Svjetlost vjere i umjetnosti
U osvit rata, javnost su silno iznenadili širokobriješki fratri, predstavljajući svoju umjetničku galeriju i, za ove krajeve, fenomen u njoj – prvu privatnu kolekciju suvremene umjetnosti, poznatu kao Fra-yu-kult. Kolekciju su činili radovi najpoznatijih konceptualnih umjetnika, od Vlade Marteka, Željka Kipkea i Vlaste Delimar, preko skupine IRWIN, Julija Knifera i Jadrana Adamovića, do Jusufa Hadžifejzovića, Ivana Kožarića i Raše Todosijevića.
Nakon 22 godine, ondje nas dočekuje fra Vendelin Karačić. Odmah nam postaje jasno zašto je ovog staloženog čovjeka – erudita, pjesnika, esejista i likovnoga kritičara, koji je upravo zakoračio u osmu deceniju života – Jadran Adamović opisao kao jednog od najvećih intelektualaca Bosne i Hercegovine koji se, uz fra Jozu Pejića, nimalo nije bojao realizirati projekt s radovima provokativnih avangardnih umjetnika. Mala galerija, smještena uz poznati širokobriješki samostan, prometnula se u jedno od glavnih žarišta likovne umjetnosti u BIH-u.
– U depou imamo gotovo 4.000 radova koje smo unijeli u katalog, a još oko 2.000 čeka katalogizaciju – govori nam mladi umjetnik Josip Mijić, već godinama bliski suradnik fra Joze i fra Vendelina, angažiran i na obližnjoj Likovnoj akademiji, pokazujući nam potom djelo Salvadora Dalija, jednog od najzvučnijih umjetničkih imena u širokobriješkoj galeriji.
Vrijednost tih umjetnina franjevci ne procjenjuju, no zasigurno je riječ o, nakon Umjetničke galerije BIH-a, najvrednijem fundusu u zemlji, koji se i brzo povećava jer svi diplomanti i magistranti Akademije galeriji ostavljaju bar po jedan rad. Izložbeni prostor, kroz koji nas vodi fra Vendelin, vrlo je reprezentativan i prostire se na dvije namjenski izgrađene etaže, na kojima se godišnje održi desetak izložbi.
– Prvi muzeji i galerije bili su katedralama i samostanima. Zapravo, svaka je crkva galerija. Ovdje je 1945. napravljen strašan kulturocid, pa je postojala tiha obaveza da se franjevcima vrati nekadašnja uloga. Ta je obaveza, eto, prerasla u nešto više – tumači fra Vendelin.
Priču o partizanskom zločinu nad hercegovačkim fratrima teško je zaobići pri posjetu Širokom: na zidovima samostana, koji su sredinom 19. stoljeća osnovali fratri iz Kreševa, vise fotografije ubijenih franjevaca, u crkvi su prospekti s njihovim licima i poruke kojima se traže eventualni svjedoci zločina, koji ni 67 godina kasnije nije zaključena priča, tim više što Hercegovačka franjevačka provincija nastoji “fra Lea Petrovića i 65 subraće” proglasiti mučenicima.
Za trosatne šetnje samostanskim kompleksom domaćin nas je vraćao i u doba Turaka, navodeći kako u zapadnoj Hercegovini od 1563. do 1848. nije podignuta nijedna crkva. U riznici su izložena djela starih majstora, ali i brojne vrijedne knjige, dokumenti i crkveni predmeti. Fra Vendelin je posebno ponosan na Likovnu akademiju osnovanu 1996., o kojoj najbolje govore brojna međunarodna priznanja. Kaže da su mnogi pomogli da njihova galerija bude ono što je danas, počevši od franjevaca Ante Marića, Vinka Mikulića, Zdenka Galića i Mladena Hrkaća.
Iako fundus obiluje brojnim vrijednostima, fratri ne pamte nijednu krađu, barem ne u Širokom; dogodilo se jedino da su prilikom izložbe u Mađarskoj nestale dvije slike. Javna je tajna da su uoči zadnjeg rata posakrivali najvrednije primjerke. Iako nerado govori o tome, naš nam sugovornik kaže da su ih zakopali na više lokacija.
– Bila je to teška konspiracija. Kopali su i oni koji nikada nisu uzeli lopatu u ruke. Sve smo stavljali u metalne i plastične škrinje, zajedno s popisima i deklaracijama. Lokacije nismo zapisivali, jer zapisati je jednako kao i kazati gdje je – prisjeća se vremena u kojem im je na čuvanje povjerena i umjetnička zbirka Mostara.
Da je to i ranije bila praksa govori i to što je 1988. otkopana kutija s više od 10.000 negativa koje su sakrili fratri u Drugom svjetskom ratu; i fra Vendelin, koji je franjevački habit obukao s nepunih 18 godina, slučajno je naišao na vrijednu sliku, koju je 23 godine nakon oslobođenja od fašizma našao u prostoriji u kojoj su fratri kiselili kupus.
– Stajala je napola zakopana, puna paučine i prljavštine. Mislio sam da je neka oleografija, a njih baš i ne volim – kaže i objašnjava kako su partizani uništili sve što su mogli, ucrtavajući počesto na umjetnička djela petokrake.
Prisjeća se da su se mnogi jugoslavenski umjetnici pozivani na suradnju bojali partijske odmazde, kao i brojnih poznatih osoba koje su posjećivale samostan. Među njima je bio i Danilo Kiš, koji je u samostan došao s Mirkom Kovačem. Bili su tu i Ivan Lacković Croata te arheolog i historičar Đuro Basler, koji je samostanu ostavio više od 2.000 svojih svezaka. Pjesnik Antun Branko Šimić, kaže fra Vendelin, tri je godine “bio fratarski kandidat, pa utekao”.
U jednom se trenutku naš domaćin dotaknuo i javnosti malo poznate podijeljenosti bosanskohercegovačkih fratara.
– Ljevičari slijepo ruše sve što nije ljevičarsko, a krajnja desnica svojim nastupom svakom normalnom zgadi čak i ono što vrijedi – govori nam.
Zanima nas jesu li ikada došli u napast da radi nedostatka sredstava prodaju nešto od umjetničkoga blaga.
– Još nismo, iako teško funkcioniramo. Javljamo se na natječaje, nekada nešto dobijemo, nekada ne. Nemamo redovitih prihoda, ali ni zaposlenih; svi su volonteri, samo ponekad netko nešto odradi za honorar. Brat Jozo otpočetka je obilazio okolo, molio donacije i dobivao ih. Znate, prije će fratrima dati nego drugima – tumači nam dok gledamo apsolutnu zvijezdu stalnog postava, ulje na platnu “Le Genie et la Raison” Eugènea Delacroixa.
Nešto dalje, u crkvi, stoji vitraj koji je oslikao sam fra Vendelin.
– A šteta bi bila da se sve ovo ugasi… – kaže nam pomalo sjetno, svjestan svoje poodmakle dobi.
U njegovu se tonu osjetio tračak nemira, najvjerojatnije izazvan mislima hoće li njegovi nasljednici ovaj vrijedni pothvat nastaviti s jednakom predanošću i posvećenošću.