Kroasi, la voasi

Slabije je poznato da je Apoksiomen (ili “Hrvatski Apoksiomen”), brončani mladić u formi antičkog kipa iz 2. ili 1. stoljeća prije Krista, nađen u moru kod Lošinja još 1996. godine. Našao ga je belgijski turist René Wouters, na dubini od 45 metara. Nalaz je Ministarstvu kulture prijavljen 1998. godine. Kip je izronjen neznatno kasnije, u travnju 1999., a proces restauracije trajao je do svibnja 2006., kada je izložen u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Iz Ministarstva kulture Andree Zlatar Violić premješten je u jesen 2012. u pariški Louvre, kao simbol onoga najstarijeg i najnovijeg u kulturi Hrvatske.

Od trenutka kada su Apoksiomena odvojili od morskih organizama do momenta spektakularizacije hrvatskog kulturnog identiteta pariškim festivalom “Croatie, la voici” u povodu ljepše ratifikacije ugovora s EU-om, izmijenilo se nešto domaće političke povijesti, nekolicina resornih ministara gubila se stranputicama promocije kulturnog proizvoda. Simpatični kulturni promotor hrvatske antike čekao je 16 birokratskih godina u memli domaćeg javnog interesa, ali se stvar globalno isplatila.

Historijski spektar kulturnog programa “Croatie, la voici” oduševio je i Francuze i domaću javnost koja kao da od socijalizma i modernističkih umjetničkih senzacija nije čula ljepše riječi stranaca. Ali ključ samoskrivljenog kolonijalizma, rezignirajuće (post)tranzicije, menadžerstva domaće kulture kao ciklusa festivalizacije, optimizma dinamike umjetničke proizvodnje i raznolikosti u nacionalnom jedinstvu: sve te interpretativne figure ovdje gledamo poluzainteresirano, kao (odbojne i/ili privlačne) znakove alternativnog realiteta.

Distinkcija europejskog lika domaće kulture kao estetičkog viška i soft diplomacije od domaće varijante kulture kao političkog kripla i nužnog proračunskog zla multiplicirala se protekle godine. Pauperizacija publike, eskalacija klasnih antagonizama i savršene medijske (meta)pozicije u regulaciji socijalnih uloga i prava, dakle čist i snažan politički učinak na status kulture, ojačao je manevarski prostor razlike međunarodnog i domaćeg kulturnog terena. Tvrdnja da je kvalitetno oblikovan izvozni program “Croatie, la voici” najveći događaj godišnjeg mandata ministrice kulture Zlatar Violić, kako često navode domaći kulturnjački profesionalci, zato tek podcrtava učinak puzajuće, desetljećima inducirane depolitizacije kulture.

Naravno, stav o nužnoj politizaciji kulture kao jedinom dokazu njezinog javnog karaktera nije više, u obzoru liberalnih standarda EU-a, ni jednostavan niti poželjan retorički žeton. To je sad prostor strukturnih razilaženja s onima koji, u duhu “profesionalizacije” kulturne proizvodnje, bildaju uvjerenje da stvari treba raditi oprezno i u tišini kabineta.

Baš na primjeru programa “Croatie, la voici” (u bastardnoj inačici Kroasi, la voasi ili Hrvatska, evo je /nu je!/ ovdje) Ministarstvo kulture pokazalo je obrnutu mjeru interesa za informiranje javnosti i zanimljivu mjeru javne politike – zagovarane participativne politike “odozdo”. Medijska promocija francuskog festivala slonovskih proporcija i totalna medijska šutnja u svim ozbiljnijim ili “politički osjetljivijim” pitanjima kulture, politike i društva. Nećemo nizati katalog takvih primjera, dovoljno je naglasiti da pi-ar strategija Ministarstva ne odudara od loše prakse ostalih državnih institucija po kojoj je normalno da se, pored vlastite mrežne stranice i obaveze da redovito informira najširu javnost na novinskim konferencijama, koriste trajne usluge T-portala. Ili je ipak potrebno spomenuti koliko ridikulozno djeluju obavijesti o preciznom domaćem itinereru ministrice, dok se (rijetke ozbiljne) novinske konferencije najavljuju u maniri pokondirenih spin-doktora iz američke TV produkcije i javljaju da će “ministrica dati izjavu u 13 sati”.

Prigovori možda izgledaju kao hir razmaženih novinara stare škole, ali eskalacija šutnje kabineta Andree Zlatar Violić u slučaju nevjerojatnog antimedijskog događaja gotovo razvojačenog specijalca za medijsku reformu Milana Živkovića dokazuje da se strateška kalkulacija na partitokratskoj osovini pretvorila u politički kredo. Uvjerenje da je šutnja stvar političke mudrosti u provedbi zacrtanog programa, unatoč nesuglasju viših partijskih struktura, možda će se pokazati točnom. Šteta, međutim, što se iz kabineta (još?) ne vidi potencijal njezine javne argumentacije u otvorenom, poštenijem okršaju, što bi bez puno muke riješilo dvojbu o javnosti kao eventualno potrebnom elementu kulturne politike. Pretpostavka je, naravno, uvjerenje da javnost ne može naštetiti provedbi najavljene reforme. Dakle, reforma medija kojom se namjerava baviti Ministarstvo najvažniji je prošlogodišnji događaj s te adrese već i zbog toga što, bez obzira na detalje njezinih postavki, ona jedina udovoljava kriterijima participativne politike.

S druge strane, profesionalci u kulturi na početku ove godine morali bi biti zadovoljni njegovim učinkom, u usporedbi sa strateškim planom Ministarstva iz siječnja 2012. U uvjetima minimalnih resursa, recesija se osjeća najmanje. Budžet za kulturu u prethodnim se mandatima srozavao do razine podnošljivosti, pa danas iznosi stabilnih 0,6 posto ukupnog proračunskog iznosa. Pošteno raspoređeni planovi malog rasta svih kulturnih sektora, otvaranje zaklade za bolju distribuciju sredstava nezavisne kulture “Kultura nova” i bolja iskoristivost kulturnih fondova. Egalitarizam u dodjeli financijskih sredstava je strateški partikularizam s najmanje nezadovoljnika, što vjerojatno udaljava čitavu domaću situaciju od dubljih reformskih zahvata, ali je možda i smješta u položaj boljeg starta, pod uvjetom da, recimo, reformira investicijske prioritete u smislu infrastrukturnih, lokalnih rupa. Kroasi, la voasi.