Ironija kao znak nemoći

Izložba Refleksije vremena 1945 – 1955.

Izložba pod nazivom “Refleksije vremena 1945 – 1955”, koja je prije tri tjedna otvorena u Klovićevim dvorima u Zagrebu i takvom će ostati sve do 10. marta 2013., nekako odmah priziva u sjećanje jedan drugi sličan projekt sjećanja – “Leksikon YU mitologije”. Ali dok je “Leksikon” u svoje vrijeme, prije nekih petnaestak godina, bio primjer kontrahegemonijskoga kulturnog narativa, dotle su izložbe koje muzealiziraju vrijeme socijalizma – ona lanjska u MSU-u i ova recentna u Klovićevim dvorima – primjeri profulanog tajmniga. Da su “Refleksije vremena” okasnile, na neki način priznaje i sama autorica izložbe Jasmina Bavoljak, kad kaže da je radi već deset godina, ne samo zato jer je zahtjevna i obimna (obuhvaća gotovo 500 izložaka), nego i stoga što resorni fondovi ranije nisu bili dostupni za takvu vrstu materijala.

Danas, kad su socijalizam i jugoslavenska prošlost u muzeološkom smislu in, cijela stvar postavljena ovako politički neutralno izgleda potpuno bezopasno, kao deja vu. Nekad je to bilo neželjeno naslijeđe, pa se onda činilo subverzivnijim nego što jest. U međuvremenu je i socijalizam kulturno domesticiran, pa se i ta tradicija s uzbudljive kulturne margine preselila u zonu očekivanoga kulturnog standarda.

S druge strane, možda ja onovremena tuđmanovska blokada sjećanja na bilo što socijalističko pridonijela izbjegavanju jedne druge pošasti. Naime, u Hrvatskoj, kao i u ostalim ex-yu republikama, izostao je onaj, inače drugim istočnoevropskim zemljama toliko mio viktimološki pristup prošlosti, kad su se od Moskve do Praga redom otvarali muzeji komunističkih zločina, muzeji totalitarnih zločina i sve u tom stilu. Tako da – na svu sreću! – spomenute izložbe u nas nemaju taj dodir antikomunističkog resantimana kakav je prisutan u muzejskoj praksi Istočne Evrope.

Zašto je onda “Leksikon” bio kulturna mina, a “Refleksije” su tek omanja petarda? Pa, zato jer su onomad čak i tzv. ironijski odmak i tematiziranje socijalističkog perioda kroz topose svakodnevice (pop-kultura, pojava socijalističkog konzumenta, kič, svakojake bizarnosti) bili suspektni. Danas tome pristupati samo sa spomenutim ironijskim odmakom nije dovoljno, iako je među recipijentima, posebno među onim tzv. stručnim, vrlo prisutan upravo takav pristup, onaj s rezervom. Pa tako jedna ironično raspoložena kritičarka socijalizma to doba naziva vremenom lobotomiziranog ushita. Međutim, možda takva izložbena koncepcija, koja posve dezorijentirano (da ne kažemo – dezideološki) uključuje red Tita kao dandyja, pa red pomaljajućeg potrošaštva, red herojske plastike, red pionirskog zanosa i red štafetnih palica, ni ne ostavlja puno mjesta za drukčije interpretacije od ciničnih komentara, koji u poslijeratnoj nadi ne mogu vidjeti ništa drugo doli društveni naivitet, a u narodnom žaru tek rezultat političke manipulacije.

No u jednoj od soba na drugom katu Klovićevih dvora čuje se glas Vladimira Bakarića, jednog od ondašnjih političkih lidera, koji govori da će se izgraditi nova Jugoslavija, zemlja koja, za razliku od one stare, neće biti utemeljena na pljački, eksploataciji, stvaranju profita i nesolidarnosti (to kao da ima ulogu slijepe pjege cijele izložbe, odnosno to je događaj koji rezultira od samih autora nenamjeravanim učincima). Da se čovjek zamisli: tko smo mi, današnji posjetioci, da sudimo našim precima, da im se cinički podsmjehujemo, da ih ironijski komentiramo, kad smo sami, unatoč navodnoj naknadnoj pameti i historijskoj distanci, neviđeno eksploatirani, izraubani i pauperizirani te praktički bez ikakve nade u drukčije sutra?