Primarna je puna zaposlenost

Smanjivanje kreditnog rejtinga od agencije S&P nedvojbeno pokazuje da se kriza u Hrvatskoj produbljuje. Kako dalje? Imamo li rješenja ili naznake neke nove ekonomske politike, koja bi ublažila ovu krizu ili izvela Hrvatsku nakon četiri godine iz recesije i ostvarila, za početak, bar skromni rast ekonomije od jedan do dva posto te zaustavila rast nezaposlenosti?

Foto: Jovica Drobnjak

Svaka kriza ima svoje uzroke i postoje rješenja za izlazak iz krize. Ovu krizu predvidjeli smo na vrijeme, a već od 2004. godine (vanjski dug tada je prelazio 50 posto BDP-a) stalno smo upozoravali na opasnosti zanemarivanja deficita platne bilance i prebrzog rasta vanjskog duga, te zaduživanja banaka u inozemstvu i odobravanja kredita uz slabe standarde procjene rizika (moralni hazard bankara i tzv. bonus kultura i kod nas su uzroci dužničke krize). Osnovni problem naše ekonomije je u pogrešnom modelu ekonomske politike, koji je bio utemeljen na deregulaciji bankarske financijske industrije, apreciranom tečaju kune, slobodnom priljevu kapitala u obliku kredita, a ne direktnih investicija, te nedostatku usmjeravanja uvezenog kapitala u proizvodnju i izvoz. Rast vanjskog duga nije bio praćen rastom proizvodnih investicija, prije svega u modernu industriju i energetiku, te se tako nisu generirala nova, dobro plaćena radna mjesta. Stoga smo imali tzv. jobless growth, ekonomski rast bez novog zapošljavanja. Produbljivanje krize najavili smo u svibnju ove godine, kada je skupina hrvatskih makroekonomista iz HAZU-a, Ekonomskog instituta Zagreb i Ekonomskog fakulteta Zagreb objavila zbornik “Iz krize u depresiju”. Predvidjeli smo da će hrvatska ekonomija iz stanja recesije, koja traje već pet godina, zbog sloma agregatne potražnje inducirane postojećom politikom Vlade i HNB-a, do kraja godine prijeći u fazu tzv. ekonomske depresije. To se sada, nažalost, pokazuje točnim, ali nas mora jako zabrinuti, jer su u ekonomskoj depresiji rješenja za izlazak iz takve krize puno teža i imaju veće društvene troškove. Naravno, dijagnoza stanja nije jednostavna, niti za stručnjake, ali još je važnije iznaći rješenja za izlazak iz krize. Naši prijedlozi za novu ekonomsku politiku formulirani su u pet točaka, a sve mjere usmjerene su na ostvarivanje što veće zaposlenosti i pokretanje proizvodnje. Kao moderni kejnzijanci, zalažemo se za ekonomsku politiku pune zaposlenosti. Sve mjere moraju biti usmjerene ka ostvarivanju tog cilja. Predlaže se prestanak politike rezova javne potrošnje, te prelazak na antikriznu fiskalnu politiku, koja sadrži racionalne mjere štednje, ali i poticanje državnih investicija. Monetarna politika trebala bi biti reflacijska, odnosno ekspanzivna i usmjerena na snižavanje domaćih kamata, te poticanje banaka tržišnim instrumentima da obnove kreditnu aktivnost. Hrvatska neće ući u Europsku monetarnu uniju još desetak godina, pa trebamo pametno iskoristiti monetarni suverenitet. To je suština rješenja krize.

Novi društveni ugovor

Monetarna politika temelj je nacionalne ekonomske politike u uvjetima monetarne suverenosti, ali kao njezin instrument, a ne samoj sebi svrha. Čini se da je u Hrvatskoj obrnuto, možda zato što se radi o instrumentu vanjskog interesa. O kakvom se i čijem interesu načelno radi – a ipak nije riječ samo o hrvatskim korporacijskim interesima, primarno velikih uvoznika i stranih banaka – budući da se i u zborniku “Iz krize u depresiju” navodi kako je HNB “izvan demokratske kontrole zakonodavne vlasti”?

