Kronika

Pustinjački život Milana Obradovića iz Katinovca

Jedva pokretan invalid bez struje i vode

Do prve trgovine usamljeni i teško pokretni Milan Obradović ima 10 kilometara puta, koji je veći dio godine toliko blatnjav da bi ga zdrav čovjek jedva prepješačio

Od tri tisuće stanovnika općine Topusko koji žive u šesnaest naselja razbacanih na samoj granici Korduna i Banije, samo Milan Obradović iz Katinovca nema u svojoj kući struju, a primanja su mu toliko mala da ni sam nije siguran da li bi priključenje na električnu mrežu za njega bilo dobro ili bi ga taj mjesečni izdatak gurnu u još veću bijedu i neimaštinu od one u kojoj ovoga trenutka jedva preživljava.

– Iz izbjeglištva sam se vratio 2004. godine i u rodnom Katinovcu pronašao sam samo zgarište kuće koju je još sagradio moj djed i u kojoj smo se rodili moj otac i ja. Država mi je, u programu obnove, sagradila drvenu kućicu u koju sam vrlo brzo uselio. Nije bilo ni struje ni vode, sve sam mislio nekako će i to doći na red, međutim, kako onda, tako i danas. Vodu vučem iz bunara jedne napuštene kuće, a što se tiče struje, muku mučim ljeti jer ne mogu imati u hladnjaku nikakve zalihe hrane. Što se tiče svjetla, već sam nekako navikao. Idem ranije spavati, budim se u svitanje, a nekoliko svijeća čuvam za ono, što kažu, zlu ne trebalo! – priča Milan Obradović.

Skromna i trošna drvena kućica, duboko skrivena u katinovačkoj šumi, nešto alata, dvije tri kante i čađavi štednjak, svo su bogatstvo ovog samotnjaka, osamdesetpostotnog, jedva pokretnog invalida oštećene kralježnice, čije dvije molbe za invalidsku mirovinu nadležne institucije glatko odbijaju. Tako Milan Obradović preživljava sa 600 kuna socijalne pomoći, bez struje i vode, bez susjeda i prijatelja, potpuno zaboravljen.

– Mogao sam ostati u Srbiji, ali nešto me je vuklo na rodno ognjište u Baniji. Rastužio sam se kada sam vidio zgarište roditeljske kuće u kojoj sam proveo djetinjstvo, ali eto, nekako je sklepana druga i zadovoljan sam, kaže Obradović.

– Voda i struja velik su problem, ali i to sam nekako nadišao i prilagodio se. Nažalost, nikako ne mogu rastegnuti tih 600 kuna na 30 dana. Raspolažem sa 20 kuna dnevno, pa ako kupim kruh, ostaje mi samo za 20 dkg salame, a ako slučajno imam kruha od jučer, to je već obilje, jer mogu kupiti i neku konzervu hrane ili mlijeko. Problem je što ne mogu, zbog struje, stvoriti neke veće zalihe hrane, a zbog otežanog kretanja ne mogu uzgajati svinje ili držati živad. Ako kupim pile, moram ga danas, najkasnije sutra, pojesti. Zimi je nešto lakše. Ipak, niti jednog trenutka nisam požalio što sam se vratio, samo, teško je… – objašnjava Milan.

Općinski načelnik Topuskog, Nikola Abramović, vrlo dobro zna slučaj Milana Obradovića, do čije se zabačene kuće, tijekom više od pola godine, može doći samo s vozilom na 4 pogonska kotača.

– Milan je skroman i pošten čovjek, teško preživljava i vrlo često ga posjetim u njegovoj zabiti. Pomogli smo mu i srediti uvjete za život u drvenoj kući. Nije mi jasno zašto nema invalidsku mirovinu, jer ako je itko to zaslužio, to je onda ovaj samotnjak koji se jedva kreće. Učinili smo u Općini sve što je u našoj nadležnosti da mu pomognemo i olakšamo život, predlagali smo da ga preselimo bliže Topuskom, u kvalitetniji objekt, ali on se ne da. Kaže, “ovo je moj dom, tu sam rođen”. U dobroj mjeri ga razumijem. Uvijek oko Nove godine i Božića posjetimo Milana, donesemo darove, uglavnom hranu i higijenske potrepštine i vratimo se u civilizaciju. On ostaje opet sam mučiti svoju muku.- kaže Abramović.

Do prve trgovine Milan Obradović ima gotovo 10 kilometara puta, od čega je jedna trećina veći dio godine toliko blatnjava da bi zdrav čovjek imao problema propješačiti tu relaciju. Mogućnost da do njegove kuće stigne hitna pomoć, gotovo je ravna nuli, a osim toga kako bi hitnu i pozvao kad nema telefonsku liniju niti signal za mobitel.

U HEP-u ne znaju za Obradovićev problem

U HEP-u, u Topuskom pojma nemaju da Milan Obradović nema uvedenu struju.

– Milan Obradović uopće nije u našoj bazi podataka, što znači da on nije nikada podnio zahtjev za priključenje, što nas prilično čudi i zbunjuje. Iako nema zahtjeva, izaći ćemo odmah poslije novogodišnjih praznika na teren i vidjeti o čemu se radi – kratko je rekao Milan Novosel, zadužen za priključenja na električnu mrežu u Elektri Topusko.

Svih osam mještana pomažu Milanu

Iako je od Obradovićeve kuće udaljena više od kilometra, Milica Blanuša prva mu je susjeda.

– Svi ovdje u selu živimo teško, ali Milanu je najteže, jer je invalid. Ne može obrađivati njive ni držati stoku. Rano je ostao bez majke, a otac mu je umro u izbjeglištvu, pa je sam samcat. Svi u selu pomažemo mu koliko možemo i na neki način vodimo brigu o njemu – kaže Milica Blanuša.

To “svi”, znači osam ljudi u Katinovcu, selu koje je prije 1991. imalo više od 400 duša i novu osnovnu školu koju je pohađalo čak 230 učenika.

Vladimir Jurišić

Vukovarski Centar za mir, pravne savete i psihosocijalnu pomoć

Diskriminacija svuda oko nas

Kad je reč o diskriminaciji prilikom zapošljavanja, najranjivije grupe su invalidi, pripadnici srpske nacionalne manjine i žene

Zakon o suzbijanju diskriminacije koji je stupio na snagu pre četiri godine nije savršen, ima nedostataka i još nije postigao svoj cilj jer se velik broj grupa u našem društvu i dalje ne može zaštititi od diskriminacije, smatra Drago Pepić, pravni savetnik u vukovarskom Centru za mir, pravne savete i psihosocijalnu pomoć.

Ova nevladina organizacija ima ovlaštenje da obrađuje probleme s kojima se ljudi javljaju te sastavlja pritužbe i s kompletnom dokumentacijom ih šalje Uredu pučkog pravobranitelja koji zatim preduzima aktivnosti u cilju zaštite žrtava diskriminacije.

