Subjekti loših političkih odluka

Postavimo na početku naoko jednostavno pitanje: ako je već svima jasno da socijalna država oko nas tek sada ozbiljno počinje propadati, znači li to da je netko donio političku odluku da tako bude? Tražimo, dakle, subjekt političke odluke, onoga tko nam može biti ne samo politički odgovoran u smislu da ga “kaznimo” smjenom na sljedećim izborima, već i toliko kriv da smatramo – kao u Sloveniji ovih dana – da je nepopravljiv i da zato treba odmah otići s vlasti. Jer misliti da se stvari kao što su mijenjanje radnog zakonodavstva (tzv. fleksibilizacija radnih odnosa, a ustvari vrtoglavo daljnje slabljenje pozicije rada spram kapitala, pretvaranje svih zaposlenih u lako zamjenjivu i u bezbroj različitih statusa razbijenu radnu snagu), daljnja privatizacija obrazovnih i zdravstvenih usluga, životnih osiguranja i bankarskog sektora (Croatia osiguranje i Hrvatska poštanska banka), događaju slučajno, bilo bi dokaz velike naivnosti, čak i za poslovično objektivne medijske analitičare naše sve turobnije stvarnosti.

Srećom, naivnih više gotovo i nema, to je danak preživljavanju u vučjim odnosima, koje se sada već vježba od malih nogu. Nažalost, sve manje je i sentimentalnih, jer to je drugi dio kompleta nekadašnjeg romantičnog pogleda na svijet, koji je i sam zahvaćen “mjerama štednje” na ljudskoj empatiji (čak su i raj, pakao i čistilište u recesiji, kažu nam naši popisivači, pa su smanjili prihvatne kapacitete u značajnim postocima).

Vratimo li se prozaičnoj ekonomskoj politici, iza koje stoji sada već sve slabije skriven klasni interes, lako ćemo opisati tipičnu scenu tzv. dnevnog javnog informiranja. U njoj državni dužnosnik, po mogućnosti imenom Mirando Mrsić ili Slavko Linić, ozbiljnog lica obznanjuje puku da mu je smrklo, upotrebljavajući od strane teoretičara lakanovaca davno opisani diskurs liberalnog poricanja. U njemu se, recimo, može reći kako će radnici izgubiti sadašnje granske kolektivne ugovore, posljedično će još lakše dobivati otkaze (kao da je sada to problem), no sve to i nije tako strašno pošto će se “samo” ubrzati proces skakanja radnih majmuna lijanom s grane na granu, što će dovesti do opće dinamike i graje na korist svih stanovnika u džungli.

Za razliku od toga, novinari u tzv. javnim medijima, oni profiliraniji i sposobniji, po mogućnosti imenom Aleksandar Stanković, Zoran Šprajc ili Branko Nađvinski, veselog će lica upotrijebiti diskurs totalitarnog poricanja. U njemu se neće osjećati nelagoda, kao u političara, nad mjerama koje loše utječu na život većine (u koju spadaju čak i nesvjesni novinari), već će se sav libido investirati u začuđenost zašto taj mač vlasti već jednom ne siječe jače i više.

Ali sve do sada izneseno samo je skica odnosa u domaćinskim ideologijama. Pitanje s početka teksta i dalje ostaje otvoreno. Naime, tko je donio političku odluku? Dio odgovora, onaj koji se odnosi na medije i medijske radnike, najlakše je dati. Oni, naime, sigurno nisu! Tko misli da – uz sve poštovanje kumsko-korporativne moći trojice-četvorice medijskih vlasnika, koji još mogu uništiti nevinije pokušaje da ih se minimalno pravno regulira u “tržišnoj utakmici” – tu leži i neka politička invencija većeg kalibra, taj je popušio priču o mediokraciji, koja je i sama u službi vladajućih. Pravo je pitanje odnosa centra ili više centara kapitalske moći i domaćih vlastodržaca. Dakle, pravo pitanje nije hoće li MMF doći ili neće u Hrvatsku (pa on tu desetljećima ima svoje preplaćene i potplaćene službenike!), već kako uz institucionaliziranu evropsku i svjetsku trojku (Evropska središnja banka, Evropska komisija i MMF) napipati sve one briselske, berlinske, vašingtonske i druge lobije i lobiste, koji svakodnevnu muštraju “naše” administratore.

