Kronika

Opustjeli Gornji Klasnić na Baniji

Selo kojem su odbrojani dani

U Gornjem Klasniću prije rata živjelo je četiristotinjak ljudi, a danas ih je tek dvadeset. Osjećaju se napuštenima od glinskih vlasti

Prije samo dvadesetak godina, u Gornjem Klasniću u Baniji živjelo je više od 400 stanovnika, a pripadajuća osnovna škola, trgovina i pošta bile su nešto što se samo po sebi razumije. No danas ovo brdovito selo između Gline i Dvora više liči na nekakvo arheološko nalazište. Kamene i drvene kuće, biseri autohtone banijske arhitekture, napuštene, sustavno propadaju, dok jedva dvadesetak stanovnika, uglavnom samotnjaka razbacanih po brdima, beznadno, zaboravljeni od svih, proživljavaju malu apokalipsu.

Dragan Ćosić, sa četrdesetak godina, jedan je od najmlađih stanovnika Gornjeg Klasnića.

– Rođen san ovdje i u Klasniću sam završio osnovnu školu koju je pohađalo više od 150 učenika. Sjećam se dobro, selo je imalo 300 kućnih brojeva i otprilike 450 stanovnika. Danas svi stanovnici mogu stati u jednu sobu, a kako je riječ o starijim ljudima, u toj sobi bit će sve više prostora. Ja još nekako uspijevam preživjeti jer živim s starom majkom koja ima kakvu – takvu mirovinu. Nije to neki život, već svakodnevna borba za opstanak – kaže Dragan.

Na svakom koraku, u ovom selu vide se zapuštene i napuštene drvene i kamene kuće, nekada prave ljepotice izgrađene vještim rukama banijskih majstora gradnje. Nažalost, gotovo sve propadaju, gutaju ih šuma i šikara, sve ih je teže pronaći ili uočiti. U jednoj takvoj, sagrađenoj prije 200 godina, živi Milka Sarapa.

– Kao i svi mještani, i ja sam sa mužem i sinovima u kolovozu 1995. pobjegla u Srbiju. Stalno sam mislila na svoj Klasnić i jedva sam dočekala da se dvije godine kasnije vratim u svoje selo. Muž je uskoro umro, sinovi su ostali razbacani po svijetu i već 10 godina živim sama. Nemam nikakvih primanja niti bilo kakve pomoći iz Gline ili Siska. Prije par godina otišla sam u Centar za socijalnu skrb u Glini. Rekli su da ne mogu dobiti novčanu pomoć jer, kažu, još mogu raditi i kopati. Imam 78 godina i ne dao im Bog da oni žive od onoga što ja nakopam! Živa sam zahvaljujući sinovima koji i sami teško žive, ali tu i tamo pošalju koji dinar. Imam nešto kokoši, ali svakodnevno se borim protiv lisica i jastrebova koji su navalili na ovo malo sirotinje – priča Milka Sarapa, starica koja živi na samom rubu gladi i neimaštine.

Kako je Gornji Klasnić smješten u brdima i šumama, a stanovništva uglavnom nema, čitavo područje pravi je raj za divlje zvijeri koje otimaju i ono malo što je ljudima preostalo. Vode se bitke s divljim svinjama koje kljaštre kukuruz i krumpir, brani se perad od lisica i jastreba, a u posljednje vrijeme vukovi kolju ovce.

Dragan Brkić, šezdesetogodišnjak samac, priča kako je nedavno u susjednom Donjem Klasniću vuk poklao pet ovaca Blagoja Adžića i od tada Brkić veći dio dana provodi čuvajući nekoliko svojih ovaca. Ipak, kako kaže, ima on puno većih briga od vukova.

– Već godinama imam osjećaj da nitko ne zna da ovdje ima živih ljudi. Kao da smo zaboravljeni od svih i prepušteni neizvjesnoj sudbini. Pripadamo Glini, a gradonačelnik Gline ovdje nikada nije bio, iako vrlo dobro zna da je ovdje dobio glasove na izborima. Njegov zamjenik proveze se koji put kroz Klasnić samo zato što mu je žena rodom iz susjednog sela, pa mora proći kraj nas. Nikad se ne zaustavi, čak se i ne osvrne. To je jedini naš kontakt s dužnosnicima u Gradu Glini, kaže Brkić.

– I ja sam svojevremeno potražio novčanu pomoć, ali su mi rekli da prije toga moram prodati auto, pa ću dobiti 400 kuna mjesečno. Moj auto jedva da je u voznom stanju, star je 19 godina i ne vrijedi više od 400 eura, a ako ga prodam, kako ću 7 kilometara ići pješice po kruh ili u trgovinu, što činim za sebe i za druge? Kako ću bolesnog suseljana odvesti liječniku? Taj stari auto život mi znači. Živim sam, bez ijednog dinara prihoda i ne znam dokad ću tako moći. Sad još mogu nekome nešto popraviti za sitan novac, iskopati kanal, raditi u šumi, zidati, ali uskoro neću imati snage. Što onda? – sa strepnjom se pita Dragan Brkić.

Nema sumnje da su Gornjem Klasniću odbrojani dani. U posljednjih petnaestak godina bilo je desetak sprovoda, niti jedni svatovi i niti jedno dijete nije rođeno. Možda se ovo živopisno selo ne može spasiti, ali svakako, njegovim posljednjim stanovnicima, kruta birokracija i dokoni činovnici u Glini i Petrinji mogli bi život učiniti ljepšim, dostojnim čovjeka. Kada smo ih priupitali za stanje u Gornjem Klasniću, dobili smo protupitanje: “Gdje je to?”.

Vladimir Jurišić

Problem s legalizacijom objekata

Austro-ugarska uređenija od Hrvatske

Građani masno plaćaju birokratske takse, da bi dobili odgovore kako ne postoje dokumenti kojima bi legalizirali vlastite kuće

Na nedavnoj tribini u Krnjaku o položaju srpske zajednice nakon što Hrvatska uđe u EU, građani su izrazili nezadovoljstvo zbog postupaka u legalizaciji svojih objekata.

Mještani Korduna teško dolaze do podataka da su objekti bili izgrađeni prije 15. februara 1968. godine. U karlovačkom katastru se za to plaća taksa od 250, a u Državnoj geodetskoj upravi 500 kuna, a povrh svega nakon plaćanja dobivaju odgovore da tih podataka nema, pa novac bacaju uzalud i gube vrijeme.

