Bulevar gubitnika
Nemirne noge u zagrebačkom kazalištu Exit
Privatno kazalište Exit, koje ne dobiva sigurnu i redovitu dotaciju iz gradskih fondova i nema stalni glumački ansambl, već godinama živi brižljivo štedeći svaku paru i oprezno birajući teme i naslove. Jedini prokušani način održavanja ovog kazališta na površini jesu ili komorne izvedbe intenzivnog glumačkog naboja ili hit predstave koje će na duži rok puniti skromnu blagajnu. Tako je u posljednjim danima 2012., nakon dužeg vremena, Exit izveo svoju novu predstavu “Nemirne noge”, prema autorskom konceptu i u režiji Saše Anočića.
Radi se o grupi ljudi, egzistencijalnih gubitnika, koji su odlučili osnovati muzički bend i “početi živjeti jedino ono što im je preostalo”, kako piše u programskoj knjižici. Predstava jako podsjeća na “Kauboje”, prethodnu Exitovu produkciju, također u režiji Saše Anočića, u kojoj grupa marginalaca pokušava osnovati vlastito kazalište, a koja se već nekoliko godina igra pred prepunim gledalištem.
Tema životnih gubitnika neprestano je prisutna u kazalištu, barem u prošlom stoljeću, od “Čekajući Godota” na globalnoj razini, do “Kužiš stari moj” i sličnih na lokalnoj, ali ako koje vrijeme na sceni traži svoje egzistencijalne gubitnike, onda je to upravo ovo. Tako na prostoru uništene bivše države, u raznim verzijama – u teatru, literaturi i na filmu – gledamo životno razočarane likove, umorne od ratova, društvenih promjena i vlastitih ideala, koji glavinjaju svijetom ne znajući što ih je snašlo. Na opustošenoj ledini, takvi junaci često se vraćaju u prošlost, neprestano premećući pitanja gdje su i kada stvari krenule krivo, ali u konačnici nespremni da se s vlastitim životom uhvate ukoštac. Tako je u današnjem ex-jugoslavenskom kazalištu stvoren i poseban tip “žrtve”, koju žalimo i simpatiziramo u isto vrijeme, ali koja, kao u onoj paradigmatskoj monodrami “Oj, živote”, predstavlja dio mita o sudbini na Balkanu kojoj ne možemo pobjeći. Iako smo često sami aktivno sudjelovali u raznim društvenim svinjarijama, sve smo to zaboravili i sada nam se čini kao da nas je iz čista mira trefio meteor posred čela.
Prema takvom obrascu redatelj Saša Anočić pokušao je i u jednoj i u drugoj predstavi spojiti smiješno s tužnim, tragično i komično, i dobiti taj slatko-gorki splin svojih junaka koji, budući da nemaju ništa, žele “živjeti za svaki trenutak sreće za koji su se mogli izboriti”. Naravno, ti su junaci već eutanazirani grubim životom i njihovi “trenuci sreće” predstavljaju tek otužni osmijeh prije završnog smrtnog hropca.
Glumački, “Nemirne noge” zanimljiva su predstava koja nam u tom zahvalnom pejzažu sirotinjskog čemera nudi sijaset glumačkih bravura u kojima se istaknuo čitav ansambl: Jerko Marčić, Damir Klemenić, Saša Anočić, Matija Antolić, Tvrtko Jurić, Marina Lamot, Tihana Lazović, Mateja Majerle, Nera Stipičević i Neven Šverko. Predstava je nastajala dugo i sporo, kako već uobičajeno radi Saša Anočić, i taj napor se isplatio jer je neka vrsta ležerne uigranosti bila glavno oružje ove izvedbe, koju je publika pratila aplauzima i bezbrižnim odobravanjem.
Česti problemi Anočićevih predstava su dužina, ponavljanje i ponešto praznog hoda, pa je i ova dvoipolsatna izvedba mogla biti bitno kraća. Za razliku od Exitovih predstava prije 15-ak godina, koje su razotkrivale demone svijeta u kojem živimo, “Nemirne noge” uspješno su usklađene s novijim, puno blažim klišejom ovog kazališta. Orijentacija prema “egzistencijalističkom bulevaru” na simpatično-tugaljiv način slika ružnu svakodnevicu i njezine junake, ne pitajući se o razlozima društvene katastrofe u kojoj živimo.