– Najčešće se radi o diskriminaciji u oblastima zapošljavanja, statusnih pitanja poput državljanstva, konvalidacije radnog staža, povrata imovine, obnove, stambenog zbrinjavanja i prava invalida, kaže Pepić, dodajući da najviše diskriminacije ima od državnih tela u upravnim postupcima. Ističe da je poanta zakona da žrtve ne moraju same dokazivati diskriminaciju.

– Na žrtvi je da diskriminaciju učini osnovanom, dok samo dokazivanje pada na teret počinioca, pojašnjava ovaj pravnik. Kad je reč o diskriminaciji prilikom zapošljavanja, kao najranjivije grupe navodi invalide, pripadnike srpske nacionalne manjine i žene. Pripadnici nacionalnih manjina često su u dilemi da li da se pozivaju na čl.22 Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koji govori o njihovoj prednosti pri zapošljavanju, jer se u dosadašnjoj praksi pokazalo da se taj članak ne primenjuje.

– Pripadnik nacionalne manjine bi trebao imati prednost i u odnosu na branitelja jer je pravo na zapošljavanje sa aspekta pozitivne diskriminacije regulisano Ustavnim zakonom koji ima daleko jaču snagu od zakona koji reguliše prava branitelja. Branitelj ima prednost ako se radi o konkursu koji je normalne regulative, kaže Pepić.

Zabeleženo je i niz primera oduzimanja državljanstava mladim ljudima rođenim neposredno pred rat, uprkos činjenici da imaju uredne lične dokumente. Neki su to saznali tek kada su hteli ishodovati dokumente potrebne za sklapanje braka.

– Iz matičnih ureda su dobili podatke da su brisani iz knjige državljana i da su npr. državljani Bosne i Hercegovine. Na taj način im se oduzima sve ono što proizlazi iz statusa državljana RH – ne mogu se prijaviti na biro rada, ne mogu dobiti posao i nemaju pravo na zdravstveno osiguranje, objašnjava naš sagovornik. Pepić navodi da sve slučajeve prosleđuju pučkom pravobranitelju, ali dodaje da žrtva može ići i direktno na sud.

– Često predlažemo da tužilac bude žrtva jer u tom slučaju može ostvariti i pravo na materijalnu nadoknadu, tvrdi ovaj pravni savetnik dodajući da se u slučaju negativnog ishoda ide na  Evropski sud za ljudska prava.

Ukupno gledano Hrvatska ima zakone koji poštuju i zadovoljavaju najviše standarde Evropske unije, ali je primena takvih propisa nešto sasvim drugo. “Oni koji ih primenjuju ne drže se slova zakona i daju drugačija tumačenja”, kaže Pepić i naglašava kako smo svi obavezni da se borimo protiv diskriminacije, ali da treba uzeti u obzir da se ljudi boje jer često i onaj ko prijavljuje diskriminaciju postaje žrtva.

Smatra da je svest o potrebi da se ljudi posmatraju kao jednaki, u našem okruženju na veoma niskom nivou te da prevladavaju određene predrasude koje za posledicu imaju diskriminaciju.

– Našem društvu je potrebno i više tolerancije jer što je više tolerancije manje je diskriminacije, zaključuje naš sagovornik.

Srednjoškolcu zabranjeno kretanje izvan RH

Slađana Sailović iz Bobote više od 15 godina pokušava da ostvari pravo na državljanstvo za sebe i svog starijeg sina. Iako je rođena u Boboti gde je odrasla, školovala se i živela, upisana je u knjigu državljana BiH prema mestu rođenja njenih roditelja. Nije pomogla ni činjenica da suprug i mlađi sin imaju hrvatsko državljanstvo dok stariji, rođen u Nemačkoj, nema.

– Sve što smo nakon toliko godina uspeli ostvariti je status stalnog boravka, ali s tim da se ne možemo kretati izvan zemlje. Moj sin je sada u četvrtom razredu srednje škole i sve ove godine nije mogao ići na ekskurzije jer nema pasoš. Zamislite kako je jednom 17-godišnjaku koji ima ograničenu slobodu kretanja, priča Slađana dodajući da je sinu pre dve godine čak pretilo izbacivanje iz škole, a pre tri i po godine i deportacija iz Hrvatske.

Sumnjiv iako je u ratu bio trinaestogodišnjak

Zoran Baćanović, diplomirani pravnik iz Borova je iskusio diskriminaciju pri zapošljavanju. Otkako je diplomirao pravo i nostrifikovao diplomu prijavljivao se na mnoge konkurse, ali nije stigao dalje od informativnog razgovora na kojem ga se često pitalo i o učešću u ratu, iako je u to vreme bio trinaestogodišnjak. Kao najdrastičniji primer diskriminacije pri zapošljavanju navodi slučaj konkursa u policiji.

– Pre par godina MUP je na nivou države primao 85 kandidata, dok se za posao u Osječko-baranjskoj županiji gde sam konkurisao sa još dvoje kolega, tražilo osmero kandidata. Samo nas troje je istaklo svoju nacionalnu pripadnost, postigli smo zadovoljavajuće rezultate na testiranju, ali svejedno nismo primljeni. Saznali smo da od 85 kandidata nijedan nije bio pripadnik srpske zajednice, seća se naš sagovornik.

Dragana Bošnjak

Miroslav Grozdanić, zamjenik požeško-slavonskog župana

Još ima sela u mraku

Zadnjih godina nije bilo pomaka u elektrifikaciji, pa je osam naselja bez elektro-mreže, od toga tri naseljena

Što su na području Požeško-slavonske županije pokazali rezultati popisa stanovništva?

Prema zadnjoj evidenciji, u županiji živi 4.680 Srba, što je šest posto ukupne populacije. U usporedbi s popisom iz 2001. broj Srba je manji za oko 1.000 ili za 17 posto, dok je prije rata na prostoru koji pokriva Požeško-slavonska županija živjelo oko 100.000 stanovnika, od toga 23.000 Srba. Osim toga, prosječna starost Srba veća je od prosječne starosti u županiji. U padu je i ukupan broj stanovnika županije, pogotovo mlađe populacije i to zbog kolapsa privrede i nedostatka radnih mjesta o čemu svjedoči brojka od 7.000 nezaposlenih.

Kakvo je stanje obnove kuća i elektro mreže u županiji?

