Pučka komedija na gmajni

Sonja i bik, cjelovečernji igrani debi Vlatke Vorkapić

Dvadeset godina, koliko je Vlatki Vorkapić trebalo da nakon prvog javno prikazanog (kratkog igranog) filma “Vozačka dozvola” dođe do cjelovečernjeg igranog debija “Sonja i bik”, nije samo vremenski nego i poetički dug put. Izrazito stilizirana, Lynchom nadahnuta “Vozačka dozvola” i godinu kasnije nastali igrani kratkiš po motivima Kafke “Rastreseno gledanje kroz prozor”, sugerirali su da je Vlatka Vorkapić kreativno vrlo ambiciozna autorica. No dvadesetak godina kasnije, ista sineastica debitira na dugom igranom filmu populističkom komedijom na tragu Ante Tomića. Kako to?

Etnografski elementi “Sonje i bika” (borbe bikova u Dalmatinskoj zagori, ojkanje) upućuju na to da je scenarij iznikao iz Vlatkina dugogodišnjeg bavljenja hrvatskim tradicijskim običajima (snimila je niz televizijskih, često nagrađivanih dokumentaraca na te teme), no iz razgovora s autoricom može se steći dojam i da je svjesno išla na HAVC-ov natječaj s populističkom komedijom kao projektom koji ima najviše šanse da na njemu prođe. Naime, uslijed nedostatka ikakve vizije u vrhu nacionalne kinematografije o tome kakav bi hrvatski dugometražni igrani film trebalo razvijati, projekti se prihvaćaju i odbijaju stihijski, ovisno o ukusima, a moguće i raznoraznim kalkulacijama kratkim trajanjima mandata ograničenih izbornika (zapravo tek pukih čitača scenarija, što je krajnje dubiozan pristup odobravanju ili odbijanju realizacije projekata). Kako istovremeno u nas već jako dugo vlada nametnuta i ridikulozna opsesija “filmovima za publiku”, može se doći do zaključka da najviše šanse za prolaz ima “jedini žanr koji Hrvati vole” (kad je riječ o domaćem filmu), dakle komedija, i to pučka odnosno populistička komedija, nikako ne nekakav zahtjevniji ili bizarniji pristup komičnom.

Čini se da je sa “Sonjom i bikom” Vlatka Vorkapić spojila svoje etnografske afinitete i žanr s najviše izgleda za javnu podršku, ostavši, nažalost, posve unutar čvrstih granica pučko-populističke komedije sa svim njezinim stereotipima, koje film ne samo da ne propituje nego ih i podržava. Tako je naslovna Sonja (darovita, ali ovdje ne naročito inspirirana Judita Franković) frustrirana cura iz Zagreba koja se bori za životinjska prava, a rješenje njezina problema je naslovni bik – kako onaj doslovni (“glumio” ga je nedavno zaklani Garonja), tako i onaj figurativni, mladi mužjak iz Zagore Ante (rutinsko-korektni Goran Bogdan), s kojim će je stvarni bik povezati. Dakle, dobar mužjak iliti penis bonum pax in domum, i hop – svi su problemi riješeni, a najplemenitija i najteža borba, ona za prava životinja, pada u zadnji plan.

Uostalom, iako savršeno svjesna katastrofalnog stanja životinjskih prava i vječnog holokausta koji se nad tim sirotim bićima odvija, Vlatka Vorkapić usamljene i bezizgledne borce za prava životinja ironizira (daleko) više nego što žanr zahtijeva, pogotovo u usporedbi s mnogo benignijim pristupom pučanima Zagore koji organiziraju borbe bikova, a kad im za borbu više nisu dovoljno dobri, prodaju ih u klaonice.

Uglavnom, autorica se idejno-značenjski čvrsto drži društvene dominante, a ni stilski ne iskazuje ikakvu želju za pomakom od predvidljivosti mainstreama. Jedini intrigantan trenutak filma onaj je Sonjine želje za sadomazo igrom, međutim ostaje lišen bilo kakvog konteksta i razrade, sveden na puku proizvoljnost i izolirani eksces. No publika je dobila ono što je željela, pa ako ništa drugo, “Sonja i bik” popravljaju jadan prosjek hrvatskih odlazaka u kina.