Fantazije o energetskoj nesvrstanosti

Naime, Hillary Clinton je u protokolarnom dijelu svojeg posjeta, među pohvalama hrvatskoj ulozi lidera u regiji, dala i javnu podršku Hrvatskoj u pronalaženju načina da postane energetski neovisna, što bi joj trebalo donijeti prednost u odnosu na druge europske zemlje. Ono što je u toj priči važnije od samog protokolarnog dijela, potvrđuju nam oba izvora, moguć je interes američkih energetskih kompanija za zauzimanje pozicija na europskom tržištu, za što bi one mogle iskoristiti upravo Hrvatsku, odnosno još nepostojeći LNG terminal planiran na Krku. No još nije poznato koliko daleko su otišli inicijalni razgovori s američkim kompanijama i dužnosnicima u američkom energetskom sektoru. Kako doznajemo, ključni igrač u određivanju i odrađivanju poslova za budućnost energetike u Hrvatskoj postao je ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, koji se nedavno pohvalio kako se u to donekle i razumije.

Prema izvoru bliskom Uredu predsjednika Republike Ive Josipovića, upravo je postizanje neovisnosti i diverzifikacije u opskrbi i izvorima energije dugoročna strategija hrvatske energetske politike, pa se u jednoj mjeri time može protumačiti i zašto se tako dugo čekalo na donošenje odluke o tome odakle će se nabavljati plin i nafta, dok drugi to otezanje ipak tumače totalnom neorganiziranošću u energetskoj politici i sitnim partikularnim interesima.

O tome koliko je Rusima zaista stalo doći i zauzeti poziciju u Hrvatskoj, koja je na geostrateški bitnom položaju, na malim vratima Europe, govori i njihova jako rastezljiva cjenovna politika, koja se potvrdila u slučaju Petrokemije. Petrokemija je od Ine, temeljem ugovora koji počiva upravo na Gazpromovoj formuli izračuna cijene plina, kupovala taj energent za 80 posto svojih potreba. Raspisivanjem natječaja u igru se uključio Gazprom, koji je ponudio 20 posto nižu cijenu od one koju je Ina odredila prema njegovoj formuli.

Novi američki interes za Hrvatsku, prema riječima sugovornika “Novosti” iz energetskog biznisa, može se pak protumačiti specifičnostima globalnog energetskog tržišta i razvojem metoda izvlačenja plina iz škriljevca u prethodnom desetljeću. Dok se još i danas veći dio nafte i plina dobiva putem konvencionalnih metoda, odnosno na klasičnim bušotinama, visoke cijene nafte i plina u prošlom desetljeću omogućile su naftnim kompanijama velike dobiti, koje su one iskoristile i za razvoj novih tehnologija izvlačenja nafte i plina.

Američko tržište je još 2000. godine tek jedan posto svojih potreba za plinom zadovoljavalo iz plina dobivenog iz stijena škriljevca, dok je danas to već 25 posto. Prema procjenama analitičara u tom biznisu, do 2040. godine to će biti i 45 posto. Posljedica toga je pad cijena plina u SAD-u, koji je danas tamo 50 posto jeftiniji nego u Europi. Isto tako, zbog nove tehnologije, danas se računa kako Europa ima plina za još 150 godina, a ne više za 70.

SAD danas ima dovoljno plina da namiri svoje potrebe, ali i viška za izvozna tržišta, a konverzija terminala na istočnoj obali SAD-a iz uvoznih u izvozne ne predstavlja tamošnjim kompanijama ni velik napor ni trošak. Zbog toga, kao i zbog činjenice da danas postoji dovoljno pravaca za opskrbu Europe kao izdašnog tržišta s velikim brojem kupaca, ključno je što bolje se pozicionirati na tom tržištu.

Upravo zbog svoje geopolitičke pozicije, Hrvatska sada ima velike šanse LNG terminalom osigurati sebi jeftin dugoročni izvor plina za potrebe industrije i kućanstava. No još je pitanje koliki će kapacitet imati taj terminal i tko će ga točno i kada izgraditi. Sama ideja hrvatskog LNG terminala potječe iz 1991. godine, ali tek je vlada Ive Sanadera 2008. odlučila tko bi ga trebao graditi i gdje bi se on trebao nalaziti. Riječ je bila o konzorciju koji se sastojao od velikih europskih energetskih igrača, njemačkog Eon Ruhrgasa, francuskog Totala i austrijskog OMV-a, s udjelom od 75 posto, dok su sa hrvatske strane trebali biti uključene državne energetske kompanije HEP, Plinacro i Ina, a Sanader i njegova vlada odabrali su lokaciju u tadašnjem vlasništvu Roberta Ježića, Sanaderovog financijera, ali i prijatelja današnjeg SDP-ovog ministra financija Slavka Linića.

I k’o za vraga, ekonomska kriza je počela baš 2008. godine i dovela do pada potrošnje plina u Europi, a europsko tržište već je u dobroj mjeri bilo zasićeno ruskim plinom koji dolazi Sjevernim tokom. Tako europski ulagači u LNG terminal na Krku 2010. odlučuju svoje planove odgoditi do daljnjeg, rečeno je bilo do 2017. godine, zbog čega je Hrvatska ostala bez investicije koja se kretala oko iznosa od milijardu eura, 800 milijuna eura za sami terminal i oko 200 milijuna za plinovode. Taj je terminal trebao imati kapacitet od deset milijardi metara kubičnih plina godišnje, s predviđenim porastom na 15 milijardi. Manji dio plina trebao je biti iskorišten za hrvatske potrebe, dok su ostatak europske kompanije trebale plasirati na europsko tržište, posebno na sjever Italije.