Da bi se objekti legalizirali potrebno je izvesti geometra, izvršiti prenamjenu prostora iz poljoprivrednog u građevinsko, napraviti nacrte i projekte. To košta više desetaka hiljada kuna jer pored toga treba platiti komunalnu i vodoprivrednu naknadu. Građani su uvjereni da se to radi namjerno kako bi se omogućila zarada geometrima, građevinarima i arhitektima.

Ako legalizaciju ne izvrše imat će problema kod prodaje ili nasljeđivanja, odnosno vlasništvo neće biti čisto, a inspekcije nakon 30. juna iduće godine mogu ljudima početi izdavati rješenja o rušenju objekata. Građani ironično kažu da tako “žive nelegalno stoljećima” i podsjećaju da je podatke o svakom domaćinstvu imala i Austro-Ugarska monarhija još početkom 20. stoljeća.

Neki od njih uspjeli su dobiti podatke pa kažu da sve ovisi o tome na kojeg službenika naiđete, bilo u Karlovcu ili u Zagrebu. Jedan je građanin tako na oba mjesta dobio negativan odgovor, a kada se pokušao u Zagrebu uvjeriti o čemu se radi, slučajno je naišao na poznanika iz Državne geodetske uprave koji mu je potvrdio da svi podaci postoje. Čovjek je ponovo platio 500 kuna i dobio je podatak da mu je kuća izgrađena prije 15. februara 1968. Neki su dobili potvrde-skice gdje su upisani svi prateći objekti, staje i sjenici, ali bez ucrtanih kuća.

Neki su dobili odgovore da nema snimaka s lijeve strane državne ceste D-1 nego samo sa desne ili obrnuto, pa ljudi zaključuju da se s njima postupa nekorektno jer nije mogla biti snimljena samo jedna strana ceste. Naime, bivša JNA je za svoje potrebe kao i za potrebe Geodetske uprave, u bivšoj državi vršila snimanja iz aviona i od 15. februara 1968. potrebna je dozvola za gradnju.

Zadnje snimanje iz zraka izvršeno je 21. juna 2011. pa se svi izgrađeni objekti to tada mogu legalizirati, uz određene izuzetke, a objekti izgrađeni nakon toga roka morat će se rušiti.  Nekima je, pak, bilo savjetovano da odu u Beograd u Vojni arhiv i da pronađu snimke, a kada je jedan pristao na to, u Hrvatskoj mu je rečeno da snimke neće priznati.

Zato su građani predložili, a saborski zastupnik Milorad Pupovac obećao je pomoći da Hrvatska zatraži snimke od države Srbije i na taj način pomogne povratnicima ali i doseljenim Hrvatima, jer će i oni naići na isti problem prilikom legalizacije od države dobivenih kuća.

Općina Krnjak je tako dala prostor jednom ovlaštenom uredu koji se bavi poslovima legalizacije kako građani ne bi za svaku sitnicu morali ići u Karlovac. Ostalo je vremena do 30. juna jer ih je samo nekoliko dobilo rješenja o rušenju i oni zahtjeve moraju podnijeti do kraja ove godine.

M. C.

Sjednica riječkog VSNM-a

Od Rijeke skoro ništa

Situacija je nečuvena. Dobivamo tek neznatno više sredstava, od na primjer Crnogoraca kojih u Rijeci jedva da ima oko 350 – rekao Milan Eraković

– Od Grada Rijeke nismo dobili ništa ove godine, pa čak ni prostor koji nam već godinama ustupaju za održavanje tradicionalne priredbe s KUD-ovima iz Srbije. To nije događaj koji treba samo Srbima, to je postao jedan od simbola multikulturalnosti Rijeke, ustvrdio je Milan Popadić, inače predsjednik Matice Srba Rijeka, na sjednici VSNM-a grada Rijeke.

Predsjednik županijskog Vijeća srpske nacionalne manjine, te pravni savjetnik SNV-a, Milan Eraković dodao je kako “Srbi u Rijeci raspolažu manjim iznosima nego azil za pse”.

– Situacija je nečuvena. Dobivamo tek neznatno više sredstava, od na primjer Crnogoraca kojih u Rijeci jedva da ima oko 350. Pa Opatija za deratizaciju mačaka izdvaja 30.000 kuna. Jedino što možemo je da se igramo vijeća, ogorčen je Eraković.

Predsjednik VSNM Rijeke Mile Opačić kritizirao je vijećnike koji ne obavljaju svoju dužnost i ne dolaze na sastanke te najavio financijske sankcije, s čime su se svi prisutni uglavnom složili. Govoreći o konkretnim iznosima, Opačić je istakao da srpska manjina dobija 10.000 kuna za troškove prostora, 35.000 kuna za naknade vijećnicima te 44.000 kuna za stavku koja se naziva “sredstva za rad”.

Predsjednik Vijeća najavio je skoru kupnju zemljišta za gradnju Srpskog kulturnog centra.

– To je projekt koji traje već nekoliko godina, čini se da je pri samom kraju te bi kroz mjesec dana parcela trebala biti kupljena, najavio je Opačić, što je naišlo na odobravanje svih

prisutnih. Radi se i na pokretanju radio stanice koja bi promicala srpsku kulturu i običaje. Zaključeno je jednoglasno da će se od nadležnih institucija za rad srpske nacionalne manjine u Rijeci tražiti 150.000 kuna,

Članici riječke srpske zajednice Tanji Olujić dodijeljena je nagrada Nikola Tesla za promicanje Srpskih institucija.

Jovo Paskaš

Milan Kozlović, Mjesni odbor Kusonje

Jedna penzija na porodicu

Danas cijela domaćinstva, koje su manja nego prije rata, žive od jedne plaće ili penzije, a pretežno staračka domaćinstava slabo se bave poljoprivredom

Što kao član mjesnog odbora u Kusonjama možete reći o sadašnjici vašeg sela?