Zadnjih pet-šest godina nije bilo pomaka u elektrifikaciji u županiji, pa je još uvijek osam naselja bez elektro-mreže, od toga tri naseljena. Jedno od njih su Cikote u kojima ljudi žive 10 godina bez struje. S cestama je stanje bolje, uključujući i one nerazvrstane u nadležnosti lokalne uprave, a koje vode do srpskih sela. Županijska uprava za ceste napravila je dosta poslova i uložila dosta sredstava, a uređenje nekih putova je u budžetu za narednu godinu. Vodoopskrba je loša jer su vodovodi u naseljima ispod Psunja i Papuka građeni prije 40 godina pa su dotrajali. Potrebno je ulaganje u njihove popravke, ali nema dovoljno sredstava. I u Lipiku su tokom ovog ljeta imali problem s redukcijom vode, pa se u tom dijelu županije problem rješava arteškim bunarima. Što se tiče nastavka obnove, imam osjećaj da je ove godine Ministarstvo regionalnog razvoja poslužilo kao banka MUP-u, Ministarstvu zdravlja i obrazovanja jer sredstva koja su bila predviđena nisu potrošena, pa su kasnije rebalansom budžeta prebačena u spomenute resore. Tako se u Pakracu na jednoj skoro sasvim obnovljenoj zgradi s 25 stanova, zadnje dvije godine ne dešava ništa, osim što se devastira i kradu već ugrađeni bojleri i kade. Jedan od probleme je pitanje sudskih potraživanja vezanih za lica kojima su obnovljene kuće i u kojima ne žive. Oni su prilikom obnove kuća potpisali da će tu živjeti najmanje deset godina, ali neki u dvije ili tri godine koliko su živjeli u njima, nisu riješili egzistenciju, pa su morali otići. Iako je član zakona vezan za potraživanje sredstava obnove ako vlasnik ne živi u kući na snazi od 1996., on se primjenjuje tek unazad nekoliko godina i to skoro isključivo na Srbe, ali ne na Hrvate.

Kakva je situacija za zapošljavanjem u upravi i državnim i javnim službama?

Nakon lokalnih izbora 2009. manjine su dobile predstavnike u izvršnoj vlasti, ali je ostao problem zapošljavanja u upravama općina, gradova i županije. U upravi Pakraca još uvijek nema dovoljno Srba, a u policiji je na području županijske policijske uprave zaposlen tek jedan Srbin. Policija ističe da je zapošljavanje stvar resornog ministarstva i da je raspisivanje konkursa je centralizirano na državnom nivou.

Nenad Jovanović

Zabrinjavajući rezultati popisa

U Hrvatskom saboru obilježeno je deset godina postojanja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Predsjednik Sabora Josip Leko smatra kako se njime Hrvatska svrstala u moderne europske države koje štite temeljna prava svih građana “bez obzira na bilo koju njihovu ljudsku posebnost te kako je po takvoj zaštiti i promicanju manjinska prava primjer mnogima u državama svijeta”.

Da je potrebno nastaviti unapređivati ostvarivanje manjinska prava prema višim standardima upozorili su predsjednici, Ureda za nacionalne manjine Branko Sočanac i Savjeta za nacionalne manjine Aleksandar Tolnauer. Riječ je o Zakonu, kamenu temeljcu u provedbi manjinske politike, kojim su, prema Tolnaueru, manjine nakon duge stigmatizacije zakoračile na hrvatsku političku scenu. Međutim Tolnauer je naglasio da je još potrebno podići svijest u društvu da manjinska prava nisu ništa dodatno, nego su sredstvo kojim se manjinama osigurava da ostvare svoja prava i budu ravnopravne.

Predsjednik saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Furio Radin upozorio je kako se činilo dosta toga da se taj zakon okarakterizira neustavnim. Primjer je odluka Ustavnog suda kojom su bile ukinute neke odredbe zakona, među kojima i ona o dvostrukom pravu glasa.

– Nedavno objavljen rezultata popisa stanovništva, koji pokazuju da pada broj predstavnika manjina u Hrvatskoj, posebno one srpske kao najbrojnije, svjedoči da sustav treba dograđivati – naveo je Radin.

Predsjednik saborskog Kluba SDSS-a Milorad Pupovac je upozorio da opada interes za relevantnost manjinske problematike u Hrvatskoj. U hrvatskom društvu, i u Saboru, raste atmosfera netolerancije prema manjinama, što je i pretpostavka za diskriminaciju te je iznimno važna osjetljivost na svaki pokušaj narušavanja manjinskih prava, pa i na javne prozivke na račun manjinskih predstavnika da se bave ‘etno biznisom’ ili da su ‘prljavi ucjenjivači političara’.

Kome pripada antifašizam?

Saborska rasprava o Zakonu o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava II. svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, kako je naveo Milorad Pupovac, donijela je “bolnu temu o žrtvama rata i poraća bilo kojega razdoblja, i od 1941. do 1945 te od 1991. do 1995., jer oduzimanje ljudskih života su najgore situacije koje se mogu dogoditi”.

– Utvrdimo što su žrtve u pravom smislu te riječi i onda ćemo obaviti posao kako valja. Ako to nećemo uraditi tući ćemo se sa tuđim idejama, idejama naših djedova ili pradjedova, a ne naših sinova i naših kćeri, i njihove djece – naveo je Pupovac, pokazujući pritom u Saboru fotografije: neuređenih i derutnih spomen područja žrtvama Drugog svjetskog rata, poput onoga u selu Sloboština, spomenika na Petrovoj Gori, na kojem više gotovo da nema metalnih ploča, kao i spomenika u Kamenskoj, miniranog nekoliko puta, iako je riječ je o dva djela poznatog hrvatskog kipara Vojina Bakića, kojega država predstavlja na Venecijanskom bijenalu, no u Hrvatskoj se njegovi radovi i dalje ne mogu izlagati.

– Spomenik proboju završnim akcijama sremskoga fronta u Bolmanu porušen je i devastiran, a tamo su pripadnici partizanskih formacija Srbi, Hrvati, Slovaci i brojni drugi oslobađali svoju zemlju. Zašto onda rušimo taj spomenik? Da li će biti uvjerljivija naša nastojanja da utvrdimo vojna groblja pripadnika domobranskih formacija ili formacija Vermahta na području Hrvatske ukoliko istovremeno bude porušeno tri hiljade partizanskih spomenika? Isto tako, smatra se da je posao rješavanja tih spomenika u nadležnosti Srpskog narodnog vijeća, ali ne i države. Zašto? Zar antifašizam na tom području pripada samo Srbima? Tako se nije dijelilo za vrijeme Drugog svjetskog rata. Hoćemo li sada drugačije interpretirati antifašizam ili ćemo ga prikazivati onako kako je on izvorno bio zamišljen i prakticiran? – zapitao je Pupovac zastupnike.

Mirna Jasić

Povratnici Vujići žrtve su drakonskih presuda

Dvije nepravde u jednoj porodici

Milanu Vujiću prijeti ovrha za sudske troškove zbog neuspjele tužbe pokojnog oca zbog rušenja kuće od HV-a, dok njegov stric ispašta jer je srušena kuća pokojne supruge u Karlovcu

U kordunskoj porodici Vujić čak dva su slučaja potpuno nerazumnih i nepravednih ovrha na ime sudskih troškova nakon neuspjelih tužbi protiv države zbog uništavanja osobne imovine. Sudstvo se dodatno pobrinulo da slučajevi budu još tužniji, jer bi danak trebali platiti članovi porodice, nasljednici umrlih osoba koje su podigle tužbe.

Na ulici s dvoje maloljetne djece, suprugom i majkom mogao bi se uskoro naći Milan Vujić iz Vojišnice kraj Vojnića: na njegovu je adresu, naime, u novembru stigla opomena pred ovrhu, pa do 15. januara 2013. u državni proračun mora uplatiti 59.000 kuna parničnih troškova. Njegov pokojni otac Dušan Vujić 2004. tužio je državu za nadoknadu štete radi kuće uništene nakon Oluje. Dušan je 2011. stradao nesretnim slučajem, pa sada parnični troškovi padaju na teret njegove supruge i sina.

