Intrigator

Predsjednik troškove kampanje prijavio DIP-u s dvije godine zakašnjenja

Hrvatin objavio Josipovićev broj mobitela

Nakon što su novinari uočili da se SDP-ove brojke o financiranju predsjedničke kampanje ne podudaraju s brojkama koje je prijavio Josipović, tri su televizijske kuće od DIP-a zatražile pojašnjenje. Uz odgovor, dobile su i broj predsjednikova mobitela

Iako je uobičajeno da visoki državni dužnosnici komuniciraju s javnošću putem svojih ureda i glasnogovornika, a da izravne telefonske kontakte čuvaju za uži krug odabranih, predsjednik Vrhovnog suda i predsjednik Državnog izbornog povjerenstva (DIP) Branko Hrvatin nonšalantno je podijelio s novinarima broj mobitela jednog drugog visokog državnog dužnosnika, predsjednika Republike Ive Josipovića, pa ga potom objavio i na internetu.

Prigoda je bila zanimljiva. Nakon što su novinari T-portala u najnovijem revizorskom izvještaju SDP-a uočili da se njihove brojke o financiranju predsjedničke kampanje ne podudaraju s brojkama koje je DIP-u prijavio tadašnji SDP-ov kandidat Josipović, te da stranka još uvijek otplaćuje kredite koje je preuzela nakon što je Josipović već postao nestranački predsjednik, tri su televizijske kuće od DIP-a zatražile pojašnjenje. Odgovor DIP-a Novoj TV, HTV-u i RTL-u, u kojem piše da je Josipović naknadno dostavio dopunu svojeg završnog izvještaja, potpisao je 7. siječnja predsjednik DIP-a Branko Hrvatin, pa mu još priložio Josipovićev dopis o naknadnim troškovima kampanje, u čijem su zaglavlju broj predsjednikova privatnog mobitela i adresa njegove elektroničke pošte. Kako bi sve skupa bilo transparentno, upravo u duhu Zakona o financiranju predizborne promidžbe, Državno izborno povjerenstvo objavilo je odgovor TV kućama i na naslovnici svoje internetske stranice, pa zainteresirani tamo mogu potražiti predsjednikov mobitel.

Inače, nismo primijetili da su televizijske kuće s tim odgovorom išta napravile, iako u njemu jasno piše da su kandidati dužni u roku od 15 dana od održavanja izbora dostaviti svoj završni izvještaj o financiranju kampanje, a Josipović je svoju dopunu izvještaja dostavio DIP-u 30. prosinca 2011. godine – dvije godine nakon održavanja izbora. U njegovom dopisu stoji da su se uz ranije prijavljene troškove od 8,95 milijuna kuna naknadno pojavili troškovi od 500.000 kuna koji su nastali u kampanji, ali su računi stigli puno kasnije, pa nisu mogli biti podmireni u rokovima predviđenima za dostavu izvještaja. Dodaje se da je nove troškove podmirio SDP.

Nije pojašnjeno kada su Josipoviću stigli ti računi, no iz SDP-ova izvještaja vidljivo je da je ta stranka 2011. preuzela otplatu dvaju bankovnih kredita za financiranje kampanje svog kandidata, pri čemu je onaj od 1,7 milijuna kuna otplaćen, a ovaj od 500.000 kuna još se otplaćuje. Ostaje nepoznato tko je kredite i pod kojim uvjetima Josipoviću dao, što se s njima zbivalo prije nego što ih je preuzeo SDP te iz kojeg je razloga predsjednik čekao dvije godine da dopuni svoj izvještaj. Hrvatin se od budućih pitanja takve vrste unaprijed ogradio, navevši na kraju svojeg odgovora TV kućama kako DIP na predsjedničkim izborima 2009. “u skladu s tada važećim zakonom” nije imao nadzornih ni revizijskih ovlasti.

Nikola Bajto

Nulta kvočka

Voditelj HTV-ove emisije “Nulta točka” Mislav Togonal poveo je u ponedjeljak razgovor o depopulaciji Hrvatske, uvodno se zapitavši kakva je perspektiva države u kojoj svake godine umrlih ima oko 9.000 više nego rođenih i koju četiri petine mladih želi napustiti, te potom dramatično zavapio prema gostima: “Slijedi li nam potpuna demografska katastrofa?”

