Kronika

Negoslavcima na poklon 150 kvadrata

Povratnik iz Nemačke, Dušan Čubrilo (86) donirao je meštanima objekat društvene namene u vrednosti 100 hiljada evra

Uprkos ekonomskoj krizi, Negoslavčani će 2012. godinu pamtiti po nesvakidašnjem događaju. Njihov meštanin Dušan Čubrilo poklonio je građanima objekat javne i društvene namene u vrednosti 100 hiljada evra. Zgrada u centru mesta, površine 150 kvadratnih metara, izgrađena je i opremljena za godinu dana na temeljima stare opštinske zgrade. Opštinsko veće Negoslavaca proglasilo je ovog donatora počasnim građaninom, a načelnik Jeckov mu je na svečanosti organizovanoj početkom oktobra uručio i svečanu povelju. Na novosagrađenu zgradu postavljena je i spomen ploča na kojoj je latinicom i ćirilicom ispisano “Ovu zgradu donira (poklanja) Čubrilo (Ilije) Dušan i pokojna žena Čubrilo Elizabeta opštini i građanima Negoslavaca.”

Ovaj 86-godišnjak kojeg za Negoslavce vežu prijatelji i sadašnja supruga Božica jednostavan je i skroman čovek.

– To je bila moja želja, nemam potomstva, pa sam odlučio selu pokloniti ovaj objekat. Presrećan sam. Ovo je moj najveći spomenik, rekao je na svečanosti Dušan, inače rođen u Dalmaciji, u selu Ceranjama Donjim kod Benkovca, koji je penziju zaradio u Nemačkoj.

– Bili smo iznenađeni, zatečeni, ponosni i srećni jer smo svedoci jedne takve nesvakidašnje geste. Ime Dušana Čubrila ostaće upisano zlatnim slovima u našoj istoriji i to ne zbog novca koji je dao, već zbog geste koju je učinio, istakao je tada načelnik Jeckov.

U zgradi koja je svojevrsna zadužbina Dušana Čubrila, svoje mesto za rad našla su udruženja penzionera, šahista, ribolovaca, a jedna prostorija je zajednička i služi za slobodne aktivnosti i druženja.

Svoje sedište u novosagrađenom objektu imaće i budući opštinski preduzetnički centar. Opština Negoslavci je zajedno s opštinom Borovo i tri opštine u Vojvodini – Titel, Žabalj  i Temerin aplicirala prema fondovima Evropske unije s ciljem osnivanja preduzetničkih  centara koji će pomoći da ove lokalne sredine dođu do finansijskih sredstava.

– Ovo je za nas velik i značajan projekat kojim smo potvrdili da bez obzira što smo mala opština, imamo kapaciteta da provodimo jedan evropski projekat. To je sigurno budućnost i za druge opštine i na neki način putokaz za opstanak, smatra Jeckov, podsetivši da ideja datira od 2009. godine, ali da u prvom krugu projekat nije prošao.

U okviru novoosnovanog lokalnog centra za razvoj biće zaposlene dve osobe koje će raditi na upravljanju projektnim ciklusom, a formiraće se i tim od desetak ljudi koji će proći edukaciju. Od projekta vrednog 211 hiljada evra, opštine Negoslavci i Borovo dobiće zajedno 65 hiljada evra bespovratnih sredstava. Budući razvojni centar biće servis građanima, udruženjima, poljoprivrednim gazdinstvima, zadrugama i preduzećima prilikom pisanja projekata i apliciranja prema raznim fondovima. Zajednički prekogranični projekat nosi naziv “Mreža centara za razvoj preduzetništva i prekograničnu saradnju” i trajaće 18 meseci. U februaru se očekuje potpisivanje ugovora, a početkom marta kreće i njegova realizacija.

Za opštinu Negoslavci koja spada u kategoriju najmanjih opština na istoku Hrvatske, prošla godina je bila izuzetno teška. To govori i iznos budžeta od svega milion i 750 hiljada kuna dok je u srećnijim vremenima dostizao bar trećinu više.

– Činjenica da prošle godine nismo bili korisnici državnog budžeta i da je vlada donela izmene Zakona o finansiranju jedinica lokalne samouprave, dodatno se odrazila na smanjenje naših prihoda. Morali smo smanjivati troškove i definisati prioritete da bi mogli normalno  funkcionisati, kaže načelnik Dušan Jeckov koji je na čelu opštine već osam godina. A prioritet su deca i mladi, ističe načelnik, izražavajući zadovoljstvo što je u budžetu ipak bilo dovoljno novca za naknade za novorođenčad i đake prvake te za finansiranje predškolskog vaspitanja i prevoza srednjoškolaca. Novca se našlo i za razne akcije poput organizovanja sedmodnevne škole plivanja za četrdesetero dece pa je opština plaćala prevoz do zatvorenih bazena u Vinkovcima.

Kroz saradnju sa opštinom Markušica, u Negoslavcima se već nekoliko godina uspešno provodi program pomoći u kući koji obuhvaća 50 korisnika zbog čega su sa područja negoslavačke opštine zaposlene dve gerontodomaćice. U okviru programa, korisnike, meštane starije od 65 godina koji žive sami i o kojima nema ko da brine, posećuje medicinska sestra i vrši kontrolu pritiska i šećera u krvi, a pomoćni radnici održavaju javne površine ispred njihovih kuća.

– Ljudi su zadovoljni i sve više zainteresovani. Jedan od korisnika mi je rekao da mu puno znači i kad jedanput dnevno nekome otvori vrata, priča načelnik. Dodaje da opština brine i o dvadesetak socijalno ugroženih porodica. “Činimo maksimalno da stvorimo preduslove za pristojan život naših građana te da omogućimo njihovo zapošljavanje. Prošle godine smo na razne načine pomogli da se 25-ero naših meštana zaposli kroz javne radove i kroz volontiranje ili stručno osposobljavanje za 1.600 kuna mesečno, kaže načelnik zaključujući da je to za ovako malo mesto veliki uspeh.

Dragana Bošnjak

Nerazmjer stanovnika i birača Šibensko-kninske županije

Bitka za birače

U Šibensko-kninskoj županiji, prema popisu stanovništva, živi 11.518 građana srpske nacionalnosti, dok je birača 18.139

Podaci o broju stanovnika i birača i dalje su u nerazmjeru od nekoliko stotina tisuća duša. Najdrastičniji primjeri raskoraka između stvarnosti i birokratske evidencije zabilježeni su u slučajevima Hrvata koji žive u BiH te Srba izbjeglih nakon Oluje, a koji imaju dvojna državljanstva i prebivališta prijavljena u Hrvatskoj.