Dušan Vujić tužio je državu na temelju Zakona o odgovornosti za štetu prouzročenu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga, a opomena pred ovrhu rezultat je odbijene parnice pred Općinskim sudom u Vojniću iz decembra 2008., potvrđene prvostupanjske presude karlovačkoga Županijskog suda iz januara 2010. te žalbe odbijene na Vrhovnom sudu 21. marta 2012; sve su sudske odluke obrazložene time da je nastupila zastara.

Odvjetnik Luka Šušak, angažiran na slučajevima naknade štete na temelju kontroverznog Zakona iz 2003., ističe da je država i u ovom predmetu protuzakonito postupila: naplatu parničnih troškova država može od nasljednika zatražiti u roku tri mjeseca od smrti dužnika, što kod Vujića nije poštovano.

– Hrvatski sudovi su pri traženju odšteta za uništenu imovinu uglavnom pogrešno primjenjivali materijalno pravo i nisu pokušavali ustvrditi ima li u ponašanju pripadnika HV-a i policije elemenata kaznenog djela. Prema Ženevskim konvencijama o zaštiti građanskih osoba za vrijeme oružanih sukoba, nijedna vojska, pa tako ni hrvatska, nema ovlaštenje uništavati njihovu imovinu, a to se masovno događalo nakon Oluje. Hrvatska je potpisnik međunarodnih konvencija i one su sastavni dio nacionalnog prava RH, pa su čak i jače od njega, ali hrvatski sudovi tu činjenicu zanemaruju. Osim toga, sustavno i rasprostranjeno paljenje i uništavanje kuća svrstava se u ratni zločin koji ne zastarijeva – ističe Šušak.

Vujići su tijekom sudskog procesa morali plaćati brojne troškove: samo za jednog od nekoliko sudskih vještaka koji su mjerili površinu kuće dali su 11.000 kuna, i to šest mjeseci prije njegova izlaska na teren. Početak ovoga dugoga sudskog postupka seže još u 1999., kada se Dušan Vujić iz izbjeglištva vratio u rodnu Vojišnicu, gdje ga je dočekala uništena dvokatnica. Iste je godine podnio zahtjev za obnovom kuće, no nakon petogodišnje opstrukcije i brojnih odbijenica, odlučio je tužiti državu.

– Nitko nije gradio kuću da bi je netko palio, a našu je zapalila Hrvatska vojska, ostavljajući u njezinoj unutrašnjosti i svoj “potpis”, urezana imena, prezimena vojnika i naziv jedinice. Postoje i svjedoci koji su vidjeli da je vojska nekoliko dana koristila našu kuću za svoje potrebe, da bi je kasnije, pri povlačenju, zapalila. A zna se i zašto, da se ne bismo imali kamo vratiti – kaže Milan, sin pokojnog Dušana.

– Mi smo se ipak vratili, proširili smo porodicu, imamo djecu, planiramo ovdje ostati i raditi. Činom ovrhe, ponovno nas se vraća u 1995., ponovno nas se izbacuje iz kuće koji smo uz veliki trud gradili godinama prije rata i uz još veće odricanje obnavljali nakon povratka – zdvaja Vujić.

– Srbi masovno dobivaju rješenja za naplatu parničnih troškova ovrhom. Ljudi šute, sram ih je priznati što se dešava, kao da su oni nešto od nekoga ukrali… A sramota je zapravo za državu što se radi ljudima čiju imovinu nije uspjela zaštiti – kaže Milan.

Jedini izlaz Milan Vujić vidi u Vladinoj uredbi o otpisu potraživanja iz juna ove godine, no njegova porodica ne ispunjava zadane kriterije i mjerila.

– Da bih ostvario taj otpis, moram ispunjavati više uvjeta, među ostalima i te da sam ili hrvatski branitelj ili socijalni slučaj, da nemam imovine, traktor, auto… Pa, kada bih sve to ispunjavao, bio bih prosjak na ulici – ogorčen je Vujić.

Vujići su žuđeno rješenje o obnovi kuće, koja je zatražena još 1999., dobili tek u aprilu 2008., da bi obnova bila realizirana dvije godine kasnije, sredinom 2010. Kako bi spriječili propadanje kuće, preko međunarodne organizacije Adrija 2005. zatražili su i dobili materijal za popravak krovne konstrukcije, ukupne vrijednosti 17.000 kuna. No, u nužne su radove morali uložiti puno više vlastitog novca, čak 44.000 kuna. Od države su zatražili povrat uloženog, ali su i tu – opet zbog zastare! – odbijeni.

– Odbili su nas s objašnjenjem da je rok za podnošenje zahtjeva za povrat vlastitog novca uloženog u obnovu bio do 2004. No, pitam se kako smo do tog roka mogli zatražiti povrat novca koji smo u obnovu uložili 2005., dakle godinu dana kasnije – zgraža se nad nelogičnostima pravosuđa Milan Vujić.

Opomena pred ovrhu zakucala je i na vrata Milanovom stricu Milanu Vujiću.

– Cijeli sam svoj radni vijek gradio kuću u Karlovcu, sve sam u nju uložio. Imao sam privatnu trgovinu i sve mi je uništeno eksplozijom jedne noći 1991. godine. Te noći u kući je bila moja, danas pokojna supruga Ljubica sa rođakinjom. Od te eksplozije i spašavanja iz kuće u plamenu, Ljubica je pretrpjela teška tjelesna oštećenja – kaže Milan Vujić.

Zbog straha za život, Ljubica Vujić nije zatražila liječničku pomoć u Karlovcu. Iste ju je noći suprug automobilom odvezao okolnim putem iz Karlovca, preko Zagreba, Bjelovara, Našica, Đakova i Šamca, te ju u veoma teškom stanju, tek drugog dana dopremio u vojnićku bolnicu. Od pretrpljenog straha i fizičkih ozljeda, nikad se nije oporavila. 2004. godine, za pretrpljene boli i tjelesno oštećenje Ljubica Vujić je tužila Republiku Hrvatsku.

Sedmogodišnji proces završio je opomenom pred ovrhom u iznosu 22.000 kuna koju bi Vujići morali platiti državi Hrvatskoj. Sud je naime, tokom procesa povjerovao u riječi svjedokinje koja je te kobne noći također bila u Vujićevoj kući, a koja je svjedočila da u to vrijeme Ljubica nije bila u kući.

– Ljubica presudu nije dočekala, umrla je osam dana nakon jednog potresnog svjedočenja i maltretiranja u sudnici. No, to nije bilo dovoljno, zbog navodnog lažnog svjedočenja, moja žena je osuđena na šest mjeseci zatvora i dvije godine uvjetno, a presuda je stigla tek nakon njene smrti, priča Milan.

