Antikomunistička oluja

Dok su ovdje na vlasti još bili komunisti, nekadašnji glavni urednik “Glasa Koncila” Živko Kustić izjavio je, citiram po sjećanju, da bi radije da ga katolici spale na lomači nego da mu ateisti daju odlikovanje. Razumije se, u komunističkoj nomenklaturi bili su zgroženi. Nisu, istinabog, imali nikakvih iluzija o tome da je Katolička crkva njihov glavni i najorganiziraniji protivnik, ali ovo je bila objava rata do političkog istrebljenja komunizma, što se na kraju i dogodilo. Pa ipak, iz današnje perspektive to se vrijeme ukazuje kao razdoblje relativno čistih pravila igre, u kojoj su dva protivnika kidisali jedan na drugog kao ovnovi na brvnu. Ali je postojala i nekakva ratnička fernesa, elementarne su se činjenice uglavnom poštovale i nije se oko njih muljalo kao danas.

Tada se nije moglo dogoditi da netko optuži vlast, kao ovih dana pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić, da je nalik nacističkoj i to još, pazi, u kontekstu navodno neprirodne zaštite koju pruža homoseksualcima. Kako bi, pobogu, moglo pasti na pamet baš Katoličkoj crkvi da optužuje nekoga za nacizam kada se ni ona sama od njega i njegove hrvatske inačice, ustaštva, nije ogradila, još manje emancipirala?! Osim toga, i njoj bi bilo jasno da je to, na kraju krajeva, beskrajno glupo, jer nacistima nije bilo ni na kraj pameti da štite homoseksualce – neovisno što ih je popriličan broj bio među njima samima – nego su ih uredno otpremali u logore smrti. Pa kako se onda moglo dogoditi da barem po svjedodžbama elitno obrazovani isusovac Pozaić lupne takvo što? Bilo bi najjednostavnije reći da su mu poispadale ne jedna nego sve daske u glavi, ali koliko god da je to točno, ipak ne daje puno objašnjenje. Zato ću još jednom potražiti pomoć u Kustiću, koja je više nego dragocjena. On je nedavno priznao da bez obzira na to što joj je bilo teško pod komunistima, Crkva zapravo ima razloga za zadovoljstvo jer je taj protivnik homogenizirao katoličke vjernike, a nju samu silno ojačao.

I to je to, sada gledamo kako Kaptol pokušava vratiti film unatrag. Spor oko zdravstvenog (seksualnog) odgoja nije prvi koji on ima s Milanovićevom strankom (i Vladom), ali sada se prvi put događa da je dva njegova visoka člana (Pozaić direktno, Adalbert Rebić indirektno) nazivaju “komunističkom”. Naravno da ovakav SDP nema blage veze s komunizmom. No popovi su se u posljednje vrijeme toliko fanatizirali da bi valjda pravili crvenu avet i od pionirske organizacije da je još ima, a kamoli ne od službenog, ali ipak samo teoretskog slijednika SK-a. Usto, dobili smo i novi naramak glupog improviziranja, jer su i ovdašnji komunisti bili prilično grubi prema homoseksualcima (iako ni izdaleka kao nacisti). Ali, na Kaptolu sada nemaju vremena za logičko čistunstvo.

Uznemireni više nego što priznaju činjenicom da je najnoviji popis stanovništva ustanovio deficit deklariranih katolika za nevelikih, ali signifikantnih dvjesto tisuća, oni su očito odlučili da treba nešto hitno napraviti. Već u prvim reagiranjima na popis dalo se vidjeti u kom će pravcu ići akcija. Baš je Rebić, koji je dotad slovio za umjerenjaka, izjavio da spomenuti manjak 200.000 katolika treba objasniti time da su i sadašnji hrvatski predsjednik i premijer deklarirani nekatolici. Zanimljivo je da su njih dvojica to isto – jedan agnostik, drugi ateist – bili i u vrijeme ukidanja saborskog pokroviteljstva nad komemoracijom na Bleiburgu, na što se Crkva također oštro obrecnula. Ali ipak ne tako nekontrolirano oštro, na granici amoka, kao sada na uvođenje zdravstvenog odgoja u osnovne i srednje škole.