Prikazan je odmah prilog o emigraciji 500.000 Hrvata početkom 20. stoljeća, kasnijem valu gastarbajtera i najnovijoj ekonomskoj emigraciji na Zapad zbog koje “svake godine 13.000 mladih napusti zemlju”. Posljednja brojka je suludo pretjerana, a napuhana je, otkrili smo, iz migracijskih podataka Državnog zavoda za statistiku za 2011., prema kojima je iz Hrvatske te godine (dakle, ne svake) otišlo ukupno 12.699 osoba (dakle, ne samo mladih) i to najviše u, pazite sad, BiH (31,7 posto) i Srbiju (26 posto). U Srbiju? Da, u Srbiju.

No umjesto da autorica priloga povodom tih brojki razgovara s nekim od njih, ona je sugovornike našla u Kanadi. Da brojke nije senzacionalno falsificirala, one bi je odvele do otkrića prirode ovih migracija, a to bi već opasno vodilo prema činjenici da se najveća depopulacija Hrvatske dogodila gubitkom 600.000 Srba u samo nekoliko godina, o čemu u Togonalovoj emisiji nije bilo ni riječi.

Razgovor je, inače, uz obavezno palamuđenje o pronatalitetnoj politici, starenju stanovništva i fertilnosti žena, bio reduciran na ekonomsku bazu problema, gdje je izlišno svako pitanje o tome postoje li i neki drugi razlozi, poput medijskog zatupljivanja, da se čovjek osjeti suvišnim u vlastitoj zemlji.

Nikola Bajto

Kratko & jasno

Mate Kapović, Filozofski fakultet u Zagrebu

Treba odbiti svaku prodaju

Selektivno protivljenje privatizaciji s figom u džepu, kako to čini Crkva, opasno je jer može dovesti do prividnog kompromisa, u kojem će država tobože pristati da ne proda šume i vode, ali će zato sve ostalo otići na bubanj

Kako komentirate prijedlog zakona o strateškim investicijskim projektima, po kojem Vlada može šume, vode, ceste i druga javna dobra neposrednom pogodbom izdvojiti iz kruga tih dobara?

Ova Vlada od početka mandata govori o privatizacijama i koncesijama te je ovo utoliko samo nastavak i olakšavanje provedbe takve politike. Gledamo li širi okvir, takva je politika samo nastavak iste promašene politike koja se vodi već 20 godina i koja nas je i dovela u situaciju u kakvoj jesmo. Dakle, ovo nije nikakav radikalni zaokret, nego samo trenutna praktična operacionalizacija odavno zacrtanog smjera.

Što je sve sporno?

Ne može se govoriti o tome što bi trebalo promijeniti u zakonu jer je on u cijelosti sporan, kao što je sporna i ideja prodaje javnih dobara. U posljednjih se 20 godina i sama ideja privatizacije pokazala kao promašena. Sasvim je jasno što se njome postigl dio nekadašnjeg državnog vlasništva poklonjen je domaćoj neokapitalističkoj eliti, dio je sustavno upropašten radi privatnog profita, a dio je budzašto ustupljen stranim vlasnicima koji sada iz Hrvatske isisavaju goleme profite. Jasno je i da bilo kakav početak progresivne ekonomske politike mora biti odbijanje svake daljnje privatizacije, koja se pokazala posve suprotnom javnom interesu.

Kako komentirate javni istup crkvenih dužnosnika protiv tog zakona?

Što se tiče protivljenja Crkve, to je dvosjekli mač. S jedne strane, svako je protivljenje privatizaciji dobrodošlo, pa makar morali začepiti nos kada vidimo tko se sve privatizaciji protivi. S druge strane, selektivno protivljenje privatizaciji s figom u džepu, kako to čini Crkva, opasno je jer može dovesti do prividnog kompromisa, u kojem će država tobože pristati da ne proda šume i vode, ali će zato sve ostalo otići na bubanj.

Mislite li da će doći do promjena prijedloga zakona?

S obzirom na to da su pogubni i čitav zakon i ideja na kojem počiva, potencijalne male izmjene bit će samo šminka za javnost, bez pravog značaja. Uobičajena je taktika u politici da se traži sve, a onda se, kao tobožnji ustupak protivnicima, odustane od nekog sitnog dijela.