Kaznu od dvije godine uvjetno zaslužio je i sam Milan jer je pred sudom govorio ono što mu je supruga Ljubica svjedočila. Vujići sada čekaju pravno rješenje zavrzlame oko plaćanja parničnih troškova jer pokojnica iza sebe nije ostavila imovinu, osim uništene kuće u Karlovcu koja je u suvlasničkom odnosu.

– No, kuća u Karlovcu još jednom je zapaljena 2000. godine. Bila je to jasna poruka, policija je obavila uviđaj i nikome ništa. Mi smo živjeli u Vojišnici i nekako smo se opet digli na noge, nastavlja Milan Vujić.

Iz izbjeglištva Vujići su se vratili 1998. godine i već tada dočekalo ih je iznenađenje – presuda da moraju platiti 16.000 kuna jer 1991. godine nisu odjavili trgovinu u Karlovcu.

– I po tom pitanju ganjali smo se sa sudovima četiri-pet godina, dok nije otišlo u zastaru. Opet sam krenuo dalje iz želje za životom i u inat svim opstrukcijama. 2000. godine otvorio sam firmu za preradu ljekovitog bilja. Preko 50 tona suhog bilja izvozio sam iz Vojišnice na evropsko tržište. Imao sam dnevno preko 200 berača. Bio sam jedan od najnaprednijih povratnika. Kao uspješnom povratniku dolazile su mi razne delegacije, ambasadori i svi su mi govorili da ću za pet godina biti najbogatiji u karlovačkom kraju, priča Milan.

– Obećavali su mi pomoć, ali kako su oni odlazili ja sam ostajao sam, sve više zatrpan nagomilanim problemima, sve češćim i rigoroznijim kontrolama. Imao sam snage, ideje, novaca, i detaljno su me uništili da sada nemam ništa, jer kako može jedan Srbin povratnik uspjeti. Prvo mi je na vrata, i to na temelju prijave, pokucala građevinska inspekcija jer sam obnavljao staru štalu. Sa njima sam vodio rat ukupno deset godina i izgubio ga. Prije mjesec dana sam dobio dopis da do kraja godine moram legalizirati štalu koja je građena 1963. godine ili će doći bageri i srušiti je. Inspekcija je od Karlovca do Vojišnice preskočila najmanje 1.000 kuća i došla do moje stare štale da je ruši. Ali, neću im to dozvoliti, kaže Milan Vujić.

Već je obavio skupu i složenu proceduru legalizacije, koja kuca na vrata većini povratničkih domaćinstava.

Traktor ukraden odlukom Općine Topusko

U Topuskom je nakon povratka Milan Vujić (stric) pronašao svoj traktor. Mislio je da će proces povratka traktora biti jednostavan jer je u rukama imao dokumentaciju. No traktor nije dobio do danas. Općina Topusko donijela je apsurdne propise.

Po njima, do oduzimanja traktora privremenom korisniku i povratka vlasniku ne može doći dok vlasnik privremenom korisniku ne nadoknadi “nužne i korisne troškove koje je privremeni korisnik imao radi održavanja i popravka traktora”. Također, Općinsko vijeće dalo je do znanja da imajući u vidu činjenicu da je privremeni korisnik traktora predajom traktora ostaje bez potrebnog sredstva za rad odnosno u neizvjesnosti.

– Kolika je to briga za privremenog korisnika mog traktora? Kako ću ja svoju zemlju obraditi, to nikoga ne zanima? Kažu, da mu moram platiti održavanje, ali da li on meni mora platiti korištenje mog traktora, pita se Milan Vujić.

Paulina Arbutina

Predsjednik o masakru kod Požege

Josipović: ne ponovilo se

Na pitanje što je s krivičnom prijavom zbog masakra i egzodusa više hiljada Srba, Josipović reka “policija radi svoj posao i istraga napreduje”

Polaganjem vijenca na nedavno obnovljenom spomen obilježju za 42 civila iz Jeminovca i još nekoliko okolnih sela kod Požege, pobijenih u napadu hrvatskih snaga 10. decembra 1991. godine, predsjednik Ivo Josipović podsjetio je na tragični završetak golgote 26 srpskih sela, započete naređenjem kriznog štaba Požege od 29. oktobra 1991. o evakuaciji u roku od 48 sata, za što nitko nije odgovarao.

– Na mjestu smo gdje je za vrijeme rata stradalo dosta civila srpske nacionalnosti, naših sugrađana. Vrijeme je da im se poklonimo, vrijeme je da se počinitelji zločina otkriju. Drago mi je da je ovdje i rodbina stradalih. Čujem da su se neki vratili, neki se, nažalost, i nisu vratili u ovaj kraj, ali ono što možemo reći je – ne ponovilo se, izjavio je predsjednik Josipović.

Na pitanje što je s krivičnom prijavom koju je prije dvije godine Srpski demokratski forum podnio protiv odgovornih za masakr, egzodus više hiljada Srba i uništavanje njihovih sela, Josipović je rekao da policija radi svoj posao i da istraga napreduje.

Na području sela koja su trebala biti evakuirana, živjelo je 2.120 ljudi, od kojih se najveći broj povukao u smjeru Okučana i BiH, nakon čega su hrvatske snage počele pljačku i razaranje 616 stambenih i 590 gospodarskih objekata. Zbog toga je bez kuća ostalo 1.492 osoba. Oni koji su ostali u nekoliko sela koja nisu evakuirana, stradali su 10. decembra, ili su uspjeli pobjeći. U tim selima danas malo tko živi.

– Kad je počela pucnjava, završila sam u šumi, pa u Okučanima i Bosanskoj Gradišci. Kad sam se vratila u Novu Gradišku, pitala sam za oca ali ga nisam našla ni nakon duge potrage, pričala je jedna žena, ne izražavajući želju da se predstavi.

Na pitanje što očekuje od predsjednikove posjete, rekla je “nemamo šta očekivati, da su nam bar dali kosti naših bližnjih. A njemu hvala što je došao i što nas je obišao.”

– Drago nam je da je predsjednik s nama jer njegov dolazak može doprinijeti boljim odnosima, rekla je Mileva Stjepanović.

Obišao Crkvu svetog Georgija

U pratnji dožupana požeško-slavonskog Miroslava Grozdanića, ambasadora i generalnog konzula Srbije u Vukovaru Stanimira Vukićevića i Živorada Simića, šefa SDF-a Veljka Džakule, Josipović je obišao povratničko selo Kusonje kod Pakraca i upoznao se s historijatom tamošnje Crkve sv. Georgija koju su ustaše 1942. godine spalili zajedno s nekoliko stotina civila, ali je ponovo stradala u zadnjem ratu. Obišao je i sabornu crkvu Sv. Trojice u Pakracu koja se obnavlja, kao i ruševine vladičanskog dvora i bivše bogoslovije koji čekaju red za obnovu. Učestvovao je i u radu tribine o položaju Srba u Zapadnoj Slavoniji. U okviru posjete Josipović je položio vijenac i na spomen-obilježje poginulim hrvatskim braniteljima u Kusonjama gdje je razgovarao s njihovim porodicama.