Priča o popisu birača nije crno-bijela, nelogičnosti je mnogo, posebice kod onih koji žive u drugim državama, a u Hrvatskoj su prijavljeni kako bi ostvarili socijalna prava. S druge strane, tu su i oni koji su izbjegli, htjeli bi se vratiti na svoja ognjišta, no za to još uvijek nemaju stvorene uvjete. Uvođenje reda u popis birača pokrenuo je ministar uprave Arsen Bauk izradom Zakona o registru birača, prema kojemu na izborima neće moći glasovati oni koji nemaju valjane osobne iskaznice RH, a takvih je 339 tisuća manje nego birača i uglavnom se radi upravo o ljudima sa dvojnim državljanstvom koji žive u BiH ili Srbiji. Bit će stoga zanimljivo pratiti izbore u Šibensko-kninskoj županiji u kojoj je znatno veći broj birača srpske nacionalnosti nego stanovnika. Mnogi od njih nemaju osobne iskaznice, a ne izrade li ih do lokalnih izbora, mogli bi pomrsiti političke planove i umanjiti dosadašnju snagu SDSS-a.

U Šibensko-kninskoj županiji, naime, prema nedavno objavljenim podacima o popisu stanovništva, živi 11.518 građana srpske nacionalnosti, dok je birača 18.139. Znači, u županiji ima 6.621 birača srpske nacionalnosti više nego stanovnika, ili njih 35 posto.

Po nekim gradovima i općinama razlike su još veće. U Kninu prema popisu stanovništva živi 3.551 osoba srpske nacionalnosti. Birača je 6.176 ili 45 posto više. Većina birača koji su u Kninu prijavljeni, no u njemu ne žive, nije izvadila osobne iskaznice RH i ukoliko to ne učine u narednih nekoliko mjeseci, neće moći glasovati na lokalnim izborima. SDSS u Kninu ima dogradonačelnika čije je mjesto zajamčeno srpskoj manjini Ustavnim zakonom, te četiri vijećnika u Gradskom vijeću. Jedan vijećnik je k tome, iz redova Demokratske partije Srba. SDSS je za predstojeće izbore optimistično najavljivao da mu je cilj povećati broj vijećnika za još jednoga ili dva, no, ukoliko se broj birača srpske nacionalnosti smanji za više stotina, ili čak tisuću-dvije, teško će ostvariti i dosadašnje rezultate.

U Drnišu i Skradinu, pak, birača je za preko 50 posto više od stanovnika. Drniš broji 539 stanovnika srpske nacionalnosti i 1.155 birača, a Skradin 679 stanovnika i 1.396 birača. Općina Kistanje ima najmanji nerazmjer. Na 2.166 stanovnika srpske nacionalnosti je 2.463 birača, odnosno, riječ je o razlici od 10 posto. U Općini Biskupija živi 1.452 Srba, a u popisu birača je njih 2.094 ili 30 posto više, dok je u Općini Ervenik razlika od 25 posto – ima 1.074 stanovnika i 1.400 birača srpske nacionalnosti.

Srpski predstavnici podsjećaju da birači nisu imaginarna imena već ljudi koji su nakon Oluje izbjegli ili protjerani iz svojih domova, kojima je Hrvatska država, i koji 17 godina nakon rata i dalje tavore u izbjeglištvu čekajući obnove uništenih kuća, povrat stanova i ostvarenje drugih prava.

– Osnovni je problem što niti popis stanovništva nije točan i ne pokazuje pravo stanje. Prema popisu u županiji živi 11.518 Srba, ali to je i dalje manje od stvarne brojke jer popisivači u mnoga sela i zaselke do kojih se može samo pješice uopće nisu otišli, a mnogi su podatke zapisivali običnim drvenim olovkama te ih mogu korigirati. Stvaran broj stanovnika srpske nacionalnosti je veći i to će se pokazati i na ovim lokalnim izborima jer će broj ljudi koji iziđu ovdje na birališta, koji su tu prijavljeni i imaju osobne iskaznice, biti veći od broja iz popisa stanovništva. Što se tiče osoba koje danas žive u Srbiji, BiH i drugdje, također valja naglasiti da su to ljudi koji su generacijama živjeli u Hrvatskoj, to im je matična domovina, a danas su izbjeglice u drugim državama. Mnogi od njih nemaju osobne iskaznice i prema novom zakonu ne mogu glasovati. No, mi zato radimo sve da ih informiramo i da iniciramo da svi koji žele glasovati odu u ambasade i prijave se, da poštuju zakonske odredbe – veli Mirko Rašković, dožupan i predsjednik šibensko-kninskog SDSS-a.

Naglašava da se u slučaju birača srpske nacionalnosti koji žive u Srbiji, BiH i drugdje, nikako ne može govoriti o zloupotrebi već temeljnom pravu ljudi koji su u Hrvatskoj oduvijek živjeli i kojima je još uvijek onemogućeno da se u nju vrate. Upozorava da statistike ne odražavaju stvarno stanje stvari.

– Uzmete li podatke o broju stanovnika, birača i izbjeglica, ostaje samo zapitati se gdje su nestali ti ljudi. Samo je u Kninu i okolnim selima do rata živjelo 44.000 stanovnika od čega 88 posto Srba. Danas ih prema popisu stanovništva ima tri tisuće. U cijeloj županiji, s onima koji tu žive i koji su u izbjeglištvu, ukupno je 18 tisuća birača. Nerazmjeri su golemi, ali ne zbog fiktivnih birača, već ljudi konstantno nestaju sa popisa – kazao je Rašković.

– Pokušat ćemo učiniti sve da Srbe potaknemo da glasuju, da iziđu na izbore. Jer, to je u njihovom interesu. Ako ih nema tko zastupati, ako se naš glas ne čuje, onda se tek ništa neće dalje učiniti na obnovi i povratku – ustvrdio je Rašković.

Goran Plavšić

Stanislav Vukosavljević, VSNM Osječko-baranjske županije

Zavisimo o vlastitom radu

Srpska zajednica dovoljno je jaka, i ima izgrađene institucije koje se mogu odupreti ugrozama na našu štetu

Kako komentirate nedavno objavljene podatke popisa stanovništva i zastupljenost srpske nacionalne manjine u Osječko-baranjskoj županiji?

U Osječko-baranjskoj županiji imamo manje gotovo 5.500 upisanih ljudi koji su se izjasnili kao Srbi, pravoslavne veroispovesti, i to dakako nije dobro. Ali rezultati popisa su takvi kakvi jesu i tu se sada ništa ne može promeniti. Treba nastojati da taj broj ne bude još i manji i sa onima koji su odlučili ostati živeti u Hrvatskoj, kontinuirano raditi kako bi im se osigurali uslovi za ostanak i opstanak.

Kakav je današnji položaj srpske nacionalne manjine u jednoj od dve najistočnije županije u Hrvatskoj?

