Kamen spoticanja

Tema dana

Kada u jednoj godini TV kritičar ostane i bez Branimira Bilića, i bez Dijane Čuljak, i bez Hloverke Novak Srzić, može samo prema nebu uputiti bolećiv pogled i zavapiti: Eli! Eli! Lama azavtani?! Nije fer! Dobro, Hloverka, okej, Dijana, ali kako ću bez Branimira? Vrati mi bar njega…

I reče tada Jahve: “Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.” I pošalje Bog u “Temu dana” Danka Družijanića, i navede ga da mu o terorizmu govori gost. I ne bješe taj gost, a ime mu je Grgić, Zoran Grgić, nimalo lošiji od svih gostiju Bilićevih.

I reče Grgić: “Imali smo nedavno prikazivanje serije bezveznih promidžbenih filmova iz bivše Jugoslavije s ovim partizanskim zločincima.”

A Bog pogleda sve što je bio stvorio, Grgića napose. Evo, to bijaše dobro. Bi jedna večer, bi HTV1, bi “Tema dana”.

I Grgić nastavi: “U jednom od tih filmova je završna scena vlaka koji pada, i to vlaka s oznakom Crvenog križa, zamislite kakva je to poruka, koji pada u provaliju. Ne bih se uopće iznenadio da je to nekome bio okidač. Kada je društvo izloženo krizi, onda treba paziti što se pušta i paziti na poruke…”

Tu vidje kritičar da se i bez Bilića može lijepo živjeti, jer Bog je velik, pa je na dunjaluk poslao puno, puno oriđinala, među kojima Grgić nije najneznatniji, jer treba doći na ideju da je gledanje filma “Valter brani Sarajevo” dovelo do terorističkog napada u Zagrebu. Toga se ni Bilićevi fratri putem video-linka iz Kanade ne bi dosjetili!

I reče na to kritičar: “Aleluja, veliki si, Gospodine!”

Vaistinu, ako jedan Bilić ode, odmah ga novi naslijede.

Spektar

U mondenoj, crnoj jaknici s visokim ovratnikom – da je tu bio još i skafander, Petar Vlahov izgledao bi kao Jacques Cousteau – naš junak radi analitički prilog o tome gdje je u Hrvatskoj desno a gdje lijevo, jer smo u posljednje vrijeme malo dezorijentirani. U prilogu su, između ostalih, standardni prvotimci, desantni odred hrvatske filozofije, Srećko Horvat i  Žarko Puhovski (s pronicljivim zapažanjem kako lijeve vlade nikada ne guše sindikalni pokret, no naša to čini, te jednako dobrom konstatacijom kako je Jadranka Kosor bila na svim sesijama Gospodarsko-socijalnog vijeća, a Zoran Milanović ni na jednoj). Oni nam daju dovoljno argumenata za ono što smo ionako znali. Lijevo je danas desnije no ikad, na Markovu trgu nema nikakve crvene peronospore, nego je tamo neka kvazičajanka, Tea Party,  a desnica ne zna tko joj glavu nosi. Stoga ta razdioba više nema smisla jer ne opisuje nikakvu stvarnu razliku, ali tako je već odavno.

Fakat, ako čovjek malo bolje pogleda, vidjet će da su u nacionalnom pokretu devedesetih  sve i jednu važnu funkciju obnašali bivši komunisti i partizani (Tuđman, Boljkovac, Manolić, Mesić, Degoricija, čak je i Ivan Aralica sa 14 godina bio u partizanima), dok je od sirote emigracije važnije mjesto, i to naknadno, dobio samo Gojko Šušak, pa se može reći da je sva naša novija takozvana zgodovina zapravo samo obračun dviju komunističkih frakcija,  od kojih je ona što gleda u retrovizor češće pobjeđivala.

Emisija Petra Štefanića rađena je znatno kvalitetnije od slabašne konkurencije, a kada bi se javna televizija restrukturirala, bila bi jamačno još bolja, no nećemo sada zakerati.