Nenad Jovanović

Baranjski veteran-humanitarac Radovan Stojanović

57 godina u Crvenom krstu

Za vrijeme raspada Jugoslavije i rata, čika Radovan Stojanović iz Bolmana s posebnim trudom radio je na spajanju razdvojenih porodica

Osamdesetpetogodišnji Radovan Stojanović iz baranjskog sela Bolman rođen je 1927. godine u Velikom Budmiru u Mađarskoj, a od 1930. godine živi u Bolmanu, nakon što je njegova porodica optirala za tadašnju Kraljevinu Jugoslaviju.

Godinama, sve do penzionisanja 1989., bio je šef računovodstva u Poljoprivrednoj zadruzi Bolman. Čitav život bio je aktivan u lokalnim društvenim i crkvenim organizacijama. a kao članu s više od 50 godina staža, povjereniku i dobrovoljnom davaocu krvi, Hrvatski Crveni križ dodijelio mu je 2008. godine priznanje Zlatni znak, za posebno zalaganje. Također, zbog sudjelovanja u postavljanju novog ikonostasa u bolmanskom pravoslavnom hramu, Srpska pravoslavna crkva odlikovala ga je 13. septembra 2008. godine Ordenom Svetog Save trećeg stepena.

Njegova supruga Ankica rođena je Bolmanka. Sin Miroljub, diplomirani inženjer šumarstva, bivši pomoćnik ministra šumarstva, živi u Belom Manastiru, a kćerka Mirjana Vojnović, primijenjena umjetnica, magistrica umjetnosti iz oblasti unutrašnje arhitekture i penzionirana profesorica Visoke škole likovnih i primenjenih umetnosti strukovnih studija, živi u Beogradu.

– Član sam Crvenog krsta od 1955. godine – počinje čika Radovan priču o svom radu i aktivnostima. Bio je aktivan na zadacima koje je od njega ta organizacija tražila. Još na samom početku članstva završio je tečaj zaštite zdravlja i pružanja prve pomoći. Neko vrijeme je bio i dobrovoljni davalac krvi.

– Svoje članstvo nikad nisam prekidao pa sam i dalje član te humanitarne međunarodne organizacije. A najviše aktivnosti bilo je u periodu od 1991. do 2000. godine, prije svega u pružanju pomoći ugroženim, protjeranim i izbjeglim ljudima, naročito oko smještaja i raspodjele pomoći, a onda i oko povezivanja razdvojenih porodica putem pisama Crvenog krsta. Ja sam i danas na raspolaganju, a i nadalje ću biti, kad su humanitarne akcije u pitanju.

Za vrijeme raspada Jugoslavije i rata, čika Radovan se susretao s različitim ljudima, od kojih je svako imao neko svoje “zlo” koje mu se dogodilo, koje je doživljavao na svoj način i koje ga je i dalje mučilo. Zato je svaku osobu koja mu se obratila za pomoć pokušavao utješiti i smanjiti njenu ozlojeđenost, što je bilo najteže.

S posebnim trudom radio je na spajanju razdvojenih porodica, što se radilo tako da se popunjavao određeni formular Crvenog krsta, a onda se, zajedno s pismom, preko posrednika slao do razdvojenog dijela porodice. Ponekad su predstavnici međunarodnih mirovnih snaga UNPROFOR direktno odnosili formular s pismom na teritorij druge zaraćene strane i time doprinosili da se porodice spoje.

Poželimo čika Radovanu dobro zdravlje i još mnogo godina članstva u Crvenom krstu.

Aktivan od osnovne škole

Kako je Radovan Stojanović došao na ideju da se učlani u Crveni krst? Da li je na njega neko uticao da to uradi?

– U bolmanskoj osnovnoj školi, koju sam i ja pohađao, kao učiteljica je radila Sofija Mrazovski. Ona mi je predložila da postanem član Crvenog krsta jer je smatrala da je kod mene izražena humana strana ličnosti, za razliku od nesklonosti prema političkom opredjeljivanju. Postupio sam prema njenom prijedlogu i nisam se pokajao, kaže Radovan.

Ni prije 1991. godine, a ni poslije, nije bilo mnogo zainteresovanih za rad u Crvenom krstu pa mu baš i ne uspijeva privoljeti druge osobe da se prihvate rada u humanitarnoj organizaciji. Jedinu pomoć pri humanitarnom radu u Bolmanu i na raspodjeli pomoći pružala mu je Željka Cvijanović. Pa i danas, kad se jave iz Crvenog krsta sa zahtjevom da se odradi neka aktivnost, upućuje ih upravo prema njoj. Vrijeme je da ga odmijeni neko mlađi.

Jovan Nedić

Srećko Šestan, novi direktor karlovačkog kazališta

Teatar u gostima

Pokrenut je projekt “Svako dijete četiri puta na predstavi” pa karlovačko kazalište dolazi djeci u domove kulture ili sportske dvorane

Glavna karlovačka i kulturna institucija, Gradsko kazalište Zorin dom, od 14. novembra ima novog ravnatelja. To je Srećko Šestan (1960.) profesor hrvatskog jezika i književnosti. Ovaj rođeni Šibenčanin diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru, gdje je završio i srednju školu. U zadarskom Kazalištu lutaka bio je profesionalni glumac – lutkar 14 godina, od 1992. je u dva mandata bio ravnatelj Gradskog kazališta lutaka u Rijeci, od 1999. do 2003. bio je intendant Hrvatskog narodnog kazališta Ivan pl. Zajc u Rijeci, a od 2003. pa do sada bio je na dužnosti pomoćnika ministra kulture.

U posljednjih mjesec i pol dana gotovo svakodnevno u kazalištu se nešto dešavalo. Kraj godine uvijek je u teatrima pun aktivnosti. Odmah po njegovom dolasku su organizirane “Noć kazališta”, 60-ta godišnjica Dramskog studija, 120-ta godišnjica Zorin doma i 60-ta godišnjica Baletnog studija. Uz sve to odrađen je i veliki broj predstava u samom kazalištu, ali i gostovanja.

– Zorin dom vidim kao centralnu kulturnu instituciju grada Karlovca i Karlovačke županije što je on kroz svoju povijest i bio; ne samo za kazališnu aktivnost nego i za sva druga kulturna događanja. U svom programu rada naveo sam programsku, kadrovsku i financijsku koncepciju razvoja kroz četverogodišnje razdoblje. Vidim ravnopravan, dobar i sinkroniziran rad tri osnovne sastavnice koje u Zorin domu već postoje, a to su Dramski i Baletni studio, Prvo hrvatsko pjevačko društvo Zora koja iduće godine slavi 155-tu godišnjicu postojanja, naš mali biser-dječji zbor Zorica, dakle dramsku, plesnu i glazbenu aktivnost. Imam ćemo profesionalnu produkciju predstava za djecu i odrasle koja će se prvenstveno bazirati na mladim umjetnicima glumcima i ostalim umjetnicima koji su na umjetničkim akademijama, ali su rodom iz Karlovca – kaže Šestan.