U selu, prema posljednjem popisu, živi 293 stanovnika u 150 domaćinstava, što je mnogo manje nego pred rat kada je selo imalo 1.100 žitelja. Prvi su se ljudi u selo vratili 1996. i 1997. godine, dakle neko vrijeme nakon Bljeska, ali tu se radilo o nekoliko hrvatskih porodica koje su rat provele po Hrvatskoj. Tokom 1998 i 1999. godine vraćali su se ljudi koji su do tada bili u istočnoj Slavoniji, a koju godinu kasnije, oko 2001., oni koji su do tada bili u Srbiji i BIH, kada je krenula obnova kuća. U selu je između ostalog petnaestak zaposlenih, 40 onih koji su na zavodu za zapošljavanje, devedesetak penzionera te oko tridesetoro djece i omladine koji pohađaju školu u Pakracu i Daruvaru.

S obzirom da su Kusonje povratničko selo, kakva je situacija s obnovom?

Danas ljudi žive u kućama od kojih su neke potpuno, a neke djelomično obnovljene, s tim da u nekima od obnovljenih kuća nitko ne živi. Što se komunalija tiče, sad imamo sve što smo imali i prije rata. Imamo struju, plin, kanalizaciju, kao i vodovod koji, iako smo blizu Pakraca, nije gradski, nego naš mjesni vodovod koga sami održavamo.

U selu je malo zaposlenih i jedan broj penzionera. Od čega narod živi?

Nekako se snalazimo, iako je prije rata bilo mnogo bolje. Tada je u selu bilo porodica u kojima je bilo i po nekoliko plaća ili penzija, a nešto se privređivalo od poljoprivrede. Ja sam nakon osmosatnog rada u firmi išao da obrađujem svojih nekoliko jutara zemlje, s nama je bio otac koji je primao penziju, a privređivala su i dva mlađa brata, pa smo mogli sagraditi kuću za svakog od nas. A uz sav rad u poduzeću i na zemlji, imao sam vremena da se bavim nogometnim suđenjem i folklorom. Danas cijelo domaćinstvo, koje je ipak manje nego prije rata, živi od jedne plaće ili penzije, a kako je riječ o dosta staračkih domaćinstava, slabo se bavimo poljoprivredom. Nekad se govorilo kako Kusonje imaju 300 krava, a danas bismo teško sastavili i tri krave. Doduše, traktora imamo više, oko 20, ali oni nam više služe za prijevoz.

Spomenuli ste djecu. Koliko su ona uključena u rad “Prosvjete” i učenje srpskog jezika?

Osim što su dolazila iz izbjeglištva, djeca su u selu rađana od 2000. Pa sada imamo nešto djece koja još ne idu u školu, dio osnovaca i dio onih koju pohađaju gimnaziju i medicinsku školu u Pakracu ili trgovačku školu u Daruvaru. Generacije koje su završile osnovnu školu pohađale su C model nastave srpskog jezika i kulture, ali toga nema u srednjim školama. Pa i sada srpski jezik u školi uči manje djece nego ranije. Ali zato je sedmoro djece u folkloru pododbora SKD u Pakracu, što je jako dobar način da provedu slobodno vrijeme, s obzirom da se u selu ništa ne dešava. A jedan od razloga je i što srušeni dom kulture do danas nije obnovljen.

Nenad Jovanović

Romima obrazovanje

Po popisu stanovništva iz 2011. u Hrvatskoj živi 16.975 Roma. No, saborski zastupnik romske manjine Veljko Kajtazi smatra kako je broj Roma u Hrvatskoj i dvaput puta veći od iskazanog.

– Činjenica je jednostavno provjerljiva. Recimo, u Karlovcu je iskazano samo 24 Roma, iako postoji šest romskih naselja. Također, u cijeloj Karlovačkoj županiji evidentirano je samo 26 osoba koji se izjašnjavaju kao Romi. Nije to jedini slučaj, ima ih u po cijeloj Hrvatskoj, jer su se iz različitih razloga, a najčešće u strahu od diskriminacije, izjašnjavaju kao pripadnici drugih nacionalnosti – navodi Kajtazi.

S druge strane, porast broja Roma, koji je veći od 79 posto u odnosu na onaj iz popisa 2001. godine, daje Kajtaziju mogućnost za zahtjeve da se odnos prema Romima promijeni. Također, bitnom smatra suradnju romske i neromske populacije. Dobar pravac za to je lanjsko pokretanje nastave na Filozofskom fakultetu iz kolegija – Romski jezik i Književnost i kultura Roma.

– Uspjeli smo pokrenuti jedno značajno visoko obrazovno tijelo iz kojega će prije ili kasnije izaći Romi sa visokom školom i visokom stručnom spremom. Na ovaj način povećat će se mogućnosti da se osim u osnovnim zanimanjima i slabije plaćenim poslovima, pojavljujemo i na višim pozicijama. Istovremeno, sugrađanima koji nisu romske nacionalnosti ponuđena je mogućnost da se bolje upoznaju sa drevnom romskom kulturom i jezikom – kaže Kajtazi.

Proširiti školu u Macinecu

Početkom školske godine, u Međimurju, mještani Gornjeg Hrašćana bunili su se što im djeca pohađaju školu sa romskom djecom. Slučaj je pokazao koliko je dubok ponor koji dijeli Rome od ostalih.

– Najviše me pogodilo što su mala djeca koja tek kreću u život morala prisustvovati ovakvim događajima. Što su oni krivi? Kakvu će traumu ponijeti u svoje odrastanje, danas u 21. stoljeću. To je strašno i za svaku osudu. Na sreću sada se situacija smirila, no treba se angažirati na provođenju plana proširenja osnovne škole u Macinecu, da se situacija ne bi ponovila i iduće školske godine – kaže Kajtazi. Navodi kako se sa diskriminacijom Romi susreću pri izdavanju dokumenata, u reguliranju prava na naknade te u postupanjima pri redovitim policijskim kontrolama na javnim događanjima.

– Izuzetno je teško kada vam u startu netko prilazi sa pozicije moći stavljajući se u superiorniji položaj. Kod većine stanovništva ovakva pozicija izaziva nelagodu, a posebno kod Roma, jer ih odmah podsjeća na njihov težak život, a onda su reakcije burne i žestoke – kaže Kajtazi.

Redari u naseljima

Po pitanju problema zapošljavanja Veljko Kajtazi pokušava pronaći nova rješenja. S Ministarstvom unutarnjih poslova radi na projektu upošljavanja Roma kao redara u romskim naseljima poput “kvartovskih policajaca” .