John M. Keynes je rekao da “tko vlada novcem (monetarnom politikom), vlada ekonomijom i državom”. Milton Friedman je, pak, poslije rekao da je “novac (monetarna politika) suviše ozbiljna stvar da bi se njime bavili političari”. Ali, isto tako, dodao je da je “novac suviše ozbiljna stvar da bi se prepustila centralnim bankarima”. Dakle, centralna banka mora ostati samostalna, ali pod neposrednom demokratskom kontrolom (parlamenta) i mora efikasno surađivati s Vladom (koja vodi fiskalnu politiku) u ostvarivanju primarnog cilja ekonomske politike – pune zaposlenosti.

U istoj publikaciji piše kako suradnja HNB-a i Vlade ovisi o volji potonje da se izvrši snažna interna devalvacija, dakle mjera dosljedna sadašnjoj politici, vođenoj u korist banaka i uvoznika naspram domaće proizvodnje i izvoznika. Dalje, primjećuje se da te dvije adrese “pokušavaju uskladiti deflacijske politike”. Kako se realno može promijeniti takav odnos snaga, poguban za Hrvatsku?

Kontinuitet deflacijske politike, pojednostavljeno rečeno, kontinuitet ekonomske politike koja ima za cilj isključivo sačuvati monetarnu stabilnost putem ciljanja niske inflacije na razini od svega dva posto, bez obzira na visoku nezaposlenost, implicira iz modela neoliberalne ekonomije koju smo imali posljednjih petnaestak godina. Radikalna promjena ekonomske politike moguća je sporazumom svih društvenih aktera – države (Vlade i HNB-a), poslodavaca i sindikata – te na političkoj razini, na platformi političkog konsenzusa većine parlamentarnih stranaka. To je težak put ostvarivanja tzv. opće volje (kako je naziva J. J. Rousseau), odnosno nekog novog društvenog ugovora (John Rawls), gdje bi političke elite tražile potporu od naroda za reforme usmjerene na izlazak iz krize i takve ekonomske politike koje bi vodile prema smanjivanju nezaposlenosti, očuvanju kupovne moći građana (“agregatne potražnje”, kako kažu kejnzijanci), te redistribuciji nacionalnog bogatstva.

U srpnju ove godine objavili ste knjigu “Kapitalni tokovi, tečaj i Europska monetarna unija”. Kada pišete o neophodnoj razradi posebnih strategija konvergencije EU-u i nužnosti fleksibilnijeg monetarnog režima, međutim, opet se vraćamo na predmet monetarnog suvereniteta. Jesmo li u tom kontekstu previše izloženi uoči pristupanja EU-u, kao što uostalom misle i Krugman ili Skidelsky?

Naša sudbina u velikoj je mjeri zavisna od međunarodnih kretanja. Dužnička kriza eurozone otežava Hrvatskoj izlazak iz krize. To je jasno. Ali, smatram da naša rješenja moraju biti poduprta od strane međunarodnih institucija, jer smo ekonomski suverenitet izgubili onog trenutka kada smo se zadužili u inozemstvu iznad realnih mogućnosti (vanjski dug iznosi preko 100 posto BDP-a). Rješenja treba tražiti u novoj ekonomskoj politici, koja je usmjerena na punu zaposlenost, kao primarni cilj politike Vlade i HNB-a. Za takvu antikriznu strategiju trebat će zatražiti neophodnu financijsku pomoć EU-a i Bečke inicijative (konzorcija stranih banaka, EU-a, ECB-a, EBRD-a, EIB-a i MMF-a). Potrebno je da se zaustavi odljev kapitala banaka, tzv. razduživanje. Prema našem mišljenju, realno su moguće četiri osnovne izlazne strategije: 1. vlastita ekonomska politika i društveni konsenzus, tj. samostalna strategija reflacije (uvođenje monetarne strategije HNB-a usmjerene na punu zaposlenost, ali i nisku inflaciju, tzv. ciljanje nominalnog rasta BDP-a) i fiskalnih stimulansa (pokretanje državnih investicija) za poticanje rasta i punu zaposlenost; 2. neki oblik suradnje s MMF-om, zasnovan na umjerenoj fiskalnoj konsolidaciji i promjeni monetarne politike; 3. nastavak deflacijske politike u skladu s preporukama rejting agencija: radikalni rezovi javne potrošnje, interna devalvacija kroz rezanje plaća i mirovina, te fleksibilizacija tržišta rada (ukidanje kolektivnih ugovora i smanjivanje utjecaja sindikata) i masovna otpuštanja radnika u javnom sektoru; 4. nakon ulaska u EU u srpnju 2013. i pristupanja Hrvatske ESM-u (European Stability Mechanism – kriznom fondu EU-a za spašavanje banaka), moguće je zatražiti tzv. bail-out program kod ESM-a – za spašavanje banaka koje će doći u probleme, zbog rasta toksičnih kredita – uz asistenciju Trojke EK-ECB-MMF. Najmanje povoljne su treća i četvrta opcija, zasnivaju se na doktrini šok-terapije, te nas vode u grčki scenarij. Prva opcija uspješno je bila primijenjena u Poljskoj, Islandu i Turskoj, pa to smatram optimalnom strategijom za nas.