U planu je pokretanje Lutkarskog studija koji bi radio na istim principima kao Dramski i Baletni studio – također sa profesionalnom produkcijom. Dolazit će gostujuće predstave, ali će se sa vlastitim predstavama ići na teren, radit će se i koprodukcije sa srodnim kazalištima.

U vrijeme krize kada mnoge jedinice lokalne uprave i samouprave imaju problema sa financiranjem prijevoza učenika, pokrenut je projekt “Svako dijete četiri puta na predstavi” pa će kazalište dolaziti djeci u domove kulture ili sportske dvorane. Već su bili u Vojniću i Generalskom stolu. Prijem je, kaže Šestan, bio izuzetan, a projekt ide dalje. U Vojniću se ne sjećaju kada je netko iz Karlovca u tome mjestu održao predstavu, a u Generalskom stolu je održana prva lutkarska predstava u povijesti mjesta.

Suradnja s VSNM-om i “Prosvjetom”

VSNM Karlovca nedavno je svoj Dan vijeća i Krsnu slavu održalo upravo u gradskom kazalištu. Šestan kaže da će tako biti i ubuduće jer je Zorin dom kulturna institucija svih građana grada i županije pa će tehničkom logistikom biti na usluzi građanima, KUD-ovima i drugim organizacijama. Šestan je osam godina u Ministarstvu kulture radio sa predsjednikom SKD Prosvjeta Čedomirom Višnjićem.

– Sjedili smo “soba do sobe”. Dobro smo surađivali, savjetovali se, razmjenjivali mišljenja. Postali smo i prijatelji. Vjerujem da ćemo i sa sadašnjih pozicija nastaviti sa suradnjom -dodaje Srećko Šestan.

M. C.

Povijesna zgrada u Topuskom

Komitet u Župnom dvoru

Župni dvor u Topuskom izgrađen je 1830., a iz ove zgrade CK SKH vodio je Narodnooslobodilačku borbu

Koliko god u povijesti Banije i Korduna gradnja crkvi, kako pravoslavnih, tako i katoličkih, zauzima vrlo važno mjesto, jednako tako važna je i izgradnja župnih dvorova uz njih. Mnogi hramovi su sačuvani, ili se bar vide njihovi ostaci, no župnih dvorova i kurija u kojima su živjeli svećenici, gotovo da i nema. Na sreću, u Topuskom, župni dvor sagrađen 1830. godine preživio je sve ratove i nedaće. Gotovo netaknut, stoji danas na istočnom ulazu u ovaj turistički gradić, a njegova burna povijest i namjena – nastavljaju se.

– Ova lijepa građevina sagrađena je početkom 19. stoljeća. I u njoj je živio župnik Topuskog. Gotovo 150 godina kasnije, 1944. neslužbeno postaje državno vlasništvo, a Crkva dobiva u zamjenu drugo zemljište – kaže Franjo Horvat, dugogodišnji župnik u mirovini.

U Drugom svjetskom ratu, u toj austrougarskoj ljepotici stoluje ni manje ni više nego Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske, a upravo iz te zgrade, kako piše na sačuvanoj ploči na pročelju kurije, “rukovodi se Narodnooslobodilačkom borbom u Hrvatskoj”.

Kustos Gradskog muzeja u Karlovcu Lazo Čučković kaže da je ova zgrada jedna od tri najstarije sačuvane građevine u Topuskom.

– Na mjestu gdje je danas ova zgrada nekada su se nalazili bistri izvori termalne vode, koji su korišteni za liječenje, prije više od 2000 godina. Po mom mišljenju, građevinu bi trebalo obnoviti i u njoj postaviti muzej, jer se ona nalazi u samom središtu antičkog naselja osnovanog u I stoljeću – objašnjava Čučković.

Zgrada je danas u vlasništvu Lječilišta Topusko, a ravnateljica ove ustanove, Vesna Podkrajšek Kolić kaže kako bi bilo lijepo da se zgrada pretvori u svojevrsni muzej, no trenutne gospodarske prilike ostavljaju malo mjesta za investicije ovakve vrste.

V. Jurišić

Božićni program vukovarske “Prosvjete”

Vukovarski Pododbor Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” organizuje “Svečani Božićni program” koji će se održati  8. januara u Ružičkinoj kući u Vukovaru s početkom u 18 časova. – Program je posvećen Božiću i svima onima koji drže do vere i do tradicije i običaja srpskog naroda vezanim sa taj veliki verski praznik, kaže predsednik Pododbora Milenko Živković.

Prema njegovim rečima program je podeljen na dva dela. Duhovni deo programa nosiće vukovarsko Srpsko pevačko društvo Javor, prigodno slovo o Božiću održaće protojerej-stavrofor Jovan Radivojević, drugi paroh vukovarski, a stihove posvećene Božiću govoriće vukovarski gimnazijalci i pesnik Boris Staparac iz Dalja. U okviru svetovnog dela  programa nekoliko kompozicija klasične muzike izvešće polaznici muzičke škole iz Vukovara s nastavnicom klavira Natašom Lapčević, a predstaviće se i veliki talenat harmonike Vanja Živanović iz Vere koji pohađa muzičku gimnaziju u Beogradu.

Pevačka grupa “Đurđevak” iz Bobote izvešće dve kompozicije, a završni deo svečanog programa poneće tamburaški ansambl Vučedolski zvuci i Narodni ansambl KUD-a Sloga iz Vukovara.

D. Bošnjak

Tradicionalni “Badnjak u Borovu”

U Borovu se i ove godine pripremaju za tradicionalnu proslavu Badnjaka koju organizuje Veće srpske nacionalne manjine opštine u saradnji sa lokalnom samoupravom i ostalim udruženjima u mestu. Očekuje se prisustvo velikog broja meštana Borova,  Borovaca koji u vreme praznika stižu iz inostranstva, ali i posetilaca iz okolnih mesta. Kolona s badnjim drvetom krenuće iz centra mesta 6. januara oko 14 časova te obići sve ulice, Kulturno-umetničko društvo “Branislav Nušići izvešće oko 16 časova prigodan program ispred opštinske zgrade, a nakon večernjeg bogosluženja koje će u hramu Svetog prvomučenika i arhiđakona Stefana započeti u 17 časova, biće zapaljeno badnje drvo i upriličen spektakularni vatromet.

Potom će svim vernicima u skladu sa običajima biti podeljene osvećene grančice badnjeg drveta. Udruženje Plavi Dunav i Zavičajno udruženje Srba Ozrena i Posavine posetiocima će i ove godine deliti kuvano vino i rakiju. Organizatori apeluju na sve posetioce da najradosniji hrišćanski praznik Božić dočekaju i obeleže dostojanstveno.

D. B.

Pokloni Opštine Borovo za praznike

Načelnik obradovao nemoćne

Ovo je tradicionalna poseta. Uz simbolične poklone popričamo s ljudima i njih to jako obraduje, kaže borovski načelnik Rado Bosić

Povodom novogodišnjih praznika, načelnik opštine Borovo Rado Bosić i njegovi saradnici posetili su nemoćne, nepokretne i bolesne meštane Borova i uručili im prigodne poklone kao znak pažnje da u ovo praznično vreme nisu zaboravljeni.