Srpska manjina je generalno, pa tako i u našoj županiji, zakonski dosta dobro pokrivena. O nama samima i o financijskim sredstvima zavisi naše delovanje. Županija vodi računa o nama i radu VSNM-a, iako su ta sredstva dovoljna tek za financiranje hladnog pogona. Naravno to još uvek nije dovoljno i za druge aktivnosti poput recimo financiranja raznih projekata, od kojih bi naša zajednica imala koristi.

Uz završetak održivog povratka izbeglica što bi ste još izdvojili kao poseban problem s kojim se susreću pripadnici srpske nacionalne manjine?

Odlazak mladih ljudi s ovog područja je zabrinjavajući i gotovo nerešiv problem. To nam ne služi na čast, ali to je problem celog društva koje nije stvorilo klimu za ostanak. Naše su mogućnosti po tom pitanju relativno ograničene, mi mladima ne možemo naći posao, ali poduzimamo sve da tako ne bude. Pri tome ne mislim da se ti ljudi trebaju zapošljavati samo u državnoj upravi u skladu s našim zakonskim pravima već i u drugim institucijama.

Mogućnost uvođenja dvojezičnosti podigla je popriličnu buru u javnosti?

Zakon je tu posve jasan i samo je bilo pitanje vremena kada će se sprovesti. U praksi to se upravo sada dešava i zaista ne vidimo razloga zašto se digla tolika prašina. I sam je premijer Zoran Milanović na Božićnom prijemu u Zagrebu rekao da je Hrvatska pravna država u kojoj treba sprovoditi zakone koje je sama država propisala.

Da li će nakon ulaska Hrvatske u EU doći do snižavanja razine dosegnutih ljudskih prava?

Moramo biti optimisti, a i u razgovoru sa zastupnikomm Miloradom Pupovcem rečeno nam je da će manjine i u europskom parlamentu biti zastupljene. Ono što smatram problemom u našim glavama je (ne)prihvatanje činjenice da smo od konstitutivnog naroda postali nacionalna manjina i s tim se moramo pomiriti. Mi nećemo dopustiti da razina postignutih prava ni u Hrvatskoj ni u EU bude manja jer je srpska zajednica dovoljno jaka, i ima izgrađene institucije koje se mogu odupreti ugrozama na našu štetu. To vredi i za druge manjine.

Može li srpska manjina u Hrvatskoj biti pokretač važnih procesa koji očekuju i države u regionu?

Apsolutno. Mi se upravo i vidimo kao predvodnici tih procesa. Mislim da s našim iskustvima možemo odigrati važnu ulogu u pristupanju Srbije i BiH u EU, i ta nam iskustva daju za pravo da možemo biti prava spona sa zemljama u okruženju.

Zoran Popović

Deneš Šoja, saborski zastupnik mađarske nacionalne manjine

Nestaje granica prema Mađarskoj

U Hrvatskoj živi 14.048 Mađara, prema zadnjem popisu stanovništva, za razliku od onog iz  2001. kad ih je bilo 16.595. Dakle, za 2.500 ljudi manji je broj pripadnika mađarske nacionalne manjine. Kako je naveo Deneš Šoja, saborski zastupnik mađarske nacionalne manjine, manji broj bio je očekivan. Više su mu neshvatljivi razlozi zašto se tako dugo čekalo na rezultate popisa.

– I mislili smo da će pri popisu iz 2011. godine biti evidentirano manje pripadnika mađarske nacionalne manjine iz razloga što je trećina stanovništva, posebno iz Istočne Slavonije i Baranje, bila u progonstvu u Mađarskoj i drugim državama, pa su mnogi u njima i ostali. Dio pak sunarodnjaka je iz mješovitih brakova, što je rezultiralo da se ne izjasne kao Mađari. U Hrvatsku se nisu uglavnom vratile najmlađe generacije koje su se u drugim državama snašle po pitanju obrazovanja i zaposlenja te su tamo zasnovali porodice. Trećina Mađara nije se vratila nakon rata u rodna mjesta po Hrvatskoj. No, imamo i pozitivnih primjera povratka umirovljenika, ali i mladih ljudi koji su žudili vratiti se na ognjišta – kaže Šoja.

U narednim godinama očekuje se stabiliziranje broja pripadnika mađarske nacionalne manjine, posebno s ulaskom u EU, kada bi se njihov broj u Hrvatskoj trebao održati na 15 hiljada. Kako Šoja smatra, tada će nestati granica prema matičnoj zemlji, pa će komunikacija te dolasci i odlasci u nju biti bezbolniji i lakši. U Hrvatskoj najviše pripadnika mađarske nacionalne manjine živi u ruralnim sredinama Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije.

Jedna općina, tri jezika

– U Kneževim Vinogradima, slavonskoj općini sa najvećim brojem žitelja mađarske nacionalnosti, po pitanju višejezičnosti situacija je tolerantna. Specifično je što zapravo imamo trojezičnost, jer osim hrvatskog i mađarskog jezika, zbog 18 posto srpskog stanovništva imamo i srpski jezik. Tako su natpisi na sva tri pisma na zgradi Općine, dok je u jednoj ulici natpis ispisan ćirilicom i latinicom, a na drugoj u samom sjedištu Općine na hrvatskom i mađarskom, kao što je slučaj u mađarskim selima. Imamo praksu da osnovne dokumente štampamo na hrvatskom, mađarskom te određeni broj i na ćirilici, a na tri jezika štampamo i promidžbeni materijal. Sve to funkcionira već 15 godina bez ikakvih problema – pohvalio se Deneš Šoja.

Najveći problemi s kojima se susreću Mađari u Hrvatskoj su oni u vezi zapošljavanja.

– Naglašavam kako se u uredima državne uprave u Belom Manastiru vrlo teško izboriti da se zaposli manjinski kadar. Prijeti opasnost da će ti organi uprave, kad stari kadrovi koji su pripadnici mađarske nacionalne manjine odu u mirovinu, ostati bez službenika koji govore mađarski. To nam je jedan od najvećih problema, kao i nezaposlenost – navodi Šoja.

Mađarska nacionalna manjina ima Prosvjetno- kulturni centar u Osijeku, u kojem djeluju mađarski vrtić, osnovna te srednja škola sa tri smjera. Kao saborski zastupnik, Šoja radi na očuvanju mađarske tradicije i kulture.

– U nekoliko sela na području Bjelovarske-bilogorske županije te Vukovarsko srijemske, u kojima živi po pedesetak Mađara uglavnom starije generacije, uspjeli smo kupili određene objekte i sanirati ih, sačuvavši autohtonost objekata. U tim društvenim prostorijama sada se naši sunarodnjaci sastaju te organiziraju kulturna događanja – kaže Deneš Šoja.

