Crnokronična bolest

Kada profitna stopa pada, neka raste stopa kriminala: pod takvom su parolom, čini se, komercijalni mediji odlučili na krizni udar, rušenje naklada i oglašivačkih prihoda odgovoriti sve energičnijim uredničkim mućkanjem ionako mutnog koktela seksa, smrti i nasilja. Tabloidizacija cjelokupnog medijskog polja može se relativno precizno mjeriti, među ostalim, i napredovanjem kriminalističkih tema sa zaključnih prema udarnim stranicama i uvodnim televizijskim minutama. A upravo danas, višednevni napeti serijali o silovanjima, ubojstvima i divljačkim napadima pokušavaju poduprijeti posrnule tiraže i odobrovoljiti štedljive oglašivače češće, glasnije i naprasnije nego ikada u ovdašnjoj medijskoj povijesti.

Bilo je tu i ranije bizarnih novinarskih konstrukcija, naravno, ali frekvencija kojom senzacionalistička kriminalistika sada ulazi u prvi plan javnog prostora svjedoči, ipak, o jedinstvenoj promjeni medijskog diskursa: tabloidni žurnalizam već neko vrijeme nije samo zaseban žanr niskih strasti i visoke čitanosti, nego uspješno preusmjerava cjelokupni mejnstrim prema vlastitim vrijednostima populizma, moralizma i stvarnosti prilagođene malograđanskoj normi.

Zato smo, valjda, u posljednjih šest ili sedam mjeseci barem pet puta svjedočili tome kako novinarske priče o otkrivenim kosturima i prerezanim grkljanima danima potiskuju društveno relevantnije ekonomske i političke teme – još od ljetne potrage za “marjanskim koljačem”, preko tragičnog zaključenja slučaja Antonije Bilić, brutalnog silovanja na studentskom tulumu u Podstrani i novogodišnje bratoubilačke pripovijesti, pa sve do priče o “ponoćnom bombašu”, koja se u trenutku pisanja ovog teksta okončava uhićenjem živopisnog paraglajdera i samoprozvanog avanturista V. B-a. Ne može se, jasno, ove slučajeve poistovjetiti, ali sličnosti u njihovom medijskom tretmanu ima sasvim dovoljno da zaključimo kako naizgled akutni interes za bizarne zločine polako prerasta u crnokroničnu medijsku bolest.

Simptome te bolesti znamo unaprijed, jer je obilna literatura posvećena prošlih desetljeća ideološkoj podlozi novinarskih prikaza zločina. Poput, recimo, neprimjetnog pomicanja fokusa s neprestanog sistemskog nasilja, državnog ili korporativnog kriminala prema “ekskluzivnijim” pojedinačnim prekršajima, nekrofiliji krvavih lokvi i kompulzivnom nabrajanju opskurnih detalja iz liječničkih izvještaja. Poput, dalje, implicitne depolitizacije medijskog prostora promicanjem užasa, krivnje i patnje oko kojih se “svi slažemo” i “svi osjećamo isto”. Poput, svakako, zamjene socijalnih i ekonomskih uvjeta svakodnevne nepravde šablonskom psihopatologizacijom, kako bi monstruozna figura “manijaka” prikrila pogled na zaoštrene društvene podjele. A u skladu s tim prikrivanjem, tu je i pretvaranje rubrike o kriminalu u rezervat marginalaca ili iznenada pomahnitalih “običnih ljudi”, dok političke ili gospodarske elite ostaju iznad ove razine: u boljem slučaju, njihovi se zločini pretvaraju u političke afere, u gorem, naprosto su prešućeni, disciplinom kojom ovih dana novinske ispostave HT-ove oglasne službe prešućuju otkriće nelegalnih građevinskih radova Ivice Mudrinića.

Aktualni nagli zaokret domaćih medija prema eksploataciji nasilja donio je, ipak, i neke sasvim uvrnute novitete i kuriozitete. Istraživačko novinarstvo, vidimo, promijenilo je stav: sada uglavnom čuči na stubištu, čekajući strpljivo prvu susjedu koja će izjaviti kako je osumnjičeni bio sasvim normalan i pristojan mladić i da je uvijek lijepo pozdravljao; mada, kada se malo bolje razmisli, imao je nekako čudan pogled… Nakon prikupljanja pouzdanih informacija s terena i suterena, drugi stupanj investigacije zahtijeva logiranje na Fejsbuk i opsesivno pretraživanje statusa, komentara i lajkova, kako bi se lako dostupni podaci proglasili senzacionalnim otkrićem, a neki davni, usputni klik mišem prometnuo u neoboriv dokaz dugo i uspješno skrivane psihičke devijacije. Lovina je sada uhvaćena u vlastitu društvenu mrežu: preostaje samo obogatiti njen psihološki Fejsbuk-profil ranije prikupljenim stubišnim tračevima, suptilno plasirati podatak o bosanskom porijeklu ili srpskoj nacionalnosti, ukositi sliku normalnog sugrađanina daškom egzotike koja draška malograđansku fantaziju – a raspon je mogućnosti pritom širok, od ekstremnih sportova pa do beogradskih domina – i, voala: kriminalac po mjeri naslovnice i pažljivo pripremljene TV-potjernice.

Ambivalencija njegovog lika, to čudovište skriveno krinkom susjeda koji pridržava vrata i pomaže nositi vrećice, neophodno je kako bi se simuliralo stalno izvanredno stanje: ako je onaj uzorni student mogao postati takva zvijer, ako je onaj simpatični gospon potajno spremao sumanuti bombaški plan, kako možemo biti sigurni da baš u našem ulazu, baš u našoj ulici, ne živi i svako nas jutro uljudno pozdravlja neki budući monstrum, ubojica i opasni luđak? I da ćemo, tek nakon što siluje ili zakolje, iz medija doznati njegove mračne tajne: da je zapravo bio seksualni pervertit, suicidalni psihopat ili rodom iz Banja Luke?

U odnosu na ove strahove, svakodnevno sistemsko osiromašenje, izvlaštenje i poniženje milijuna kao da se odjednom više ne čini tako strašnim. Naravno, zbog toga što je ono čudovište ispod krinke, naposljetku, i samo krinka: monstrum pod maskom navodno normalnog čovjeka angažiran da maskira monstruoznosti navodno normalnog poretka.