– Ovo je tradicionalna poseta tokom koje smo ove godine obišli 24 domaćinstva. Nije to nešto mnogo, više se radi o simboličnim poklonima kao što voće i sokovi. Malo popričamo s njima, provedemo neko vreme i njih to jako obraduje, kaže načelnik Bosić.

Gostima iz opštine Borovo obradovao se 82-godišnji profesor Mirko Manojlović, zahvalivši na poseti koja mu, kako je rekao, puno znači. Kako najviše vremena provodi uz knjigu, čašica razgovora dobro mu je došla. Dušanka Popadić koja je poslednje tri godine slepa, obradovala se poseti prepoznavši goste po glasu. Šećerna bolest od koje 59-godišnja meštanka boluje godinama, uzela je svoj danak.

– Ni sanjala nisam da će me ovo snaći. Bolest je nešto najgore, kazala je Dušanka, zahvalivši predstavnicima opštine na novogodišnjm darovima i pažnji koju su joj ukazali.  Načelnik je posetio i bračni par Višekruna. Radinka zbog bolesti ne može da se kreće, pa o njoj brine suprug Jovan.

– Hvala što ste se u ovim teškim vremenima setili i nas jer to je nešto najlepše. Nekad materijalna vrednost nije bitna koliko je važno kad se ljudi sete ovakvih bolesnika, rekao je Jovan poželevši svima svako dobro povodom svih predstojećih praznika. Prema rečima načelnika Bosića, osim darivanja nepokretnih i bolesnih, Opština Borovo je uprkos krizi  ispunila i kompletan program socijalne pomoći korisnicima Centra za socijalnu skrb, a kad je reč o najmlađima i ove godine je podeljeno oko 600 novogodišnjih paketića za učenike Osnovne škole Borovo, Dečjeg vrtića Zlatokosa i svu decu stariju od godinu dana.

– Da je ne znam kakva kriza naše bolesne, socijalno ugrožene meštane i decu ne smemo zaboraviti. Za njih novca u budžetu mora biti, dodaje načelnik.

D. Bošnjak

Garešnički “Susreti u Moslavini”

Jubilej “Prosvjetinog” folklora

Manifestacijom “Susreti u Moslavini” SKD Prosvjeta iz Garešnice obilježilo je krsnu slavu društva, Svetog Nikolaja i 11 godina rada folklorne sekcije. Jerej Dalibor Petković tim je povodom u restoranu Prodanić prelomio slavski kolač, a više od stotinu djece u Hrvatskom domu dobilo je darove.

“Susreti u Moslavini” su jedna od dvije manifestacije u Garešnici na kojoj gostiju kulturno-umjetnička društva izvan Hrvatske. Ove godine to su bili “2. oktobar” i Zavičajno udruženje Podgrmeč iz Žitišta (Srbija) i Mladen Stojanović iz Prijedora (BiH-RS), a još su sudjelovali SKD Prosvjeta iz Daruvara i domaćini – KUD Moslavina koji su pripremili dvije premijere: dječja sekcija je prvi put izvela igre iz Levča, a seniori su prvi put pred domaćom publikom izveli Šopske igre. Gosti iz Prijedora predstavili su se plesom iz okolice Gnjilana i šaljivim igrama iz Gornjih Vijačana, a plesači iz Žitišta “Ponišavljem” i “Vranjskom svitom”.

Susretima u Moslavini bili su prisutni dožupan Bjelovarsko-bilogorske županije Saša Lukić, gradonačelnik Garešnice Velimir Žunac, delegacije prijateljskih društava iz Međeđe (RS) i Ogulina te predstavnici mađarske i češke nacionalne manjine.

– Gosti iz Žitišta su prespavali kod članova našeg društva, proveli su zanimljiv vikend u Moslavini. U tri dana nastojali smo im dočarati kako žive Srbi u Moslavini. Upoznali smo ih s odnosom Srba i Hrvata u Moslavini te s odnosima drugih nacionalnih manjina koje ovdje žive, izjavio je Zoran Blanuša, koreograf KUD-a Moslavina, sekcije SKD Prosvjeta, pododbor Garešnica.

G. Gazdek

Stogodnjak (144)

4. 1. – 11. 1. 1913: “Veliki praznik Hristova rođenja pozdravlja danas i proslavlja srpski narod pravoslavne vjere, gdje god ga ima. Za časak zaboravlja on na dnevni život i njegove potrebe, borbe i nevolje, i sjeća se Onoga koji je propovijedao ljubav, bratstvo i jednakost među ljudima…, kaže Srbobran, uz ostalo, u svojoj božićnoj čestitci “svima pretplatnicima, prijateljima i Srbima”.

* “Odnosi između Ugarske i Hrvatske biće tek onda trajni i ugarsko-hrvatski konflikt tek onda u potpunom opsegu riješen, kad se za to stvore uvjeti uvođenjem općeg izbornog prava u Ugarskoj i u Hrvatskoj. Sporazum će biti samo onda čvrst i trajan, ako se sklopi između jednog i drugog naroda. Demokratska Ugarska će bez sumnje imati više smisla i shvaćanja za težnje i potrebe hrvatskog i srpskog naroda, nego današnja… Velika je zabluda, ako se misli, da je dosta, da se odstrani pragmatika, pa da se odmah u Hrvatskoj vrati ‘normalno stanje’. Ugarski mjerodavni krugovi moraju prije svega uvidjeti, da je preduvjet za omogućenje normalnih prilika u Hrvatskoj respektovanje onih stranačkih formacija, koje su posljedica nacionalnog političkog života. Ako se na to ne odluče, kriza će se stabilizirati, jer narod u oktroisanju stranke vide ignorisanje njegove slobodne volje i povredu osnovnih principa ustavnosti…” To su riječi Svetozara Pribićevića mađarskom listu Budapester Tagblatt.
* Je li predsjednik hrvatskog Sabora dr. Bogdan Medaković dao grofu Bertholdu, ministru vanjskih poslova, izvjesna obećanja u pogledu držanja hrvatsko-srpske koalicije u balkanskim pitanjima? To se pitaju neke hrvatske novine nakon što je bečki Die Zeit objavio vijest iz Zagreba i u njoj tu spekulaciju. Medaković je odmah u istom listu demantirao te navode, ali Die Zeit se ponio veoma neprofesionalno, jer je uredništvo lista uz ispravak objavilo i svoju primjedbu da njegov anonimni izvor iz Zagreba ostaje i poslije Medakovićeva demantija kod svojih ranijih tvrdnji.
* Petar Radulović, član književnog odsjeka Matice srpske u Novom Sadu i Hrvatskog pedagoškog književnog zbora u Zagrebu i umirovljeni upravitelj Srpske učiteljske škole u Karlovcu, umro je nakon duge i teške bolesti u 61. godini života. Objavio je više beletrističkih i stručnih djela, među kojima su mu najpoznatija: roman “Bez oca i majke”, dramski spjev “Ikonija”, te udžbenici “Didaktika i metodika”, “Psihologija” i “Logika”.

Đorđe Ličina