Objašnjenje je u tome da za ovo drugo Kaptol ima veću pozadinsku podršku u Vatikanu, gdje trenutno stoluje vrlo konzervativni Ratzinger (to u pitanjima seksualnosti i spolnosti nije manje bio ni prethodni papa Wojtyla, bez obzira na to što je ekumenskom i multikulturalnom širinom sasvim nadvisivao sadašnjeg). I tako su momčine s Kaptola dobili vjetar da krenu u ovo što sada gledamo, da bi zatim raskrilili jedra vjerojatno barem malčice više nego što im je poslodavac u Vatikanu odobrio. Mislim tu na Pozaićev poziv da se pokrene nova “Oluja”, ovaj put protiv “komunista”, što je u liberalnim medijima, razumljivo, protumačeno kao poziv na rušenje aktualne vlasti, ali je, što je manje razumljivo, propušteno reći kakve to vlasti.

Jasno je kakve. Ako je “Oluja” otpuhala paradržavnu vlast Mile Martića, onda je i vlada Zorana Milanovića nešto nelegitimno i paradržavno, do čega je također došlo nekakvom sječom balvana. Što bi u ovom slučaju bili ti balvani, to nije jasno, ali oko onog glavnog, bez brige, Pozaić ne ostavlja nikakvih nedoumica. Ako je, naime, Martićeva vlast bila politički gledano nelegitimna, po nacionalnom sastavu bila je srpska, pa nas se očito poziva da mućnemo glavom i dođemo do zaključka da je takva i ova Milanovićeva.

Ipak, uvijek ima onih koji sporije misle, pa da i njima prosvijetli pamet, Pozaić je dometnuo i blasfemičnu rečenicu da je “Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu”. A to je već presedan čak i za ovdašnju Katoličku crkvu, kakva god bila. Ona je svih ovih desetljeća poslije Drugog svjetskog rata bila nesumnjivi stožer hrvatskog nacionalizma, a nije tajna protiv koga je taj nacionalizam prvenstveno okrenut. Ipak, Crkva nikada nije progovarala jezikom otvorenog antisrpstva, što god o Srbima mislila, a pogotovo to nisu činili ljudi iz vrhova crkvene hijerarhije, čak ni ratnih devedesetih kada je to najlakše prolazilo. Sada su se i tu stvari promijenile, a to ne možeš, sve i da hoćeš, odvojiti od najnovijih eksplozivnih zbivanja u zemlji.

Neću, naravno, optuživati Kaptol da je, proizvevši usijanu atmosferu, on kriv za ove bombe u Zagrebu, jer bi to značilo tući se s Pozaićem njegovim, pozaićevskim motkama. Ali, kako je kardinal Josip Bozanić nedavno najavio mogućnost narušavanja mira u zemlji, a desetak dana poslije mir je zbilja narušen, Crkva je praktički samu sebe prijavila – vraški slično ovom “bombašu iz Stenjevca” – kao glavnog osumnjičenika za to. A nakon Pozaićevog istupa, i za antisrpstvo koje se u medijima pojavilo u interpretaciji tih zagrebačkih događaja, te pogotovo za interpretaciju prenapuhanog incidenta koji se na pravoslavni Božić dogodio u Borovom Selu.

I zaista je tako, ona jeste glavni osumnjičenik. Uostalom, to i nije neka novost, Crkva je posljednjih godina najreakcionarniji dio desnice, čak joj nije dorastao, iako se trudi, ni Karamarkov HDZ. Novo je, međutim, to što za razliku od “bombaša iz Stenjevca”, koji se doslovce rukama i nogama opire da bude inkriminiran, ona očito želi biti osumnjičena. U toj činjenici ima više eksploziva nego u zagrebačkim bombama.