Mirna Jasić

Uređena cijela cesta Topusko – Maljevac

Asfalt na historijskoj prometnici

Tridesetak kilometara duga dionica od Topuskog do granice s BiH, nova je stranica u prometu roba i ljudi između dvije države

Napokon su asfaltirana preostala četiri kilometra ceste između Topuskog i Maljevca, pa je ova dionica, čija se povijest mjeri milenijima, ponovo dobila na važnosti i obradovala stanovnike pograničnog područja dviju država, Hrvatske i Bosne i Hecegovine.

Ovom cestom, dugom tridesetak kilometara, marširale su Rimske legije Gaja Julija Cezara osvajajući istočne provincije Carstva. Francuski opati Cisterciti u ranom srednjem vijeku, stolujući u Topuskom, njome su prevozili vino i poljoprivredne proizvode. Nekoliko stoljeća kasnije, trupe Sulejmana Veličanstvenog upravo su ovom cestom kretale prema Beču, evropski kraljevi i vitezovi su odlazili u križarske ratove. Asfaltirana je šezdesetih godina prošlog stoljeća, a nitko ne zna zašto su četiri kilometra, do dana današnjeg ostala neasfaltirana, puna rupa i gotovo neprohodna u vrijeme kiša.

Nasred, do sada neasfaltirane dionice, u Gejkovcu, živi Mujo Mujagić, kojem je asfalt donio kraj mukama.

– Mislio sam da neću doživjeti da se ovaj dio ceste asfaltira. U zadnjih dvadesetak godina kucali smo na mnoga vrata, ali od asfalta ništa. Evo, napokon se neko sjetio i ove naše ceste, pa je kod nas u Gejkovcu pravo slavlje – kaže Mujagić.

Cestu su, za nešto više od mjesec dana, asfaltirali djelatnici Cesta Karlovac, a ova, tridesetak kilometara duga dionica, od Topuskog do granice s BiH, sasvim sigurno nova je stranica u prometu roba i ljudi između dvije države. Najveći turistički centar Sisačko – moslavačke županije, Topusko, prije svega Lječilište i Top terme, vide u obnovljenoj cesti svoju priliku.

– Mnogi stanovnici Unsko -sanskog kantona izbjegavali su doći na odmor u Top terme zbog nekoliko kilometara loše ceste, a obilazno, preko Vojnića, bilo im je predaleko. Sada očekujemo porast broja gostiju – kaže direktor Top termi Josip Lovreković.

V. Jurišić

Obnovljen belomanastirski tjednik

Ponovo “Baranjske novine”

Prvi broj tjednika koji je izlazio još 1971-72., štampan je u 2.000 primjeraka. Izlaziće četvrtkom na 16 kolor-stranica

Prije 40 godina, 1971. i 1972. godine, u Belom Manastiru su izlazile “Baranjske novine”, koje su izlazile tjedno i pojavile se ukupno 47 puta. Četrdeset godina kasnije, 10. januara 2013. godine, pojavio se prvi broj “regionalnog tjednika” pod istim naslovom. Izdaje ga “Scriptum media”, obrt za izdavaštvo, trgovinu i marketing iz Belog Manastira. Prvi broj štampan je u 2.000 primjeraka, izlaziće četvrtkom na 16 kolor-stranica, a prodavaće se isključivo putem kućne dostave s mjesečnom pretplatom od 25 kuna.

Glavna urednica Daniela Taslidžić Herman, u prvom broju piše da je redakcija uspjela zaposliti određeni tim ljudi i na taj način pokušava lokalnoj zajednici pokazati da je došlo vrijeme da se počne voditi briga o Baranji, da se smanji nezaposlenost i da napokon ljudi u Baranji imaju priliku informirati se o sredini u kojoj žive.

Da su “Baranjske novine” namijenjene svim Baranjcima pokazalo se već u prvom broju jer su u njemu objavljeni članci o tribini Udruge romskog prijateljstva “Luna” te o božićnom prijemu VSNM Grada Belog Manastira, običaju nošenja vertepa u Bolmanu i o godišnjem koncertu jagodnjačkog pododbora Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta”.

Poželimo današnjim “Baranjskim novinama” da – za početak – nadžive svoga prethodnika iz dalekih 70-ih godina 20. stoljeća.

J. Nedić

Božićno-novogodišnji prijem VSNM Karlovačke županije

Kriza pogađa najslabije

Na božićno-novogodišnjem prijemu VSNM-a Karlovačke županije, predsjednik Rade Kosanović rekao je da živimo u vremenu krize, koju najviše osjete oni najslabiji.

– U neka sela se može doći samo traktorom, a u neka nažalost ni sa traktorom. U nekima od tih sela nema ni struje, vode ni ostalih uslova za civilizirani život. Imamo Ustavni zakon, koji može biti primjer cijelom svijetu, ali imamo i jedan mali problem – ne provodi se tako da Srba nema ni u tijelima vlasti i intitucijama. Želim ipak vjerovati da će biti bolje jer neke probleme danas rješavamo lakše nego ranije – kazao je Kosanović. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine Srba je u Karlovačkoj županiji bilo 10,4 posto. Deset godine prije, 2001. bilo ih je 11,04 posto, a prije dvadeset godina čak 25,24 posto.

Prisustvovali su predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, konzul Republike Srbije iz riječkog konzulata Zoran Popović, karlovački dožupan Milenko Rebić, predstavnici srpske zajednice, SKD Prosvjete i brojni građani. Pupovac je u ovoj godini zaželio više sredstava koja će biti usmjerena za otvaranje novih radnih mjesta

– Karlovac treba učiniti jednim od gradova u RH koji će biti urbana, gradska, kulturna i razvojna sredina – istaknuo je Pupovac. Osvrnuo se i na potrebu solidarnosti i jednakosti, kojih trenutno nema.

M. C.

Protiv opstrukcije Ustavnog zakona u Vukovaru

Sabo spušta tenzije

Gradonačelnik Vukovara pozvao je građane na mir i toleranciju kako ne bi doveli u pitanje ono što su stvarali proteklih 15 godina

Bura povodom uvođenja dvojezičnosti u Vukovaru ne jenjava. HSP dr Ante Starčević i razna udruženja proistekla iz Domovinskog rata traže da se uvođenje dvojezičnosti odgodi i zahtevaju reviziju popisa stanovništva. Odlučili su se čak na osnivanje “stožera za odbranu hrvatskog Vukovara” s ciljem da, kako navode u svom proglasu, “odbrane dignitet Domovinskog rata koji će biti ugrožen uvođenjem dvojezičnosti u Vukovaru”.

Kako je čitava situacija poprimila ozbiljne razmere, gradonačelnik Vukovara Željko Sabo pozvao je građane na mir i toleranciju kako ne bi doveli u pitanje ono što su zajedničkim životom stvarali proteklih 15 godina. Vukovarski gradonačelnik smatra da su u drugi plan pale mnoge važnije teme, poput dobrih rezultata rada gradske uprave po kojima je Vukovar danas jedan od najsigurnijih i najsocijalnijih gradova u državi.