– Sa Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta kontaktiramo u vezi romskih pomagača u nastavi. Pokušavamo smanjiti jaz u osnovnom školovanju, jer je postotak Roma koji su ga napustili velik. Mnogi Romi su završili strukovne škole, pa je potrebno pronaći način da se ta školovanja plate, kako bi dobili diplome. Pokušavamo pomoći srednjoškolcima i studentima da se stipendije redovitije isplaćuju i da ih se smjesti u đačke i studentske domove. U suradnji sa lokalnim zajednicama pokušavamo pojačati broj Roma koji rade na javnim radovima – navodi Kajtazi.

Smatra kako će se rješavanjem problema legalizacije romskih naselja, riješiti i prateći problemi poput komunalne infrastrukture, da će se jednostavnije pokrenuti stambeno zbrinjavanje, a uz dobru koordinaciju lakše i ulaziti u projekte, pa će romska naselja početi dobivati urbane obrise.

– Jedinstvo romske zajednice izuzetno je bitno za izvršenje zadataka koji su postavljeni pred Rome. Nemoguće je ostvariti bilo što ako se za svaku sitnicu moraju zadovoljiti lokalni apetiti. Rascjepkana romska zajednica zbog toga je dosad bila osuđena na mrvice sa stola. No,  pojavom Romskog Nacionalnog Vijeća, kao romske institucije koja je ukomponirana u financijske planove Vlade RH, Romi napokon od ove godine imaju mjesto s kojega će ih se poticati, koje će kreirati planove i rješavati probleme koji ih muče – zaključuje Veljko Kajtazi.

Mirna Jasić

Širom Hrvatske proslavljeni Badnje veče i Božić

Crkve pune vjernika

Pravoslavni vjernici, ponegdje uz prisustvo predstavnika državnih i lokalnih vlasti, obilježili su Božić kao najradosniji hrišćanski praznik

S porukama mira i ljubavi, sveštenstvo i vjernici SPC, u nekim prilikama i u prisustvo državnih i lokalnih vlasti, obilježili su Božić kao najradosniji hrišćanski praznik.

Liturgiju u sabornom hramu Sv. Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu, služio je mitropolit zagrebačko ljubljanski Jovan uz sasluženje sveštenstva zagrebačke parohije. U propovijedi vjernicima pozvao je na obnovu društvenog  života na prostorima.

– Molimo se da ljudi u državnim službama nađu zajednički jezik da se na ovom prostorima ne sukobljavamo, već da budemo otvoreni jedni prema drugima, rekao je mitropolit i ponovio podršku crkve vlastima u građenju mira i boljeg života kako bi se za mlade generacije osigurala bolja budućnost.

Govoreći o porukama Božića, mitropolit je govorio i o moralnoj krizi s kojom se suočava današnje društvo i podsjetio je da su “mnoga carstva propala zbog moralne slike koja nije bila u skladu sa zakonima Božjim”. Patrijarhovu poslanicu čitao je arhijerejski namesnik zagrebački protojerej stavrofor Duško Spasojević, a liturgiji je prisustvovao i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić koji je vjernicima nakon liturgije čestitao Božić.

U dalmatinskoj eparhiji SPC-a, vladika Fotije služio je svenoćno bdenije i svetu arhijerejsku liturgiju u manastiru Krka, kojoj je prisustvovao velik broj vjernika uz pjevanje  vizantijskog hora iz Beograda. Na liturgiji koja je na Badnji dan održana u Šibeniku, vladika je šibenskog paroha protonamjesnika Milorada Đurđevića odlikovao činom protojereja.

Oko 150 ljudi skupilo se u sabornom hramu Sv. Trojice u Pakracu na božićnoj liturgiji koju je služio pakrački paroh Đorđe Teodorović. On je dan ranije vršio bogoslužje i osveštao badnjak i u crkvi Sv. Georgija u Kusonjama. Skupilo se pedesetak mještana, a nakon bogoslužja pred crkvom je naložen badnjak.

Večernje za Badnje veče koje je pred velikom brojem vjernika u manastiru Bogorodice Trojeručice u Donjem Budačkom, u prisustvu vladike Gerasima, služio jeromonah Naum pružio je veliko veselje djeci kojoj su, donacijom Mladenke Milutinović iz Italije, podijeljeni paketići. Nakon večernjeg naložen je badnjak, a prisutni su se poslužili, po običaju, kuhanim vinom i rakijom.

Božić je proslavljen i u svim pravoslavnim hramovima na istoku Hrvatske. U hramu Svete Petke na Dobroj vodi u Vukovaru, božićna liturgija počela je u ponoć kada je i srpski patrijarh Irinej počeo da služi svetu arhijerejsku litrugiju u hramu Svetog Save u Beogradu. Brojni vernici predvođeni svojim starešinom protojerejem-stavroforom Jovanom Radivojevićem, svečano su proslavili i Badnji dan nošenjem litije s Badnjakom od časnog krsta u centru vukovarskog naselja Lužac do 2 kilometra udaljenog hrama Prepodobne matere Paraskeve.

Slavlje povodom Badnjeg dana uveličalo je i Vukovarsko srpsko pevačko društvo Javor koje je održalo kraći božićni koncert, a potom je usledillo paljenje badnjaka.

U crkvi Silaska Svetog Duha na Apostole u Vinkovcima, okupilo se stotinjak vernika slaveći Hristovo rođenje. Večernju molitvu i božićnu liturgiju služio je protojerej -stavrofor Predrag Azap. “Proslavljanjem Božića osetimo se ohrabreni za sve lepo i dobro što kao saradnici božji možemo učiniti za svoje najbliže i ljude koji nas okružuju”, poručio je starešina vinkovačkog pravoslavnog hrama.

U Borovu je i ove godine povodom Badnjeg dana, opština Borovo građane počastila vatrometom u kome su najviše uživali oni najmlađi. Nakon večernjeg bogosluženja u hramu Svetog prvomučenika i arhiđakona Stefana, čitana je poslanica episkopa osječko-poljskog i baranjskog Lukijana, a posle božićne liturgije, protođakon Dragan Serdar pročitao je vernicima poslanicu patrijarha srpskog Irineja.