S dolaskom Kukuriku koalicije na vlast, umjesto tog nerealiziranog projekta Radimir Čačić kao ministar gospodarstva i prvi potpredsjednik Vlade tražio je da državne firme poput HEP-a i Plinacroa idu s Katarom u izgradnju terminala koji bi imao kapacitet od pet milijardi kubičnih metara plina, što je dovoljno za hrvatske potrebe, ali po ocjenama nekih stručnjaka iz plinskog i naftnog sektora, jednostavno ne odgovara potrebama strateškog planiranja. Dodatni problem dogovora s Katarcima zasad je i u činjenici da se ne zna tko bi i u kojem dijelu trebao snositi trošak izgradnje terminala. Katar želi prodati što više plina, a prema izjavama bivšeg prvog potpredsjednika Vlade, Hrvatska je s Katarcima trebala potpisati ugovor prema kojem bi 25 godina kupovala plin po određenoj cijeni. No pitanje je kako bi ga prodavala i kome, zbog uvjeta koji vladaju tržištem plina u Europi, kojim sa svojim dobavnim aranžmanima dominiraju velike energetske kompanije.

Također, ne misle svi isto o isplativosti LNG terminala na Krku. Tako je Thomas Kleefuss, čelnik češkog operatora plinskog prijenosnog sustava Net4Gas, inače u vlasništvu njemačke kompanije RWE, koja se prva povukla iz gradnje hrvatskog LNG terminala, u intervjuu za češke medije rekao da je gradnja terminala na Krku “imala smisla prije deset godina, ali sada više ne”. On je ocijenio da će, nakon što u Italiji budu dovršeni aktualni projekti LNG terminala i nakon što na području srednje i jugoistočne Europe budu izgrađeni svi planirani plinovodi i interkonekcije kao što su Južni tok i Nabucco, LNG terminal u Hrvatskoj izgubiti svaki smisao.

Naftni konzultant i direktor Oil & Gas consultinga Jasminko Umićević kaže kako je jedan od najvećih problema u odlučivanju oko odnosa s Rusijom činjenica da Hrvatska nema strategiju odnosa s Rusijom, već su gotovo sva rješenja i službeni kontakti posljedica ad hoc inicijativa i poznanstava iz biznisa.

“Prije nego se donese odluka o ulasku u projekt LNG terminala, treba riješiti pitanje o tome tko će taj plin kupovati i tko će s Hrvatskom podijeliti trošak izgradnje, hoće li to biti Katar, SAD ili netko treći”, ocijenio je Umićević za “Novosti”.

Osim Umićevića, na problematičnu hrvatsku politiku prema Rusiji upozorava i izvor “Novosti” blizak Uredu predsjednika, koji kaže kako Hrvatska još nije sigurna kako bi se uopće prema Rusima trebala postaviti.

Naime, navodi on, postoje dvije struje među ljudima koji kreiraju hrvatsku vanjsku politiku. Prva struja smatra kako je nakon ulaska u EU potrebno raditi unutar Unije, stvarati savezništva i fokusirati se na pronalaženje svojih specijalizacija i niša u Uniji. Ta struja smatra i kako je uloga Rusije u međunarodnim odnosima drugorazredna da se i, shodno tome, ne treba njome previše zamarati. No druga struja smatra kako je s ulaskom u Uniju ta priča za Hrvatsku završena te je potrebno pronaći svoje mjesto i u globalnim odnosima. Dok prva struja zagovara nuđenje Uniji svojevrsne hrvatske ekspertize za Balkan i Mediteran, u drugoj struji postoji uvjerenje kako je Balkan i dalje previše složen, dok Mediteranom vladaju Francuska i Španjolska.

Hrvatski su se odnosi s Rusijom tako našli u procjepu u kojem se nalazi i politika cijele Europske unije prema Rusiji. S jedne strane, tu je Njemačka, koja Ruse drži važnim gospodarskim partnerima, a donedavno su i Talijani imali vrlo tople odnose s njima, dok su s druge strane Poljaci i Velika Britanija. Poljsko nepovjerenje prema Rusima ima povijesne razloge, dok im Britanci prigovaraju zbog autoritarnog režima i nepoštivanja ljudskih prava.

Prema sugovorniku “Novosti”, ekonomski i geopolitički interesi Rusije u dobroj se mjeri poklapaju, a kada se razgovara s Rusima o tome što sami vide kao interese svoje vanjske politike u gospodarstvu, oni prije svega identificiraju energetiku kao strateški važnu granu. No njihove odluke u vanjskoj politici i gospodarstvu treba tumačiti kroz njihovu percepciju samih sebe. Rusija danas sebe vidi kao veliku silu, koja jednostavno ne želi biti isključena iz odlučivanja o Balkanu i regiji bivše Jugoslavije, što je dodatni razlog njezine prisutnosti.

Svakako, najgora je opcija politike Ive Sanadera i kasnije Jadranke Kosor, koja se tri puta uspjela sastati s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, iz čega su Rusi svaki put izašli razočarani i ljuti zbog nerješavanja niza pitanja, od onog Južnog toka pa do ruskih ulaganja u Haludovo i Mljet.

Upravo to potvrđuje nam u telefonskom razgovoru i Georgij Mirzojan, savjetnik za gospodarska pitanja ruskog ambasadora u Zagrebu. Mirzojan kaže kako su zadovoljniji odnosima s vladom Zorana Milanovića nego s onima Sanadera i Jadranke Kosor, a na pitanja o prioritetima ruske gospodarske politike u inozemstvu, ponavlja da su oni prvenstveno vezani uz energetiku, što u ovom slučaju znači uz plasman nafte i plina.