Sabo je apelovao na sugrađane da sačuvaju razum, jer ovakvo stanje bi moglo dovesti u pitanje ostvarivanje vrednih evropskih projekata koji se planiraju u Vukovaru.

Na novinarsko pitanje kada će biti postavljeni dvojezični natpisi, prvi čovek grada je odgovorio da ne zna i da to nije u njegovoj nadležnosti, ali je najavio da će predložiti da “određene institucije ili ustanove poput Spomen doma Ovčara, kroz Statut grada budu izuzete od dvojezičnosti”.

Smatra da će političkim konsenzusom u Gradskom veću dogovor o tome biti postignut. U međuvremenu je predsednik Gradskog veća Vukovara Tomislav Džanak (HSP dr Ante Starčević) dao ostavku. Kao jedan od razloga naveo je da ne želi učestvovati u uvođenju dvojezičnosti jer je njegova stranka pokrenula peticiju kojom traži desetogodišnji moratorijum na primenu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Ostavku je podneo i zbog toga što smatra da je “gradski budžet usvojen političkom trgovinom između SDP-a i SDSS-a, na štetu hrvatske većine”.

Džankova ostavka nije neočekivana jer je njegova stranka već ranije potpisala koalicioni sporazum za predstojeće lokalne izbore sa još nekoliko stranaka okupljenih oko HDZ-a.

– Mislim da je to politički potez u smislu privlačenja pažnje pred lokalne izbore, prokomentarisao je predsednik kluba većnika SDSS-a Srđan Milaković, odbacujući Džankove navode o političkoj trgovini.

– Mi smo se zalagali da korisnici budžeta iz reda pripadnika srpske zajednice imaju ravnopravan položaj sa korisnicima budžeta iz reda većinskog naroda, da srpsko kulturno društvo dobije jednako kao i hrvatsko, da srpski sportski klub dobije kao i hrvatski, naravno poštujući relevantne kriterijume, pojasnio je Milaković.

D. Bošnjak

Navodno skandalozni borovski Badnjak

Dogovor s policijom ispunjen

Nekoliko zanemarivih pojedinačnih slučajeva neprikladnog ponašanja iskoristile su desničarske političke stranke

Iako se na isti način slavi više od deset godina, uz dopuštenje i osiguranje policije, proslava Badnjaka u Borovu je ove godine izazvala najviše negativnih reakcija, premda je sve proteklo bez ijednog incidenta što je potvrdila i Policija.

Nekoliko pojedinačnih slučajeva neprikladnog ponašanja, zanemarivih u odnosu na broj učesnika manifestacije, iskoristile su desničarske političke stranke i mediji kako bi čitav događaj ocenili skandaloznim. Proslava Badnjaka u Borovu koja se na ovakav način počela održavati 1999. godine, u vreme HDZ-ove vladavine, nikada nije bila sporna. U početku skromna, manifestacija je postajala sve masovnija, a u poslednje vreme okupljala je i više od hiljadu ljudi.

Kad je reč o nošenju badnjaka u koloni automobila kojih je ove godine bilo oko 150, organizatori su od policije dobili jasna uputstva kojih su se striktno pridržavali. Tako je uslov bio da se na čelu kolone uz srpsku zastavu nosi i hrvatska, šajkače su kao deo narodne nošnje bile dozvoljene, ali bez obeležja, a pesme nisu smele nikoga vređati po nacionalnoj ili verskoj osnovi.

Načelnik opštine Rado Bosić je s policijom dogovorio čitav tok proslave, a putem Radio Borova je apelovao na građane da se toga pridržavaju. Policija bi prave izgrednike bez sumnje sankcionisala, što se i dešavalo ranijih godina kada su neki dobivali prekršajne prijave.

D. Bošnjak

Presuda za odštetu zbog Varivoda

Jovan Berić sa skepsom iščekuje 23. siječanj kada će Općinski sud u Kninu izreći presudu po njegovoj tužbi protiv Republike Hrvatske od koje potražuje odštetu zbog ubojstva roditelja Radivoja i Marije Berić u selu Varivode. Usprkos činjenici da je Vrhovni sud RH ratni zločin u Varivodama, u kojima je 28. rujna 1995. godine ubijeno devetero civila srpske nacionalnosti, ocijenio kao teroristički čin za koji je odgovorna RH, Berić se nakon sedam godina pravosudne bitke ne usuđuje prije vremena nadati da će konačno dočekati barem djelomičnu satisfakciju. Kada već nisu pronađeni i kažnjeni ubojice, onda da se barem prizna odgovornost države koja je zakazala u zaštiti građana i da ga se za to pravično obešteti.

– Želim samo da se sve ovo okonča. Da se ta bol umanji. Godinama traje sudska parnica i nakon svega što sam prošao, usprkos odluci Vrhovnog suda, ne mogu ne biti skeptičan oko toga kakva će presuda biti. Sve ovo traje predugo. Od ubojstva mojih roditelja prošlo je 18 godina, a počinitelji nisu pronađeni ni kažnjeni. Sedam godina vodim sudsku parnicu. Samo želim da se pravda zadovolji, a što će biti, vidjet ćemo – rekao je Berić.

G. Plavšić

Žene i ljudska prava u Baranji

Nakon dvije godine provođenja, dvije baranjske nevladine organizacije, Udruženje “Baranja” iz Bilja i Mirovna grupa Oaza iz Belog Manastira, privode kraju projekt “Važno je imati podršku”, vrijedan preko 110.000 eura, koji je financirala Evropska unija, a sufinancirao Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.

Opšti je cilj projekta bio da se stvori podržavajuće okruženje ženama u Baranji za razvoj ljudskih prava, a specifični je cilj da se osnaže organizacije civilnog društva za podršku ženama u konzumiranju ljudskih prava.

Simultano su održavane kreativne i rekreativne radionice za žene u pet baranjskih sela, koje su se nakon nekoliko mjeseci selile u narednih pet sela. Radionice su se održavale u selima u kojima postoje udruge žena ili neki oblik organiziranja žena, ali se vodilo računa i o tome da budu zastupljena sela u kojima većinu čine pripadnici svih većih etničkih grupa koje žive u Baranji (Hrvati, Srbi i Mađari).

Da bi se ostvarili ciljevi projekta – pored ostaloga – nastojalo se kroz izložbe i prezentacije javnost upoznati s Baranjkama koje su dale i još uvijek daju značajan doprinos u raznim oblicima umjetničkog stvaralaštva.

