U novom pogonu

Tragikomično, ili samo tužno, izgleda kad povežemo dvije povijesne istine vezane uz Zagreb kao industrijski centar države: nedavni aktivistički “Marš solidarnosti” koji je obišao propale pogone ukazujući na kriminal privatizacije i nemoć konsolidacije, i izložbu “Industrijski centar države: zagrebačka industrijska baština 1918 – 1945”, što se nakon dva mjeseca izuzetnog interesa javnosti zatvara u Muzeju grada Zagreba. Na izložbi, drugom dijelu petogodišnjeg projekta “Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive”, kronološki se analizira regionalni centar industrije primjerima osam objekata: Tvornica Arko, Braća Ševčik, Tvornica svijeća Iskra, Carinska i javna skladišta, Franck, Penkala, Prva hrvatska tvornica ulja, Gradska klaonica. Ideja Zagreba kao industrijskog grada između nostalgičarske razglednice i reindustrijalizacije? O analogijama i historijskoj perspektivi, govori kustos izložbe i voditelj projekta Goran Arčabić.

Od Heinzela do Horvatinčića

Industrijska povijest Zagreba ujedno je povijest pogodovanja investitorima, od gradnje prve željeznice do Horvatinčićevog “Centra Cvjetni”?

Industrijska povijest Zagreba sklop je političkih i ekonomskih prilika koje su određivale smjer i vrstu investicija. Primjerice, u 19. stoljeću prilikom gradnje trasa željezničkih pruga očitovala se nemoć lokalne vlasti da utječe na povoljnije rješenje. Interes investitora (austrijskog i mađarskog kapitala) bio je u prvom planu, a nije se vodilo računa o stvarnim potrebama Zagreba. Zbog željezničkih trasa koje su blokirale razvoj grada prema jugu i aglomeracije industrijskih postrojenja uz prugu, Zagreb danas nasljeđuje urbanistički problem iz 19. stoljeća. Ili primjer iz međuratnog razdoblja, Gradska klaonica i stočna tržnica. Jedna od najvećih investicija Gradske općine pokrenuta je na inicijativu gradskog načelnika Vjekoslava Heinzela. Paradoksalno, zbog industrijskog sklopa koji danas smatramo draguljem moderne međuratne industrijske arhitekture, Heinzel je bio prisiljen dati ostavku jer su mu politički oponenti inputirali krivnju za pogodovanje pri sklapanju poslova s izvođačima kod izgradnje Klaonice.

Od deindustrijalizacije su prošla dva desetljeća. Što bi značio pojam reindustrijalizacije?

Projektom radimo na osvješćivanju javnosti, da bismo potaknuli promjene. O reindustrijalizaciji se može se govoriti tek na simboličkoj razini, ako to podrazumijeva ponovno “stavljanje u pogon”. Nerealno bi bilo očekivati da će svi industrijski kompleksi biti prenamijenjeni za potrebe kulture, da se njihov hladni pogon i rad mogu financirati iz državnog ili proračuna lokalne zajednice. Kompromisi su nužni, ali oni ne moraju imati negativan predznak. Unatrag dvadeset godina sadržajna prenamjena paleoindustrijskih objekata značajan je čimbenik regeneracije regija i gradova u Europi i svijetu. Nažalost, taj potencijal nije prepoznat u Hrvatskoj. Recimo, prenamjena kompleksa plinare Westergasfabriek u Amsterdamu u park s brojnim turističkim, ugostiteljskim i javnim sadržajima. Finski grad Tampere, nekoć “Manchester Finske”, uspješnom je transformacijom industrijskog naslijeđa tijekom 1990-ih godina uspio stvoriti imidž poželjne turističke i kongresne destinacije. Zatim, umjesto uklanjanja brojnih nefunkcionalnih zgrada, berlinska kompanija za proizvodnju i distribuciju električne energije razvila je tijekom 2000-ih vlastiti pristup upravljanja naslijeđem. Model se temeljio na fokusiranju, javnosti dotad gotovo nepoznatih, manjih industrijskih objekata – transformatorskih, baznih i ispravljačkih stanica – izgrađenih uglavnom u razdoblju između dva svjetska rata. Izrađene su studije zaštite i moguće prenamjene objekata. Interes javnosti i potencijalnih kupaca dodatno je pojačan povremenim iznajmljivanjem prostora za različita događanja – učinak je bio izniman.

“Gradske kuće” za radnike

Od niza problema u tretmanu industrijskog nasljeđa najvažniji je problem vlasništva. Što ste zaključili istražujući objekte?

Vlasnici su dužni skrbiti o kulturnom dobru. Paromlin, bivši Gredelj, bivši Badel i Gradska klaonica u osnovi su vlasništvo Grada Zagreba, premda dvama najvećim kompleksima (Gredelj i Klaonica) upravlja trgovačko društvo Zagrebački holding. Nedostatak kvalitetnih planova prenamjene ključan je problem. Iako se natječaji na anketnoj razini za pojedine objekte provode unatrag deset godina, realizacije izostaju. Veseli vijest da bi Grad Zagreb uskoro trebao krenuti u realizaciju projekta “Zagrebački kreativni klaster Gredelj” u smislu prenamjene dijela tog kompleksa. Ali treba biti svjestan da su politička volja i javni konsenzus o prenamjeni tek početak. Inozemna iskustva svjedoče da od trenutka postizanja preduvjeta do realizacije velikih kompleksa, poput Gredelja ili Klaonice, nerijetko prođe desetljeće do dva.

Proizvodi industrijalizacije 1920-ih i 1930-ih su stambeni objekti za radnike, “urbane zakrpe”. U usporedbi s divljom gradnjom kapitalizma 1990-ih, to su dokazi urbanističke logike.

Bez želje za usporedbom “divljih gradnji”, realizacija stambenih prostora koju je Gradska općina provodila u sklopu politike socijalne stanogradnje i podizanja standarda života na periferiji tijekom 1920-ih i 1930-ih ima odlike modernog urbanističkog planiranja. Nizovi “gradskih kuća” za radnike, činovnike i sirotinju na Selskoj cesti, na Ciglani, Prilazu baruna Filipovića, danas su spomenici industrijalizacije međuratnog Zagreba.