Prvi put je održan običaj paljenja badnjaka u Sisku, u dvorištu pravoslavne Crkve Svete Petke. Više od dvjesto vjernika okupilo se na večernjoj molitvi koja je bila tek početak božićnog slavlja, a koju je vodio mladi sisački paroh, jerej Veselin Ristić. U liturgiji je sudjelovao i sisački paroh u mirovini, protojerej stavrofor Petar Oluić. Nakon posvećenja drveta badnjaka, ono je i zapaljeno, a najmlađi su zapjevali božićne pjesme. Stariji vjernici su, uz nezaobilaznu harmoniku, i zaplesali kolo oko gorućeg badnjaka. Druženje se nastavilo uz kuhano vino i vruću rakiju.

I dok je gorio plamen badnjaka, u Sisku je na badnju večer izveden još jedan stari običaj – pijukanje, a tom traženju poklona najviše su se razveselili mališani. U gomili slame dvadesetero djece tražilo je sakrivene slatkiše i kovanice, a sve je popratila vesela cika i vriska. Badnje veče u Crkvi sv. Petke nisu propustili ni Romi iz sisačkog prigradskog naselja Capraške Poljane kojima je želja da pravoslavni vjeronauk bude pokrenut za 150 njihovih mališana u Osnovnoj školi “Braća Bobetko” u Sisku, gradu u kojem takvog vjeronauka u školi nema.

Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović i ove je godine, kao i lani, prisustvovao u Karlovcu u crkvi Svetog Nikole tradicionalnoj liturgiji povodom pravoslavnog Božića. Liturgiju je predvodio episkop Gornjokarlovačke eparhije Gerasim, a uz njega su sudjelovali i ostali sveštenici iz Karlovačke parohije. Pravoslavna crkva na centralnom gradskom trgu bila je i ove godine prepuna pravoslavaca, ali i vjernika rimokatoličke i protestantske vjeroispovjesti. Nakon završene liturgije, uslijedili su pozdravni govori i čestitke episkopa Gerasima i predsjednika Josipovića.

U prostorijama Crkvene opštine u Karlovcu, priređen je prijem za predsjednika i brojne goste i građane koji su se i ovog puta željeli slikati sa predsjednikom. Bili su tu ambasador Srbije u Zagrebu Stanimir Vukićević, karlovački župan Ivan Vučić i zamjenik karlovačkog gradonačelnika Dubravko Delić.

Na Badnjak, također u crkvi Svetog Nikole, navečer su održani večernje bogosluženje, osveštenje badnjaka i podjela poklon paketića najmlađim vjernicima i polaznicima pravoslavnog vjeronauka.

N. Jovanović, D. Bošnjak, M. Jasić, M. Cimeša

Izdavački pothvat baranjskih entuzijasta

Bolman kakvog više nema

O kakvoj se golemoj građi u knjizi radi, pokazuje podatak da samo sadržaj ima 18 stranica.

Bukvalno posljednjih dana prošle, 2012. godine završena je autorska, urednička, lektorska i tehnička priprema monografije “Bolman je bio Bolman”, čiji je autor pravnik Jovan M. Nedić, pročelnik Jedinstvenog upravnog odjela Općine Jagodnjak, pripovjedač poljoprivrednik Vidoja Bijelić, a autor dodatnih tekstova Jovan S. Nedić, autor ovog članka i dopisnik “Novosti” iz Belog Manastira. Oba Jovana Nedića i Vidoja Bijelić rođeni su Bolmanci, a knjigu je prelomio Jagodnjačanin Milan Drača, direktor Komunalno-trgovačkog društva “Gmajna” iz Jagodnjaka.

Tema knjige je baranjsko, oduvijek većinski srpsko selo Bolman, prije svega njegova historija, običaji, ljudi i njihov nekadašnji svakodnevni život. Na tačno 758 stranica te na 340 slika i tri umetnute mape obrađena su sljedeća poglavlja: “Iz historije sela i crkvene opštine”, “Bolman je bio Bolman”, “Ledari”, “Poznati Bolmanci”, “Bolman u slikama”, “Krsne slave u Parohiji bolmanskoj” i “Mali rječnik bolmanskog divana” (s oko 800 odrednica). Knjiga, naravno, ima i predgovor, uvod, pogovor, bogatu bibliografiju, opis svih slika, opšti registar pojmova s 1.010 stavaka te preko – 1.000 napomena. O kakvoj se golemoj građi radi, pokazuje podatak da samo sadržaj ima 18 stranica.

Osim nastojanja da se sačuva lokalna historija, nastojao se sačuvati i nekadašnji bolmanski divan, na kome je napisan dio teksta. Lokalni govor najviše je zastupljen u pričama iz svakodnevnog života, onakvima kakve su nekad pripovijedali Bolmanci dok su sjedili na klupi “pred_avlijom” (ovo čitati kao riječ s jednim naglaskom!), stajali “pred_bircuzom” ili “pred_dućanom” i u drugim prilikama.

Podaci o Bolmanu skupljeni su iz dostupne literature, ali većim dijelom iz neobjavljenih izvora, prije svega iz arhive Crkvene opštine i parohije bolmanske. Nekoliko kraćih priloga napisao je i prof. dr. Svetomir Bojanin (rođen 1932), profesor beogradskog Defektološkog fakulteta u penziji, predgovor i recenziju napisao je njegov sin dr. Stanoje Bojanin, historičar, naučni saradnik Vizantološkog instituta Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) u Beogradu, a značajan doprinos nastanku knjige dali su i brojni kazivači iz Bolmana i drugih baranjskih mjesta.

Rad na knjizi, koji je trajao preko deset godina, sad je priveden kraju i knjiga je spremna za štampu. Kad bude odštampana, u njoj će biti sačuvane priče o nekadašnjim i današnjim Bolmancima, ali i o Bolmanu kakvog odavno više – nema. A rođeni Bolmanci su bili ili su još uvijek profesori Šumarskog fakulteta u Zagrebu, Arhitektonskog i Defektološkog fakulteta u Beogradu, Tehničkog fakulteta u Zrenjaninu, Visoke škole likovnih i primenjenih umetnosti strukovnih studija u Beogradu, pioniri kompjuterizacije u Baranji, privredni predstavnici Jugoslavije u inostranstvu, pomoćnici ministra u Hrvatskoj, poznati enigmatičari, novinari i voditelji Prvog programa Radio-Beograda, revolucionari u Drugom svjetskom ratu, potom advokati, sudije i pravnici, profesori, nastavnici i učitelji, arhitekti, ekonomisti, inženjeri, psiholozi, socijalni radnici, stomatolozi, itd.