J. Nedić

Nevladina organizacija Suncokret brine o mladima

Sunce Vrginmosta

Kreativne radionice, pomoć u učenju poslije škole, međunarodni volonterski kampovi, uređenje mjesta i stalno druženje, osnovne su značajke Suncokreta

U Vrginmostu možete pronaći stanovnika koji ne zna tko je općinski načelnik, kako se zovu lokalni nogometni klub ili župnik, neki ne znaju niti kako se sada službeno zove njihov gradić, zbog nedavne promjene imena. No sasvim sigurno, nemoguće je pronaći nekoga tko nije čuo za Suncokret, neprofitnu organizaciju koja ovdje, više od deset godina, okuplja mlade, uči ih toleranciji, njeguje zdrave međuljudske i međunacionalne odnose i kod svojih članova budi ono najljepše u njima.

Jedan od osnivača vladine neprofitne organizacije Suncokret u Vrginmostu, Predrag Mraović, njen predsjednik, kaže da je sve počelo 2002. kada je osnovan ogranak Centra za humanitarni rad iz Zagreba, a dvije godine kasnije, kada je program završen, postao je nevladina neprofitna organizacija Suncokret i samostalno nastavio s radom.

– Na samom početku naši članovi bili su, uz djecu, i odrasli koji su prolazili kroz razne tečajeve i radionice, no danas posvećujemo pažnju najmlađim stanovnicima Vrginmosta. Likovno kreativne radionice, pomoć u učenju poslije škole, međunarodni volonterski kampovi, uređenje mjesta i stalno druženje, osnovne su značajke Suncokreta i zato smo izvanredno prihvaćeni kod roditelja, kaže Mraović. Ovoga trenutka više od 80 mladih, od 3 pa do 18 godina su članovi, a kroz Suncokret je u ovih 10 godina prošlo više stotina mališana, pa gotovo da u Vrginmostu i nema mještana koji na neki način nije vezan uz Suncokret.

– Financiramo se na najrazličitije načine. Nešto od hrvatskih ministarstava kojima ponudimo projekte, a veći dio sredstava dobijamo od stranih donatora iz Francuske, Japana, SAD-a, Svjetske banke i Europske unije, odnosno od svih onih koji su prepoznali naš rad i ciljeve – objašnjava Predrag Mraović.

Jedina osoba koja profesionalno, odnedavno, radi u Suncokretu je psihologinja Maja Turniški, doktorica znanosti.

– Od Općine smo dobili besplatno na korištenje prostorije za rad i ovdje je najživlje u vrijeme školskih praznika ili blagdana. Svakodnevno se organiziraju razne radionice i sportski turniri, a kada počne škola, organiziramo posliješkolsku pomoć koju vodi učiteljica i postiže s djecom vidne rezultate, rješavajući, zajedno sa mnom, probleme bilo koje vrste – kaže Maja Turniški.

Marija Petrović (12) ne bi život mogla zamisliti bez Suncokreta.

– Četiri godine dolazim u Suncokret. Puno toga sam naučila i boravak ovdje ispunjava mi dan i život, kaže Marija.

Nikolina Komšić, učenica 4. razreda, oduševljena je voditeljima, najviše voli učiti strane jezike, a raduje se ljetu i susretu sa volonterima iz cijeloga svijeta.

– Još nisam ni išao u školu kada sam postao član, a sada idem u 4. razred. Druženje s prijateljima, rad na računalu, sport i učenje stranih jezika najdraže su mi stvari u Suncokretu – kaže Ante Stojčević. Niti roditelji mališana nisu ravnodušni prema Suncokretu. Znaju da su njihova djeca na sigurnom, da se druže i uče.

Olja Čakarić svojevremeno je u Suncokretu završila tečaj za programerku, a sada njene obaje kćeri, sedmogodišnja Karmen i šesnaestogodišnja Matea idu njenim stopama.

– Suncokret je najbolja stvar koja se dogodila u ovom gradu. Za mlade, osim nogometa, nema ništa, pa je ova organizacija pravi spas, kako za roditelje, tako i za djecu – kaže Olja.

– Moja kći Kristina ima 18 godina i u Suncokretu je od njegova osnutka. Piše za lokalne novine, sudjeluje u filmskim radionicama i ide na razmjene mladih volontera, dodaje Olja Šubić.

Četvero djece Damira Tepšića iz Brnjavca kraj Vrginmosta, članovi su Suncokreta.

– Suncokret je zakon! To bi trebao imati svaki grad u Hrvatskoj, pa i u svijetu. U Suncokretu i oko njega sve zrači pozitivnom energijom. Ne gleda se na dob, spol, nacionalnu pripadnost, godine života ili vjersko opredjeljenje. Ovdje svi imaju mjesta i to me oduševljava – kaže Damir.

“Zastava prijateljstva” izazvala polemike

Koliko su članovi Suncokreta lišeni svih mogućih “izama”, govori i primjer od prije nešto više od godinu dana, kada su, na multietničkim likovnim susretima u Vrginmostu, dvoje mladih, Anja Blažević i Stefan Gužvica, nacrtali na papiru zastavu prijateljstva, od koje se mnogima digla kosa na glavi. Dio njihove zastave bio je s hrvatskim obilježjima, dio sa srpskima. Rekli su kako im je pun kufer nacionalističkih prepucavanja i kako njihova zastava poziva na toleranciju i ljubav dvaju naroda. Zastava je izazvala brojne polemike, a na tisućama portala u cijeloj regiji razvile su se diskusije. I danas, ako se “ugugla” pojam “zastava prijateljstva”, vidi se kolike je razmjere poprimio ovaj događaj.

Vladimir Jurišić

Srpsko veče u zagrebačkom “Globusu”

Više ovakvih druženja

Prisutne su osim folklorne virtuoznosti Vukovaraca naročito razgalile pjesme južne Srbije u izvođenju Spasoja Đukanovića.

Preko 600 ljudi okupilo se 12. januara u zagrebačkom restoranu Globus na Srpskoj večeri – tradicionalnoj manifestaciji kojom organizatori, VSNM i VSNM Zagreba obilježavaju svetog Dositeja zagrebačkog, dan i krsnu slavu zagrebačkog vijeća, a simbolički isprate staru i dočekaju novu godinu.

Slavski kolač osveštao je arhijerejski namesnik, grubišnopoljski protojerej stavrofor Marko Nogić uz sasluženje đakona Branimira Jokića. Goste koji su došli iz velikog dijela Hrvatske zabavljali su ansambl “Roko – Maroko”, orkestar “Balkanika” i Ansambl narodnih igara Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” iz Vukovara. Prisutne su osim folklorne virtuoznosti Vukovaraca naročito razgalile pjesme južne Srbije u izvođenju Spasoja Đukanovića.

Oduševljenje nije krilo ni nekoliko redovnih posjetilaca tog i drugih srpskih druženja.

Ljubica Vidaković iz Zagreba ističe da svake godine dolazi na Srpsko veče zbog odličnog provoda.

– Nema toga što bi me sprečilo da dođem, kaže Ljubica i dodaje da je animirala petnaestak poznanika da i oni dođu: “Trebalo bi više takvih druženja, jer ovo je nešto prekrasno.”

