Kozmopolitska narav kapitala

Počivali u miru

Vrhunska kamera (Mario Sablić, HFS) već na početku skreće pažnju na vizualni standard koji bitno odskače od uobičajene HTV-ove razine, dosežući slikom skandinavsku trilogiju “Millennium”. To čovjeka odmah navodi na sumnju da je riječ o nekom novom larpurlartističkom eksperimentu, no izvrsni glumci (odlična Judita Franković kao novinarka Lucija Car, briljantni Dragan Despot kao Zdenko Jurković i izvanredni Miodrag Krivokapić kao Martin Strugar) odmah vas prikuju uz ekran. Poslije odgledane prve epizode teško je izbjeći zaključak da smo nakon duže pauze napokon dobili odličnu televizijsku seriju!

Režiseri Goran Rukavina i Kristijan Milić sadržaj su izložili jednostavno, tako da se lako prati. Televizijska novinarka Lucija dobiva zadatak napraviti konvencionalnu reportažu o zatvoru Vukovščak koji će s ulaskom Hrvatske u EU biti zatvoren jer ne udovoljava standardima. Uz zatvor je i groblje na kojemu su pokopani robijaši koje ni nakon smrti nitko nije htio. Lucija otkriva da u jednom grobu nema trupla, odnosno da je netko prevario zatvorski sustav i izašao živ. Pokazuje se da je riječ o Zdenku Jurkoviću, bivšem Udbinom ubojici. Unatoč prijetnji anonimnih likova i uredničkoj suspenziji, Lucija nastavlja istraživati slučaj. U tom joj nakon kraćeg premišljanja pomaže umirovljeni zatvorski policajac, rezignirani, mračni Miodrag Krivokapić. Čini se da groblje krije niz zanimljivih priča hrvatske tranzicije…

Serija “Počivali u miru” vanjska je produkcija Ring Multimedije i stajala je neko vrijeme u ladici zbog okršaja bivše i aktualne uredničke ekipe. Sporan je, kako to obično biva, proračun. Pustimo, kako bi rekli naši političari, neka se time bave institucije koje rade svoj posao, a mi se posvetimo nespornom dijelu, a to je onaj umjetnički, odnosno profesionalni, u kojemu je sudjelovala vojska uglavnom mlađih znalaca. Vanjska produkcija angažirala je dva sjajna režisera (Kristijan Milić već se dokazao filmom “Živi i mrtvi”), na scenariju je radio tim stručnjaka, među kojima je bio i sjajni mladi dramatičar Ivor Martinić (“Moj sin malo sporije hoda)”, a igra čak 170 glumaca. To pokazuje da kvalitetan outsourcing (HTV je naručio seriju od privatnog producenta) može dati bolji rezultat od kućne produkcije. HTV-u trenutno za program ostaje samo 240 milijuna kuna, pa bi se kvalitetnim restrukturiranjem oslobodila masa novca za slične proizvode, koji bi silno oživjeli razne tipove produkcija.

Angažman magnetičnog Miodraga Krivokapića, crnogorskog glumca, hrvatske glumačke legende – naravno, seriju treba prodati i na ostalim tržištima bivše Jugoslavije – još je jedan dokaz kako je Karl Marx, pišući u “Manifestu” o neviđeno kozmopolitskoj naravi kapitala, imao pravo: “Emancipatorski potencijal privatnog interesa za zgrtanje novca veći je od bilo koje kozmopolitske ideologije.”

Hrvatski su producenti od “Vile Marije” naovamo doveli deset puta više srpskih glumaca nego što je to za četiri desetljeća vlasti učinio Savez komunista. Još prije 30 godina Zlatko Vitez ili Damir Mejovšek na sav bi glas kukali da je Krivokapića u seriju dovela Partija. No što ćemo sada, kada Partije više nema, i ona je bila kakvo-takvo rješenje, da parafraziramo Kavafisa. Odgovor je jasan: čovjek je tu jer je dobar glumac, iako mu je naglasak mrvicu previše crnogorski. No kapital ne pita za porijeklo…

Moguće je da je serija predikatizirana pretjerano blagonaklono (+12), jer su neke scene jako brutalne, pa čovjek katkad pomisli da bi +15 bolje sjelo, ali to je manje važno. Najvažniji je atribut da je – dobra!

Dnevnik Nove TV

Na skupu HDZ-a u Splitu vidimo neka stara, dobro poznata, simpatična lica i odmah prizivamo u pamćenje smisao riječi “nostalgija”. Tu je široko nasmiješeni vinogradar i pjesnik Drago Krpina, odmah do njega je i vedri Petar Škorić (to je onaj momak kojemu je Gotovina u Kninu vikao nešto tipa “Di je križ, bog vas jeba, da ste pitali franjevce u Sinju, deset bi vam križeva dali”), a uskoro vidimo i bijelo lice crnog Marka, koji u Splitu lansira novi rebus. Šef HDZ-a obećava džihad protiv crvene peronospore – što je sad to, majke ti? – koju će HDZ pomesti s vlasti. Ako, ako. Sofija Preljvukić objašnjava kako je peronospora “izrazito razarajuća bolest vinove loze”, pa iz priloga izlazimo obogaćeni saznanjima o  nametnicima i štetočinama, za što je rečena stranka nesumnjivo najveći ekspert u zemlji.

Drugi format, repriza

Mirko Kovač dobio je “Kiklopa” za životno djelo, pa je HTV u sitan sat reprizirao “Drugi format” iz 2010. godine, a mi smo sa zanimanjem odgledali tu emisiju kao da je jučer snimana. Staro je pravilo, naime, da čitanjem klasika uvijek otkrivate neku novu dimenziju njihova (ne)djela, a Kovač je (ako ni zbog čega drugog, onda zbog scenarija za “Lisice”, “Večernja zvona”, pa i “Okupaciju u 26 slika”) zaslužio taj status. Neke su ideje koje je izrekao zlatne, prije svega teza kako je autobiografija eminentno fikcionalni žanr. Živa istina.

Neki Kovačevi stavovi izazivaju, međutim, podozrenje. Na pitanje Vlatke Kolarović (koja bi pametno učinila da povjeruje kako u fotelji nasuprot nje ne sjede totemi nego ljudi od krvi i mesa) zašto nakon 1991. nije posjetio Beograd, Kovač odgovara da nije išao ni u Sofiju. To je zapravo parafraza čuvene teze Stanka Lasića, kojemu su “srpska i bugarska književnost jedno te isto”. E sad, Karlovčaninu Lasiću srpska književnost još i može postati “bulgarica”, ali Mirko Kovač je u Beogradu živio sve do 1990. i ta bi teza zahtijevala malo širu elaboraciju, naročito nakon podulje laude eleganciji i ljepoti hrvatskog jezika (srpskome nasuprot). Kovač se silno trudio dokazati kako je oduvijek osjećao hrvatski jezik kao svoj, kako je taj jezik (za razliku od geačkog, srpskog) čudo od elegancije (na hrvatskom ne možeš reći “jebem li ti džigericu”, na primjer), kako su Srbi birali Miloševića, kako se ovdje uvijek osjećao domaćim, no nimalo umjetnička krutost kojom se drži pravogovora upućuje na sumnju da se pisac ovdje, eleganciji jezika nasuprot, ipak osjeća kao gost, da ne kažemo tuđinac, koji se suptilno ulizuje dominantnim nacionalističkim stereotipima – onim istim od kojih je pobjegao iz Beograda…