U sljedećih mjesec dana knjiga bi trebala biti odštampana, a poslije toga – kad prođe uskršnji post – biće organizovana njena promocija, prvo u Bolmanu, a onda u još nekim mjestima u kojima žive Bolmanci.

Jovan Nedić

Komemoracija u Gornjoj Trebinji

Crni Božić 1942.

220 civila s područja nekadašnje općine Skakavac su ubili ustaše na pravoslavni Badnjak i Božić 1942. godine

U organizaciji Županijskog vijeća srpske nacionalne manjine Karlovačke županije i udruženja antifašista grada Karlovca i Karlovačke županije, u Gornjoj Trebinji pored Karlovca obilježena je 71. godišnjica stradanja 220 civila s područja nekadašnje općine Skakavac. Njih su ubili ustaše na pravoslavni Badnjak i Božić 1942. godine. Ovaj zločin dogodio se samo dva tjedna nakon masovnog pogroma više od 1500 ljudi iz Prkosa Lasinjskog i okolnih srpskih sela. Tim okrutnim zločinima htio se spriječiti ustanak srpskog naroda ovog dijela Korduna, no postignut je upravo suprotni efekt.

– Umjesto da se vesele Božiću, oni su odvedeni vezanih ruku u šumu Domaćaj lug i Lipljansko mlađe i u njima su poklani i zakopani u četiri masovne grobnice. One su neadekvatno obilježene i ta su obilježja oštećena u zadnjem ratu, nakon Oluje – kazao je Dušan Krivokuća iz Skakavca, predsjednik Inicijativnog odbora za izgradnju zajedničke spomen kosturnice za sve ove žrtve.

Spomen kosturnica bi trebala biti na Pravoslavnom groblju uz crkvu u Gornjoj Trebinji i u nju bi se pokopali posmrtni ostaci iz sve četiri masovne grobnice. Odbor je tokom 2012. pribavio projekt za kosturnicu. Dobio je tri ponude za uređenje od kojih je izabrana najpovoljnija po cijeni 72 hiljade kuna. Tamo će biti grobnica i ploča sa imenima svih 220 žrtava od kojih je 147 Srba, 72 Roma i jedan Rus, pravoslavni sveštenik, tadašnji paroh trebinjski. Grad Karlovac je obećao sufinanciranje od 50 posto, ŽVSNM je donirao tri hiljade kuna, a preostalih 33.000 kuna sakupit će se naknadno.

U obraćanju prisutnima, Josip Boljkovac je istaknuo velik doprinos Srba ovog kraja u Drugom svjetskom ratu jer su oni na početku rata nosili ustanak i dali velike žrtve. Založio se za promjenu prikaza povijesti u školskim udžbenicima gdje se antifašizam i partizani stigmatiziraju. Kritizirao je i izbacivanje Srba kao konstitutivnog naroda iz Ustava samostalne RH. Martin Jendrašic je izrazio nezadovoljstvo održavanjem partizanskih grobova na karlovačkom Vojnom groblju uz istovremeno pokapanje ostataka za koje nije utvrđeno čiji su ali su javno proglašeni žrtvama komunizma. To smatra revidiranjem povijesti jer su i patolozi karlovačke Opće bolnice izjavili da je nemoguće utvrditi identitet ostataka.

M. C.

Sporazum za turistički centar Belog Manastira

Uređenje Šećeranskog jezera

Beli Manastir će dobiti 310.000 eura te investiciju koju će provoditi Hrvatske vode vrijednu oko 263.000 eura

Predstavnici gradova Belog Manastira i Belišća, Agencije za razvoj Osječko-baranjske županije te Hrvatskih voda s hrvatske te grada Mohača s mađarske strane, potpisali su partnerski sporazum kojim su dogovoreni detalji i uvjeti provođenja partnerskog projekta nominiranog u okviru IPA prekograničnog programa Mađarska – Hrvatska 2007-2013, za koji je odobreno dva milijuna eura, od čega Mohaču, kao nositelju, pripada 800.000 eura.

Beli Manastir će dobiti 310.000 eura te investiciju koju će provoditi Hrvatske vode vrijednu oko 263.000 eura.

Od tog novca izgradit će se  biciklistička staza krunom nasipa Karašice duga 3.900 m, rekonstruirati postojeća zgrada u nadzorno-informativni centar, koji će biti u funkciji turističke ponude Šećeranskog jezera i Grada Belog Manastira u cjelini, biciklističko odmorište na mjestu stare ustave između Šećeranskog jezera i Karašice, skejtpark i ostali različiti sadržaji. Zamisao je da  Šećeransko jezero i njegova okolica budu idealno mjesto za odmor, rekreaciju i brojna zabavna događanja.

Grad Beli Manastir i prije potpisivanja partnerskog sporazuma počeo je predradnje vezane uz gradnju budućeg rekreacijskog centra. Već je prokopan kanal koji Šećeransko jezero spaja s novim jezerom, nastalim nakon iskopavanja zemlje za popravak karašičkog nasipa, a od Ministarstva poljoprivrede očekuje se suglasnost za određene površine na kojima su planirani još neki zahvati.

Šećeransko jezero, službenog naziva Lajmir, iskopano je početkom 20. stoljeća i služilo je za potrebe nekadašnje šećerane. Prostire se na približno tri hektara, a vodom se napaja iz Karašice.

J. N.

Seminari o financiranju projekata nacionalnih manjina

Za 2013. godinu prijavljeno 1286 kulturnih programa udruga nacionalnih manjina i pred nama je veliki posao izabrati one koje odgovaraju strogim kriterijima financiranja iz državnog proračuna – rekao je u Daruvaru na seminaru o financiranju programa udruga i ustanova nacionalnih manjina predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Aleksandar Tolnauer.