Dušan Bjelajac iz Malog Gradca također je redovni gost.

– Otkad sam se vratio iz Srbije i otkako radim kao liječnik, svake godine dođem na ovo veče jer iako mi je pokoja kosa sijeda, osjećam se mladim, kazao je Dušan.

Darka Lovrić iz Petrinje, već je drugu godinu na Srpskoj večeri i kaže “Iako smo na periferiji, dolazimo jer je to slava vijeća i Nova godina.”

– Voljeli bi da bude više takvih događaja i mi bi dolazili gdje ima veselja, ali ne samo da bude u metropoli, nego i u drugim mjestima, slažu se Dušan i Darka.

Momir Kovačević, vojni penzioner iz Karlovca, kaže da zbog dobrog provoda dolazi već pet – šest godina.

– Dobro je da se okupljamo, bilo za pravoslavne ili druge praznike i značajne datume jer uvijek može da se nađe razlog da budemo na njima, ističe Momir.

Na Srpskoj večeri bili su i predsjednik SNV Milorad Pupovac, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, predsjednik savjeta za nacionalne manjine RH Aleksandar Tolnauer, ambasador Srbije u Zagrebu Stanimir Vukićević, potpredsjednik Skupštine Kosova Petar Miletić, predstavnici srpskih udruženja i organizacija iz Slovenije, Srbije i RS, brojni lokalni rukovodioci, aktivisti manjinske samouprave i srpskih organizacija, kao i sveštenstvo zagrebačke SPCO.

Svečano u zagrebačkoj Prosvjeti

Iako je padao snijeg i naredni dan bio radni, preko 70 ljudi došlo je na doček nove godine po julijanskom kalendaru u dvoranu “Prosvjete” gdje ih je pjesmom i svirkom zabavljao Spaso Đukanović. Dobrog raspoloženja uz plesova i kola nije nedostajalo, a prisutnima, što starijima, što mlađima, nastupajuću Novu godinu čestitali su predsjednica zagrebačkog pododbora Nada Komljenović i njen zamjenik Budo Budisavljević.

Nenad Jovanović

•  

Nansen dijalog seminar u Topuskom

Protiv nasilja među osnovcima

Dvadesetak učitelja, nastavnika i profesora triju osnovnih škola iz Prijedora i Sanskog Mosta sudjelovali su na trodnevnome seminaru u Topuskom, kojega je organizirao i proveo Nansen Dijalog Centar iz Prijedora. Cilj seminara je, u sklopu projekta Mirovno obrazovanje, educirati nastavnike o prevenciji konflikta u školama.

– Pripremamo osnivanje medijatorskih klubova, kojih u Bosni i Hecegovini još nema. Riječ je o novom principu po kojemu učimo na temelju iskustava zemalja u regionu, koje već imaju osnovane klubove. Nansen Dijalog Centar u Prijedoru postoji već dvije godine, kao nastavak rada Centra u Banjaluci. Inicijativa je počela u ministarstvu unutrašnjih poslova Kraljevine Norveške, čija vlada i financira čitav projekt – rekla je Tijana Timarac, volonterka prijedorskog Nansen Dijalog Centra.

Koliko je korisna inicijativa Norveškog ministarstva na području BiH, potvrđuje i učiteljica Daliborka Majstorović iz OŠ Desanka Maksimović u Prijedoru.

– U dvije godine prošla sam četiri seminara na ovu temu i u mojoj školi već se u dobroj mjeri primjećuje da nasilja ima manje. Najvažnije je da se nas, prosvjetne djelatnike, upozna s načinima prevencije, a tada to nije problem primijeniti u praksi. Od kada ovom problemu pristupamo na gotovo znanstveni način, komunikacija među učenicima je na višoj razini, tolerancija među učenicima i nastavnicima sve više zadovoljava – objašnjava Daliborka Majstorović.

V. Jurišić

Veteranski uspjesi dugoprugaša iz Topuskog

Lukač pobijedio u Gracu

Veteran Atletskog kluba Topusko Nikola Lukač uspješno je nastupio na novogodišnjoj utrci u Gracu, Austrija. Tradicionalna Silvestrovska utrka održana je 31.12./01.01. i to u jedanaest dobnih kategorija na pet i deset kilometara. U kategoriji atletičara između 60-65 godina na stazi od pet kilometara pobijedio je Lukačev kolega Vlado Starešinić, veteran Atletskog kluba KA-tim iz Karlovca. Također na stazi od pet kilometara, ali u kategoriji veterana 65-70 godina, Nikola Lukač je bio najbrži. Njih dvojica bili su jedini takmičari iz Hrvatske.

– Nastupilo je više od hiljadu trkača iz gotovo cijele Evrope. Bez obzira na vremenske prilike redovito treniram. Spremam se za polumaraton koji bi se početkom marta trebao održati u Velikoj Gorici. Negdje početkom septembra u Zagrebu, na stadionu Mladosti na Savi, trebalo bi se održati i prvenstvo Balkana za veterane te će sve moje aktivnosti biti usmjerene u pripreme za to takmičenje – kaže Nikola Lukač.

Podsjećamo, ovaj penzionirani željeznički prometnik rođen 1944., dok je bio u izbjeglištvu u Srbiji, nastupio je 1998. godine na prvenstvu Balkana u Solunu, Grčka, kao jedini predstavnik Hrvatske, pošto je i tada imao hrvatske dokumente, a sudjelovanje na takmičenju je financirao sam. Na 1500 metara osvojio je drugo mjesto, a na 800 metara treće mjesto pa se hrvatska zastava dva puta vijorila na pobjedničkom postolju. Neka tako bude opet, u Zagrebu.

M. C.

Borba protiv teške bolesti u banijskoj obitelji

Hrabri mladić iz Matijevića

Mislim da čovjek može pobijediti svaku bolest ako je u tome odlučan i ako ima potporu najbližih, kaže 21-godišnji Dražen Dejanović

Jedan običan laboratorijski nalaz, običan komad papira, na kojemu je, prije osam mjeseci, ispod imena dvadeset jednogodišnjeg Dražena Dejanovića, računalo na zagrebačkoj klinici Rebro izbacilo vrtoglavo visoki broj leukocita u krvi, zaprepastio je članove obitelji Dejanović iz banijskog sela Matijevići.

Šok je ubrzo prerastao u ledenu strepnju koja se uvukla u srca Dražena, njegove majke Drage, oca Željka i sestre Željke, no ta strepnja danas je potisnuta i hrabra obitelj Dejanović, ponajprije Dražen, objavili su rat leukemiji. Prvu bitku su već dobili. Svi do jednoga prihvatili su činjenicu da je Dražen ozbiljno bolestan, da nema vremena za sažaljenje i da, svi zajedno moraju pobijediti opaku bolest. Sve je počelo u svibnju prošle godine kada je Dražen otišao liječniku zbog grlobolje. Antibiotik nije pomogao, nakon nekoliko dana povećali su se limfni čvorovi, a analiza krvi u Sisku otkrila je 150.000 leukocita.