Parada na RTL-u

Otvoreno je pitanje je li ikada itko u povijesti televizije jedan film iscjepkao na četiri komada, pa ga onda prikazao kao televizijsku seriju, s tim da je svaki put kraj bio jednostavno odsječen, bez odjavne špice. Taj je herostratski potez izveo neki genijalni um s RTL-a i time se upisao u povijest hrvatskih dalekovidnica kao jedinstveni inovator. Publika je, malo je reći, podivljala na ovu transsupstanciju, čiji je idejni začetnik, zapravo, sada koautor “Parade”, budući da je od jednog žanra (igrani film) napravio drugi (televizijska serija, mimo bilo kakve intencije stvarnog autora Srđana Dragojevića). Povrh toga, u “seriji” su stalno puštane reklame.

Motivi nedjela sasvim su jasni: televizija ima gubitak, prazna je kasa, trebamo četiri asa,  hajmo napuniti blagajnu tako da ćemo jedan, prema svemu sudeći, vrlo gledan film, razdijeliti na četiri reklamna termina kako bi se u prime timeu prodale skupe reklame.

Žalosno i jadno, kako bi rekao besmrtni Šeks, “moralno dno moralnog dna”. Od “Parade” su tako, kao od pokojnog Pantelije u “Maratoncima”, “ostali samo dugmići”.

Na rubu znanosti

Neka skupina znanstvenika – jalnuških diletanata – svima koji ih žele slušati ovih dana šalje nekakvu peticiju za ukidanje emisije “Na rubu znanosti” autora Krešimira Mišaka. To su čudni ljudi čudnih motiva. Naime, emisiju koja se zove “Na rubu znanosti” oni bi ukinuli zato što je – na rubu znanosti, odnosno zato što valjano deklarira svoj sadržaj, što je na televiziji doista rijedak izuzetak, koji se može opisati grčkom riječju “skandalon”. Emisija je pritom odlično osmišljena, napeta, rađena sa strašću i ima televizijskog erosa u velikim količinama – dakle sve što HTV nema – pa je jasno zašto toliko bode oči. Zato što gospoda iz Akademije, s ruba pameti, ne mogu napraviti ništa što bi u profesionalnom – dakle medijskom – smislu bilo toliko dobro kao ovaj Mišakov kasnonoćni projekt.

Iskrenost je drugi problem. Kada bi se svi tako držali istine kao pijani plota i rekli da je sadržaj na rubu znanosti zapravo sadržaj na rubu znanosti, onda bi, recimo, na svaki prijenos mise morali staviti predikat “bez dokaza”, na svaki “TV kalendar” oznaku da su u njemu, između ostalog, “povijesni ogledi dvopapkara i troglodita odgojenih u majstorskoj radionici Obrada Kosovca“, a na značajan dio informativnih emisija naznaku “pazi, skrivene reklame”, “laži, himbe i pričimbe” ili “himbene opake”. I dobar dio znanosti, uostalom, odbacuje jednom potvrđene paradigme kao zmijske košulje, čim se pojave neke nove i točnije (valja baciti oko na klasičnu epistemološku knjigu Thomasa Kuhna “Struktura znanstvenih revolucija”). Zemlja je za nekadašnju znanosti bila ravna ploča, pa je kasnije otkriveno da je okrugla; aktualna znanost još uvijek tvrdi da je nafta fosilno gorivo, dok klasik teorija urote, William Engdahl, na rubu znanosti tvrdi, s dosta argumenata, da nije, što već sutra može postati znanstvena istina. I što ćemo onda s Mišakom koji je Engdahlu davao prostor? Hoćemo li se posuti pepelom?

‘Ajmo, ljudi, delat nešto pametno, a ne rezati svaku glavu koja imalo strši i rušiti svaku stvar koja imalo odskače.