Prvi je to u nizu savjetodavnih skupova na kojima će predstavnici manjinskih udruga širom Hrvatske biti upoznati s izradom projekata i financijskih planova prilagođenih strogim zahtjevima Europske unije. Udruge moraju opravdati svaku kunu i novac ne smiju trošiti nenamjenski. Ukoliko ga, iz bilo kojih razloga ne potroše za ono što su navele u programu, moraju ga vratiti. Više se neće financirati programi manjinskih udruga koje među svojim članstvom nemaju najmanje 20 članova koji se izjašnjavaju manjinom. “Samo šest posto smanjenja proračuna za rad manjinskih udruga u 2013. godini znači da su one radile dobro i da su izrađivale dobre planove i izvješća o utrošku sredstva”, ustvrdio je Tolnauer.

G. G.

Kamenom na prostorije kninske “Prosvjete”

Nepoznati počinitelji kamenom su razbili staklo na prostorijama Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta”. Policijska uprava šibensko-kninska o tom događaju nije izvijestila javnost već je to učinio predsjednik kninske “Prosvjete” Dragoljub Čupković, ogorčeno naglasivši da je riječ i klasičnom primjeru međunacionalne netrpeljivosti.

– Odmah smo pozvali policiju koja je poslije očevida konstatirala da nije velika šteta. Kao odgovorni ljudi zaključujemo da materijalna šteta nije presudna ali je nematerijalna šteta ogromna jer se ovakvim činom šalje opasna poruka. Svake godine redovito jedan-dva puta budu porazbijana stakla ove ugledne institucije koja njeguje zajedništvo, multietičnost i obrazovanost, a to očito i te kako nekome smeta – kazao je Čupković koji je uputio kritiku policiji koja, veli, iziđe na očevid, utvrđuje materijalnu štetu, ali do sada niti jednom nije otkrila odgovorne za incidente.

Razbijanje izloga “Prosvjete” osudila je kninska gradonačelnica Josipa Rimac.

G. Plavšić

Razvoj strategije Baranje

Probuditi nezaposlene Baranjce

Zadatak razvoja strategije je određivanje pravaca razvoja Baranje, i uključivanje u rad nezaposlenog dela stanovništva

S poslednjim danom 2012. godine istekao je javni natječaj Lokalne Akcijske Grupe Baranja (LAG Baranja) za izbor projekata i projektnih ideja za uvrštenje u lokalni razvoj strategije Baranje.

Projekti i projektne ideje morali su udovoljavati nekoliko kriterija: Projekti iz sektora proizvodnje, poljoprivrede, turizma i usluga, te obnovljivih izvora energije koji na području Baranje doprinose povećanju zaposlenosti ljudi i kapaciteta, raznolikosti ponude, prepoznatljivosti lokalnih baranjskih proizvoda, korištenju i održivosti lokalnih resursa, zaštiti i održivosti prirodnih resursa, energetskoj efikasnosti, poslovnom povezivanju, te istraživanju i razvoju novih proizvoda i usluga.

Kod projekata ulaganja u sektor ruralne infrastrukture prednost će imati projekti usklađeni sa uslovima propisanim Pravilnikom o provedbi Mere 301. Primarni cilj projekata i projektnih ideja je da budu u funkciji jačanja ruralnog prostora, u skladu s Lider pristupom, te usklađeni sa razvojnom strategijom Osječko-baranjske županije, relevantnim nacionalnim razvojnim strategijama te razvojnim politikama EU.

Neposredno uoči objavljivanja javnog natječaja, Udruženje Slap, LAG Baranja, i Hrvatska mreža za ruralni razvoj organizovali su seminar Baranjske perspektive razvoja. Cilj seminara bilo je okupljanje ključnih učesnika ruralnog razvoja Baranje, sagledavanje mogućnosti i perspektive uključivanja LAG-a Baranja u Leader program EU, te predstavljanje nacrta Strategije lokalnog razvoja LAG-a Baranja.

Kroz niz tematskih grupa želja je organizatora bila je otvoriti prostor za javnu raspravu, ideje i perspektive razvoja Baranje iz područja gospodarstva, poljoprivrede, turizma, obrazovanja, socijalnog zapošljavanja, te civilnog društva. Jedan od ključnih zadataka razvoja strategije, ako ne i najvažniji, je određivanje prioritetnih pravaca razvoja Baranje, i ne manje važno uključivanje u rad neaktivnog, tačnije nezaposlenog dela stanovništva.

Z. Popović

Humorist iz Pčelića kraj Virovitice

Plačković nasmijava do suza

Sretan sam kad nekog nasmijem, veseli me što tako zajedno možemo odagnati svakodnevne brige, kaže amaterski humorist Đorđe Plačković

Nasmijati ljude nije lako, mnogi se nađu u nedoumici kad treba prepričati sasvim običan vic – ili se ustručavaju pa radije šute ili dožive totalni fijasko jer se na poantu nitko ne nasmije. Takvih problema nema elektroinženjer Đorđe Plačković iz Pčelića pokraj Virovitice koji već 26 godina živi u Slatini.

Zna se tko je u njegovom društvu zadužen za pošalice i tko će pripovijedati viceve, one obične o Muji i Hasi, najnovije s političarima u glavnoj ulozi ili one masne na lascivnu temu, a ponekad i one s bradom koje su svi odavno znaju jer uvijek ima onih koji su ih zaboravili, prečuli ili ih uopće nisu čuli. Ne samo da ih prepričava već ih i smišlja. Tko zna koliko je poznatih viceva, pošalica i dosjetki izašlo iz Đorđeve bilježnice? O tome ne želi govoriti, samo se zagonetno smješka. Ali često na kulturno-umjetničkim večerima, u pauzama nastupa folklornih skupina, Đorđe izvede kakav monolog pa do suza nasmije prisutnu publiku zgodama i nezgodama lokanih ljudi, dvosmislenim rečenicama i duhovitim porukama aktualnoj vlasti.

– Ono što trenutno izvodim je govor povjerenika sindikata pred nezadovoljnim i obespravljenim radnicima bez plaća kojima godinama poslodavac nije uplaćivao mirovinsko i zdravstveno osiguranje u pokradenoj tvornici. To je ustvari prvi čin monodrame mog života u kojoj govorim o mom rodnom selu, beznađu u koje su nas doveli političari, položaju Srba i drugim aktualnim temama. Sve ljude koje znam stavio sam u monodramu i nitko se još nije naljutio – govori nam Đorđe i dodaje kako su u planu još četiri dijela monodrame od koji bi svaki mogao trajati 45 minuta.