Mirna Jasić

Novinarka Jasna Babić pritvorena povodom Dikanove tužbe za klevetu

Remetinečenje zbog teksta

Novinarka koja je otkazala posluh osvjedočeno prepoštenom sistemu naposljetku je dolijala. Njezin primjer neka bude na znanje svima koji misle da se mogu neovlašteno konfrontirati s od Boga pomazanom elitom

Konačno imamo priliku od srca čestitati hrvatskom pravnom sustavu, koji je neopterećen selektivnošću priveo licu pravde poznatu novinarku Jasnu Babić, odnosno, isprva je tek pritvorio u Remetincu, ali baš zbog toga da bi je izveo pred sud. Jer, tamo nije htjela sama pristupiti, odazvati se na poneki od brojnih poziva na raspravu u slučaju što ga je privatno pokrenuo također znani Josip Dikan Radeljak, poduzetnik i bonvivan, nalazeći se oklevetan jednim njezinim člankom.

Stoga je policija po nalogu Općinskog suda u Zagrebu u utorak prepratila Jasnu Babić do iza rešetaka, gdje će naša kolegica pričekati da je izvedu na prvo naredno ročište ili će je – ako se malo opuste – pustiti da nakon ovakve mjere sama prvom, a skorom prilikom odabere ispravan, legalistički put. U trenutku pisanja ovog teksta, dakle, još ne znamo hoće li proraditi njezina službena zaštita u vidu odvjetničke žalbe i zahtjeva za obranu sa slobode, a za podnošenje kojih je propisan rok od dva dana.

Sve ako Jasna Babić prespava i samo jednu noć u Remetincu, međutim, smatramo da je ispunjena svrha posezanja za najtežim instrumentom privremenog oduzimanja slobode, naročito stoga što se novinarka drznula verbalno nasrnuti na jedan od stupova našeg društva. U građevinarstvu čijem se rječniku ovdje utječemo, naime, takvi piloni osiguravaju nužnu statiku strogo hijerarhijski ustrojene zajednice, inače ne bi bila ovako krepko utemeljena poput hrvatske.

Stupu kojem je ovdje ime Dikan i njegovoj tužbalici u smjeru režima, doduše, već je bilo posvećeno 16 zakazanih raspravnih termina na Općinskom sudu, u dvije i kusur godine otkako je predmet otvoren. Ali taj za domaće okolnosti nesvakidašnje, čak zapanjujuće intenzivan, angažirani ritam nije dostatno impresionirao tuženu, koja se radije odlučila na višak građanskog neposluha te uzela ignorirati pravednički akutno nadražene institucije pravne države.

E, neće više, a rasteretit će se i policija, koja je triput u međuvremenu zaprimala tzv. dovedbeni nalog za privođenje Jasne Babić na raspravu, no baš je nijednom nije uspjela locirati i poštedjeti noćenja u pritvoru. Bit će da je represivni aparat prezauzet marketinški krajnje zahtjevnom antikorupcijskom borbom. A i novinarka ih je sve skupa u tome krugu ionako znala previše ugnjaviti tezom da ne obraćaju pažnju na prave, aktualne noseće potpornje kriminala.

Novinarka koja je utoliko i sama pokazala sklonost kriminogenom ponašanju, otkazujući posluh osvjedočeno prepoštenom sistemu, naposljetku je dolijala. Njezin primjer neka bude na znanje svima koji misle da se mogu neovlašteno konfrontirati s od Boga pomazanom elitom. Važan je iznad svega princip, dok se konkretnog povoda ne sjeća – prema vlastitom iskazu, povodom ovog hapšenja – ni sam Radeljak.

Pritom čak nije važno, mada će neki reći da je najvažnije, to što dotični organi države uporno izbjegavaju više nego legitimnu priliku da određene, a mnogobrojne novinare pozovu makar na informativni razgovor. Zbog, recimo, pisanja u korist izvjesnih burzovno-špekulantskih grupacija, ekonomsko-političkih transakcija, špijunsko-podzemljaških korelacija ili privatnih kooperacija sa samim vlastima, izvršnim ili pravosudnim, svejedno, ali svakako zajedno.

Igor Lasić

Evo zore, evo TV kalendara

Bivši urednik HRT-ovog “TV kalendara” Obrad Kosovac zasigurno spokojno provodi umirovljeničke dane otkako ga je 2011. naslijedio diplomirani povjesničar Vladimir Brnardić. On je medijsku prašinu prvo podigao odobrenjem priloga o pioniru seksualne revolucije Alfredu Kinseyju, koji je predstavljen kao krivac za širenje spolnih bolesti, pedofiliju i zlostavljanje djece. Potom je u emisiji prikazanoj krajem prošle godine, koja je bila svojevrsno obilježavanje 70-godišnjice njegove smrti, ustaški zločinac, pukovnik Jure Francetić, zajedno sa svojom Crnom legijom prikazan kao legendarni borac protiv partizana, Židova i Srba koji je, izbivši na Drinu, postao nacionalni junak.