Dražen je odmah prevezen u zagrebačku kliniku Rebro gdje su mu punktirali koštanu srž i utvrdili akutnu mijeloičnu leukemiju. Započele su kemoterapije. Primijenjen je novi lijek koji nije ispunio očekivanja i Dražen je nastavio liječenje kod kuće. Pije desetak tableta dnevno i broj leukocita se znatno smanjuje. Nažalost, velika količina tableta oštetila mu je jetru i Dražen je obolio od žutice. Terapija je obustavljena i liječe mu jetru.

– Liječnici su trenutno zadovoljni jer se jetra stabilizirala, broj leukocita je 45.000 i Dražen će nastaviti s kemoterapijama – objašnjava Draženova majka Draga.

Saznanje da je teško bolestan Dražena je šokiralo, no vrlo brzo se pribrao, prihvatio bolest i hrabro krenuo u bitku protiv nevolje.

– Trebalo je neko vrijeme da se u mojoj glavi sve sredi i stabilizira. Mislim da čovjek može pobijediti svaku bolest ako je u tome odlučan i ako ima potporu najbližih. Jedino što ne želim to je posebna pažnja i sažaljenje, što su moja obitelj i prijatelji vrlo brzo shvatili. Liječnici neka rade svoj posao, a ja znam što mi je činiti. Svim snagama odagnat ću ovu bolest i znam da ću jednoga dana živjeti normalno – pun je optimizma Dražen.

Otac obitelji, Željko, vjeruje u snagu i volju svoga sina i, poput majke, daje mu veliku podršku.

– Čitav život ove obitelji okrenuo se u jednom danu za 180 stupnjeva. Bavili smo se poljoprivredom, no sada je sve podređeno Draženu i njegovoj bolesti, pa nema prostora niti vremena za ozbiljnije poslove. Proizvodili smo mlijeko i život na našem imanju bio je izvrsno organiziran i uhodan. Sada su posebne okolnosti. Posvetili smo se Draženu, jer Dražen je samo jedan, a njiva i krava uvijek će biti. Jednoga dana, kad sve prođe, ponovo ćemo pokrenuti naše gospodarstvo, a znam da će u tome glavnu riječ voditi moj sin – kaže Draženov otac.

Pomoć šalju znani i neznani

Četveročlana obitelj Dejanović ovoga trenutka živi od 1.700 kuna socijalne pomoći koju dobiva od Centra za socijalni rad u Petrinji, što, s obzirom na okolnosti, niti približno nije dovoljno za Draženovo liječenje. Nekoliko puta tjedno treba putovati u Zagreb na kontrole, Draženova ishrana je reducirana i potpuno drugačija od uobičajene, što iziskuje prilično velike materijalne troškove.

Kako to obično biva, upomoć su priskočili mještani Matijevića, ali i okolnih sela. U susjednom selu Blinja održana je humanitarna zabava čiji prihod je namijenjen Draženovom liječenju, a pododbori SKD Prosvjeta iz Petrinje i Zagreba prikupili su novac na folklornoj priredbi. Na adresu Dejanovića pristižu pomalo novčani prilozi od znanih i neznanih. Javljaju se ljudi iz cijelog svijeta i šalju ovoj hrabroj obitelji novac i riječi podrške. Za troškove liječenja, putovanja u Zagreb i posebnu ishranu, novaca nikada dosta, pa Dejanovići strahuju, ako liječenje bude dugotrajnije, kako će spojiti kraj s krajem.

Novac za liječenje Dražena Dejanovića može se poslati na žiro račun Privredne banke Zagreb, broj: 2340009 – 3102017747.

Vladimir Jurišić

Stogodnjak (146)

18. 1. – 25. 1. 1913: “Pažnja Srba u Ugarskoj skoncentrisana je na dva pitanja: srpsku narodno-crkvenu avtonomiju i demokratsku izbornu reformu (na temelju općeg prava glasa). Pitanje narodno-crkvene avtonomije zajedničko je sa nama Srbima iz Hrvatske. Djelovanje udruženih srpskih stranaka u Ugarskoj obavlja se u crkvenim općinama. Sve srpske stranke u Ugarskoj solidarne su u akciji, izuzevši grupu oko ‘Srpstva’, koja danas samo vegetira… U tom su bloku Liberalna i Radikalna stranka, zatim grupa demokrata i samostalaca. Spomenute srpske stranke i grupe u Ugarskoj imadu za dodirnu tačku i pitanje općeg prava glasa. Sve one teže za radikalnom izmjenom izbornog reda u Ugarskoj na temelju općeg i jednakog prava glasa. Po našem mišljenju bilo bi apsolutno nužno da one povedu što jaču akciju u korist demokratske izborne reforme. Od toga ne treba da ih odvraća logika onih mudrijaša, koji rezoniraju, kako opće pravo glasa tobože nije u srpskom interesu, jer Srbi imadu razmjerno manje ‘proletaraca’ od drugih narodnosti…  Pitanje avtonomije neće se riješiti u Karlovcima, nego je za rješenje toga pitanja, u smislu želja srpskog naroda, nuždan politički upliv u Zagrebu, a naročito u Pešti…” piše Srbobran.

* Na Bogojavljenje je održana svečana liturgija u zagrebačkoj pravoslavnoj crkvi, a potom se procesija uputila prema Jelačićevu trgu, gdje je obavljeno svečano osvećenje vode. Novine navode da je učešće publike bilo ogromno. Grad je zastupao gradonačelnik g. Janko Holjac, a od vojske je bio general Lipošćak s više oficira, a vojničku počast davala je jedna kompanija 70 regimente…

* Na putu iz Drača, preko Splita i Trsta, kroz Zagreb je prema Beogradu provezeno mrtvo tijelo 32-godišnjeg generalštabnog majora Radoja Filipovića koji je umro od upale pluća na frontu kod Lješa. U Splitu su Hrvati položili vijenac na mrtvački kovčeg, a više uglednih hrvatskih političara, među kojima i dr. Trumbić i dr. Smodlaka, došli su na brod “Adelsberg”, da iskažu počast mrtvom srpskom ratniku. Grupa hrvatskih omladinaca u Zagrebu je dočekala vlak i majci preminulog Filipovića uručili vijenac s trobojnim trakama. Potom je omladinac Despot održao prigodni govor, nakon koga su svi prisutni uskliknuli: “Slava majoru Filipoviću!”

* U Hrvatskoj i Slavoniji izrađeno i otpremljeno u Srbiju 51.427 pari opanaka za srpsku vojsku. U izradi je sudjelovalo 180 hrvatskih i slavonskih opančara koji su za to primili više od 250.000 kruna.

Đorđe Ličina