jednostavan i diskretan način: stavili su ga ispod majica koje se prodaju na njihovim koncertima. Politički su angažiran sastav, ali ne u smislu da skaču naokolo i urlaju prevratničke parole, nego da su svjesni kako je još od Napoleona politika drugo ime sudbine. Za njih je industrija, čak i ovaj showbizz, neraskidivo povezana s najgorim oblicima mlaćenja para, pa je tako omot za “Yanqui U.X.O.” prikazivao dijagram po kojem je diskografska industrija vezana uz industriju oružja.
Ovaj album počinje pjesmom “Mladic”, naslovljenom navodno po Ratku Mladiću (radni naslov pjesme bio je “Albanian”). Album je, inače, moćan kao noć koju para protuavionska artiljerija, a njihova glazba epifanijska je kao rijetko kad dosad. “We Drift Like Worried Fire”, treća skladba na albumu, pokazuje do kojih se visina (ili dubina) mogu popeti (odnosno spustiti). Post-rock u ovakvim moćnim izdanjima, kao što ga je moguće čuti na “Allelujah! Don’t Bend! Ascend!”, jednostavno vam u glavu dozove misao kako je dobro što je rock prošlost, što ga više nema. Jer, da je imao što za reći, mogao bi progovoriti ovakvim jezikom. Problem s ovakvim tvrdnjama – kao i svi problemi s ladičarenjem, stavljanjem odrješitih oznaka na pojave i stvari – u tome je, naravno, što nisu baš točne. Neu!, Faust, pa čak i Pink Floyd u Pompejima ili Popol Vuh na bilo kojem od albuma, razvijaju tu brzinu i stižu do raspršenih boja kao na platnima Jacksona Pollocka.
Album počinje tjeskobno, upozorenjima preko megafona koja otvaraju skladbu “Mladic”. Najjednostavnije bi bilo reći da grupa na početku albuma “zuji” upozoravajućim zujem. Nakon toga, gitare krenu u proizvodnju zvukova koji asociraju na pijukanje nekakvih golemih robotiziranih kokoši, koje jedva čekaju da vam kljucnu glavu. A onda slijedi dvadesetak minuta neizvjesne i ne baš najstabilnije vožnje. GY!BE idu iz zvučnika prema vama – idu, idu, idu… Prilaze vam, i to opasno. Jedan je forumaš napisao uz ovu pjesmu: “Russian T-90 destroying a city.” Baš tako.
Album završava rešetajućom stvarčicom (traje samo šest minuta) “Like Lights At Thee Printemps Erable”, koja je atmosferom kao usporeni snimak smaka svijeta. Svijeta protiv kojeg su se GY!BE borili glazbom, a da pritom nisu upotrijebili niti jednu jedinu riječ.