Iskustva drugih zemalja

Hrvatski kreditni rejting upravo je doživio očekivani pad, iz investicijskog u špekulativni neinvesticijski rejting. Nastavak je više nego izvjesta poskupjet će nam krediti za vraćanje ranijih kredita, pa će nam se nametati novi “bolni rezovi” i sl. Bez namjere za moraliziranjem oko socijalno neosjetljivih politika, kako možemo računati na korigiranje takvih mjera; ovisi li to više uopće o nama?

Hrvatska ima važan strateški položaj na Balkanu, pa bi se rješenja naše dužničke krize trebala tražiti na temelju tzv. political brinkmanship strategije pregovora s međunarodnim institucijama. A što se tiče strategije radikalnih rezova u javnim rashodima, tzv. fiskalne konsolidacije, o tome se vode brojne rasprave i prevladala su stručna mišljenja, čak i u MMF-u, da oštre mjere štednje produbljuju krizu, da su procikličke, kako to kažu makroekonomisti, a ne da predstavljaju izlaz iz recesije, odnosno da nisu anticikličke. Zbog toga nije iznenađenje što fiskalna konsolidacija i interna devalvacija u Hrvatskoj nisu uspjele u 2012. godini.

U tijesnoj vezi s prethodnim pitanjem: naši sugrađani koji trpe kreditnu vezanost uz švicarski franak, efekte slične padu državnog kreditnog rejtinga već su iskusili. Posrijedi je prebacivanje rizika na narod pomoću valutne klauzule, koju bi monetarno suverena država morala izbjeći. Kako predviđate da bi se mogao okončati taj spor, koji je svojedobno ipak formaliziran i zapravo je pravosudno već odmakao?

U osnovi, radi se o tome da je potreban program restrukturiranja financijskih obaveza privatnog sektora (moratorij na ovrhe i deložacije kod hipotekarnih zajmova, reprogram privatnih dugova etc.). Inače, problem je nastao tako što je centralna banka ne samo dozvolila, već i poticala eurizaciju financijskog sustava Hrvatske. To je trebalo spriječiti u začetku. Primjerice, u Austriji centralna banka je zabranila kredite u švicarcima jer su smatrani rizičnim. U Mađarskoj, vlada je fiksiranjem tečaja zamrznula daljnju revalorizaciju kredita s valutnom klauzulom, i na taj način dio tečajnog rizika prebacila s dužnika na kreditore (banke). U Islandu, pak, Ustavni sud ukinuo je valutnu klauzulu kao neustavnu kategoriju. Slična praksa bila je kod američkog FED-a i predsjednika Franklina D. Roosevelta, koji je 1933. ukinuo “zlatnu klauzulu”, te izvršio tzv. redenominaciju kredita indeksiranih zlatnom klauzulom, a sve to prije napuštanja zlatnog standarda. U ekonomskoj povijesti, ove Rooseveltove mjere (ukidanje zlatne klauzule i napuštanje zlatnog standarda, te prijelaz na reflacijsku monetarnu politiku) imale su za posljedicu izlazak SAD-a iz depresije. Dakle, moguća su različita rješenja. Ali, još je važnije da HNB konačno osmisli strategiju deeurizacije, kako su nam to sugerirali Europska banka za obnovu i razvitak (EBRD) i MMF. Ovo tim više jer je premijer Zoran Milanović nedavno izrazio važan politički stav da Hrvatska “neće žuriti” s ulaskom u Europsku monetarnu uniju, pa je to sada vrlo urgentno.