Nedavno je Građanska akcija zbog te emisije od ravnatelja HRT-a Gorana Radmana zatražila Brnardićevu smjenu i on sada navodno čeka na razrješenje s dužnosti ili barem na mentora za svoje uređivačke akcije. Težak bi posao stajao pred takvim mentorom jer Brnardić je kao povjesničar u tekstovima koje povremeno ispisuje u časopisima “Hrvatski vojnik” i “Vojna povijest”, iz kojeg uče i djeca u školi, uglavnom nekritički fasciniran hrvatskom ratnom prošlošću, posebno Pavelićevim zrakoplovstvom, pa pilote NDH koji su letjeli uz bok Hitlerovoj eskadrili opisuje kao hrvatske zračne asove koji su za domovinu dali i svoje živote.

Urednik “TV kalendara”, očito opsjednut hrvatskim vitezovima poput Francetića, autor je i dokumentarnih filmova o povijesti hrvatskog ratnog zrakoplovstva, kako endehazijskog tako i onog iz Domovinskog rata, zatim urednik i autor knjiga u tematskom rasponu od hrvatskih trupa u Napoleonovoj armiji do NDH, a surađuje i pri osmišljavanju odora povijesnih postrojbi.

Dragan Grozdanić

Katran & perje

Drugarska samokritika uglednog profesora

Fleksipravo

Profesor prava Željko Potočnjak napao je u novinama samoga sebe. Usput je otpjevao mali koncert najnovijih pop-hitova iz neoliberalne kajdanke za slaboumnike

Je li Hrvatska zemlja ekstremnih apsurda ili takvu sliku prodaju sve abnormalniji mediji, manje je važno. Bitno je samo ov najžešći kritičar Zakona o radu ujedno je i njegov kreator, profesor na katedri za radno i socijalno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta Željko Potočnjak.

“Kao jedan od najvećih domaćih stručnjaka za radno i socijalno pravo, još u vrijeme socijalizma pisao je svoj prvi zakon koji regulira radne odnose”, predstavio je “Jutarnji list” ovog uglednika s nekoliko stotina pripadajućih funkcija, čije nabrajanje bi nam požderalo čitavu skromnu rubriku. Neki bi bezobraznici rekli da je Potočnjak, koji je autor i postojećeg ZOR-a, jednostavno “okrenuo ćurak”, no to bi bila odviše neznanstvena i pomalo bezobrazna konstatacija. Nasuprot tome, Potočnjak je, kao najomiljeniji profesor Pravnog faksa nakon Ive Josipovića, ispisao najsvjetlije stranice moderne nauke koja ne robuje dogmama i zabludama proteklih vremena.

“Mi smo od 1995. do 2003. godine imali prilično moderno radno zakonodavstvo. Nažalost, promjene od 2003. nisu pratile ono što se događalo u Europskoj uniji. Umjesto da pratimo razvoj i koncepciju fleksigurnosti, išli smo na rigidne promjene”, kritizirao je profesor prava u novinama samog sebe. Usput je otpjevao mali koncert najnovijih pop hitova iz neoliberalne kajdanke za slaboumnike. Nekonkurentnost bla-bla, pohlepni sindikati nja-nja, smanjenje mirovina kre-kre, prilagodba globalnom tržištu tra-la-la, previsoki minimalac do-re-mi, glomazna državna uprava fa-so-la, privremeno zapošljavanje ti-do itd.

“Kada analizirate naše propise, oni kao da su pisani s idejom da se ljude potakne da ne rade”, nastavio je profesor okrutni krešendo protiv samoga sebe te se založio za trenutni najhit s top-liste dežurnih parola – zapošljavanje na petnaest, deset ili tri dana ili pak na 24 minute. Ujedno je žestoko osudio odredbe ZOR-a koje sprečavaju lakše davanje otkaza, a čiji autor je osobno – prof. Željko Potočnjak.

Također se požalio na samoga sebe zbog odviše rigidnih odredaba o ograničavanju prekovremenog rada jer, kao što znamo, siroti poslodavci, osobito oni u trgovinskom sektoru, spriječeni su da radnike zapošljavaju nedjeljom do 18 sati uvečer.

No da ne bude sve u duhu drugarske samokritike, prof. se pohvalio i povijesno uspješnom mirovinskom reformom koju je svojedobno uspio profesionalno uvaliti vladi Ivice Račana.

Petar Glodić