Na lokalnim feštama počeo je nastupati 1972. godine kao srednjoškolac zagrebačkog Končara u istoimenom omladinskom klubu. Poslije je zabavljao ljude na sindikalnim ekskurzijama i feštama te u vrijeme seoskih veselica, a često su ga zvali na kolinja – dok su drugi topili mast, radili čvarke, švargle, kobasice, krvavice, kulene i kulenove seke, Đorđe im je pričao viceve.

– Smatram da je humor duševna hrana koja ljudima pomaže, a ništa ne košta.

Volim se našaliti s drugima, a još više sa sobom samim. Sretan sam kad nekog nasmijem, veseli me što tako zajedno možemo odagnati svakodnevne brige – priča humorist.

Đorđe je radio u slatinskoj Drvnoj industriji Gaj. Velika tvornica namještaja nestala je u pretvorbi i privatizaciji. Nekada je imala 1700 radnika, a danas, kazat će Đorđe, tek četiri portira i vozača.

– Imam dvoje djece srednjoškolaca, supruga hvala Bogu radi pa se nekako snalazimo. Živim skromno. I u ovoj krizi ja sam zadovoljan, ne dozvoljavam da me stvarnost duhovno pokopa – optimističan je Đorđe.

Svoje humoreske nigdje nije objavljivao niti to planira učiniti. Ne privlači ga svjetlost reflektora, ne mašta o pozornicama, velikim nastupima, televizijskim kamerama i intervjuima. Sretan je da može nasmijati one koje zna, drage ljude iz svog okruženja.

Goran Gazdek

Knjiga o središtu Zapadne Slavonije

Daruvarska monografija

Krajem prosinca u izdanju Grada Daruvara objavljena je foto monografija “Daruvar, jučer, danas, zauvijek”. Na 140 stranica objavljeno je dvjestotinjak fotografija, a korištena je i arhiva Jednote, tjednika češke nacionalne manjine te fotografije i razglednice iz privatnih zbirki te iz muzeja u Beču i Požegi.

– Željeli smo knjigu prilagođenu turističkom razvoju Daruvara i ambicijama gradske uprave da grad postane mjesto u koje će gosti rado dolaziti i kući ponijeti publikaciju koja će ih podsjećati na lijepo proveden odmor –  rekla je zamjenica gradonačelnika Veronika Pilat.

Urednik i autor teksta, novinar Mato Pejić osmislio je koncept po kojem je priča o pojedinom objektu u gradu, odsječku povijesti ili događaju – od Grofova Jankovića  i tradicije proizvodnje piva i vina, preko termalne vode i kupališnog perivoja do Srpske pravoslavne crkve i višenacionalnosti – ispričana na dvije stranice uz puno fotografija i malo teksta.

Upravo zbog toga knjiga je naišla na sjajan prijem čitatelja – u mjesec dana prodana je gotovo polovica tiraže, tako da izdavač već razmišlja o drugom izdanju. Uspjehu treba dodati prikladni format, sjajna grafička rješenja Lidije Kalenski Dujmenović, popularnu cijenu od 50 kuna i činjenicu da je  posljednja daruvarska monografija tiskana 2002. godine.

Goran Gazdek

Stogodnjak (145)

* 11. 1. – 18. 1. 1913: “18 godina Srpsko akademsko potporno društvo obavlja humanu misiju i uz pomoć mnogih rodoljuba i raznih naših organizacija za cijelo to vrijeme ublažuje ogromne neprilike, koje mora da podnosi srpski student na zagrebačkom univerzitetu, gdje živi najveći broj naših siromašnih akademičara. Potpora, koja se dijeli siromašnim kolegama, bila je: skromna hrana, novčana pripomoć, besplatno liječenje i zajmovi za školske potrebe, a sve te potpore dobivali su Srbi akademičari bez obzira na krajeve, u kojima su rođeni… Ove godine – premda su naši izdaci mnogo veći, a isto tako i broj siromašnih kolega, koje mora da izdržava naše društvo – dobili smo vanredno neznatan broj novčanih priloga… Stoga učtivo molimo sve naše organizacije, rodoljube, nekadašnje članove našega društva i ostale društvene prijatelje, da nam u ovim kritičnim financijalnim prilikama pomognu i da nas se sjete ma i najneznatnijim prilogom…” poručuje upravni odbor društva u apelu kojeg potpisuju predsjednik B. Magarašević i  tajnik S. Kaluđerčić.

* Zbog uvrede kraljeva imena i narušavanja javnog reda i mira na zagrebačkom je Sudbenom stolu, na 6 mjeseci teške tamnice, osuđen 17-godišnji nadničar Pantelija Bogdanović iz Putinaca. Prijavio ga je neki Josip Žućko, izjavivši: “Baš sam se išao okupati kad je k meni u kupaonicu upao Bogdanović. Uzeo je moju kutiju za žigice na kojoj je bila kraljeva slika i pljunuo je, a potom i bacio kroz prozor…” Žućkovu izjavu potvrdili su još neki svjedoci koji su se također kupali u isto vrijeme i na istom mjestu, rekavši da je Bogdanović “psovao kralja i govorio mu svakakve uvrede.” Sve to možda ne bi zasluživalo nikakvu pažnju da se incident nije odigrao na – psihijatrijskom odjelu bolnice Sestara milosrdnica! Na istom je sudu zbog zločina smetanja javnog mira osuđen i cipelarski pomoćnik Karlo Nemček iz Karlovca. On je, kako je naveo državni odvjetnik, u jednoj karlovačkoj gostionici “javno govorio da nije u redu da se puca na Srbe i Srbiju, a ujedno je jednog prisutnog vojnika zapitao da li bi on pucao na Srbe i da li bi to bilo pravo, pa je time nastojao razdraživati na preziranje i mržnju proti načinu vladanja u upravi državnoj…” Osuđen je također na šest mjeseci teške tamnice.

* Zanimljiv ženidbeni oglas daje neki 40-godišnji trgovac iz Zagreba, pod šifrom Udovac. I postavlja ove uvjete: “Gospođica ili udovica mora imati između 30 i 40 godina. Mora biti Srpkinja s nešto miraza. Moramo se najprije upoznati. Mora mi poslati svoju sliku, a ja moram biti diskretan, što jamčim…”

Đorđe Ličina