Ideja da se uništi socijalna država nije, dakle, izvorno hrvatska (iako su potrebni posrednici u izvršenju tog nauma među domaćima), pa mi možemo i dalje fetišistički lijepiti sličice na izvorne hrvatske proizvode, jer ideje u njih više ne spadaju. Danas se drugdje u Evropi, mi tu samo (s)padamo, teoretičari pitaju je li evropski socijalni model ikada i postojao. Pa zaključuju da on nikada nije bio sveevropski, već se razlikovao od zemlje do zemlje, s obzirom na tradicije i mogućnosti sjevera i juga, istoka i zapada kontinenta. Interesantno je kako je liberalni virus u ime nečega tako općeprihvatljivog kao što su to – naravno, na nivou političke korektnosti – osobne slobode, uspio uništiti svaku njihovu vezu s kolektivitetima, pa ispada da je moguće biti slobodan bez jednakosti, o bratstvu/sestrinstvu da i ne govorimo. Začudo, sve profesionalne zaštitnike identitetski zasnovanih ljudskih prava ne smeta enormna koncentracija moći u malim grupama privrednih i državnih upravljača društvenim procesima. Bijeda, siromaštvo, razvlaštenost – zar to više nisu suprotnosti slobodi, barem jednako tako kao i političke, kulturne i druge forme opresije? No to su pitanja odnosa klasičnog liberalizma i socijalizma, na koja danas vladajući neoliberalizam odgovara – čime? Gromoglasnom šutnjom! Vakantnom izostalošću sadržajne rasprave oko sudbine sve većeg broja “ispalih” iz vučje borbe u koju se pretvara društvo.

Sve statistike potvrđuju kako su društva koja su više sačuvala elemente socijalne države najčešće i privredno uspješnija. Kako su pristojne nadnice (ako takvo što postoji, jer prava pristojnost nalaže /samo/oslobađanje ljudi iz ponižavajućeg najamnog odnosa) i pristojni uvjeti života (koji garantiraju društvenu, u novac do kraja nepreračunljivu, stabilnost i sigurnost) preduvjet društvenog razvoja. Taj razvoj treba mjeriti barem onim od raznih službi UN-a razvijenim kriterijima za mjerenje dobrog života, a ne bezglavim rastom ili padom BDP-a, o tzv. rejting agencijama da i ne govorimo.

U svojim redovnim komentarima političkih događaja teoretičar svjetskog sistema Immanuel Wallerstein kaže kako trebamo relativno demokratsko i egalitarno društvo, koje neće žuditi za “rastom”, već za onim što u Južnoj Americi zovu buen vivir, a mi jednako tako dobrim životom. Jer, tko ima pravo posjedovati, pa onda i “prodati” državu blagostanja, za što je saborski zastupnik Dragutin Lesar dobro naslutio da je vrijedno kaznene prijave (privatizacija Croatia osiguranja i HPB-a bez kvalificirane odluke parlamenta)?

Bitke koje su pred nama, tvrdi Wallerstein, neće biti za ovakav ili onakav oblik kapitalizma, jer on se u svim svojim oblicima iscrpio. Bitke će se voditi oko prirode novog društva koje će ga zamijeniti. Zato onima koji danas donose političke odluke da se uništi socijalna država, ne bi li tako produžili život neodrživog sistema, neće suditi samo glasačke kutije (u slučaju da ih se uopće bira, pošto su glavni svjetski lobiji ionako neizabrani), već narod i povijest.