Nema mira za Kurde

U Parizu su krajem prošlog tjedna ubijene tri Kurdkinje, 55-godišnja Sakine Cansiz, 32-godišnja Fidan Dogan i Leyla Soylemez, koja je bila u ranim dvadesetim godinama. Iako se ubojstvo dogodilo u velegradu, uzbunilo je tamošnje institucije jer se trostruke likvidacije vatrenim oružjem s prigušivačem ipak ne događaju često. Sve tri žene ubijene su iz blizine, Sakine Cansiz metkom u čelo i trbuh, a druge dvije u leđa. Ubojstvo se dogodilo u neobilježenim prostorijama Kurdskog informacijskog centra u blizini željezničkog kolodvora, a u ured se moglo uči samo uz pomoć sigurnosnog koda ili da netko iznutra otključa vrata. Sutradan, pred zgradom Centra okupile su se stotine kurdskih prosvjednika optužujući za ubojstva tursku vladu.

Sakine Cansiz bila je, naime, jedna od osnivačica Radničke partije Kurdistana (PKK), organizacije koja već 30-ak godina vodi oružanu borbu s ciljem dobivanja kulturne i političke autonomije Kurda u turskoj državi, pa je stoga Turska, Europska unija i Sjedinjene Američke Države smatraju terorističkom organizacijom. Fidan Dogan bila je, pak, voditeljica Kurdskog informativnog centra u Parizu, a Leyla Soylemez aktivistica, no unatoč njihovoj političkoj angažiranosti smatra se da je meta napada bila Sakine Cansiz, dok su se ostale dvije našle na krivom mjestu u krivo vrijeme.

Ubojstva su pokrenula lavinu teorija, od kojih je ona da iza njih stoji Turska samo jedna. Upire se prstom i u takozvanu tursku duboku državu, tvrdolinijaše unutar institucija vojske, policije i obavještajne zajednice koji nisu pod kontrolom vlade premijera Recepa Tayyipa Erdogana, krivi se tursku nacionalističku desničarsku organizaciju Sivi vukovi, a spominju se i iranski i sirijski režim koji nastoje destabilizirati Tursku jer se u sirijskom građanskom ratu stavila na stranu pobunjenika.

Erdogan je, pak, iznio teoriju da su ubojstva rezultat frakcijske borbe unutar PKK-a. Ako i nije imenovao prave naručitelje likvidacije, Erdogan je dobro znao u kakvom se kontekstu ona dogodila: niti tjedan dana prije ubojstava dva su se kurdska političara trajektom uputila na zatvorski otok Imrali, smješten 60-ak kilometara od Istanbula, kako bi se tamo susreli s jednim od najvećih turskih državnih neprijatelja, utemeljiteljem i vođom PKK-a Abdulahom Ocalanom. Prije toga susreli su se i s Hakanom Fidanom, šefom turske obavještajne službe, a dan prije ubojstava u Parizu turski dnevni list “Radikal” javio je da su se turski dužnosnici i Ocalan dogovorili oko plana rješenja kurdskog pitanja.

Taj bi plan trebao rezultirati postupnim razoružanjem PKK-a, ozakonjenjem obrazovanja na kurdskom jeziku, jačanjem lokalne samouprave u dijelovima zemlje naseljenima Kurdima, te uvođenjem etnički neutralne definicije državljanstva Republike Turske. Neki mediji javili su i da je Ocalan ponudio da će se osobno angažirati na uvjeravanju sirijskog ogranka PKK-a da prekine kontakte s režimom sirijskog predsjednika Bašara al-Asada i pridruži se pobunjenicima.

Erdogan je zato iznio tezu da je tri žene ubila frakcija PKK-a koja se protivi mirovnim pregovorima, a tri dana kasnije i javno prozvao francuskog predsjednika Francoisa Hollandea da “objasni svijetu zašto se susretao s teroristima koje traži Interpol”. Hollande, koji je istog dana dao odobrenje za početak vojne intervencije protiv islamista u Maliju, izjavio je da je “osobno pogođen” ubojstvima jer je poznavao Sakine Cansiz. No potjernicu za njom, kako tvrdi Erdogan, Turska je Francuskoj uputila dva mjeseca ranije, ali “oni nisu poduzeli ništa”. Francuski mediji javili su, pak, da je tamošnja policija posljednjih mjeseci intenzivno istraživala PKK u zemlji i njihove aktivnosti prikupljanja novca, te da bi upravo novac mogao biti razlog ubojstava.

Inače, u Francuskoj živi oko 150.000 Kurda, koji su tamo počeli dolaziti još 1960-ih godina iz ekonomskih razloga. Tijekom mandata predsjednika Francoisa Mitterranda 1980-ih, u zemlju su počeli pristizati i politički aktivisti, za koje se zauzimala Mitterrandova supruga Danielle, pa iz toga doba sežu i kurdske veze s francuskom Socijalističkom strankom.

Da su mirovni pregovori bili ozbiljni svjedoči već i sama činjenica da su se turske vlasti upustile u razgovore s Ocalanom, što bi se donedavno smatralo izdajom. Ovog puta, međutim, ni turska opozicija nije imala ništa protiv da se u pregovore uključi ta ikona kurdskog pokreta, koja već 13 godina služi kaznu doživotnog zatvora. Ocalan, koji je prvih deset godina svoje kazne bio jedini zatvorenik na otoku Imrali, svoj još uvijek golemi utjecaj demonstrirao je prije tri godine, kada su njegove žalbe o zatvorskim uvjetima dovele do masovnih demonstracija ili, pak, krajem prošle godine, kada je nekoliko stotina kurdskih zatvorenika pozvao da prekinu štrajk glađu, što se odmah i dogodilo.

Ocalan je u zatvoru razvio svoj koncept “demokratskog rješenja” kurdskog pitanja, na čijim se temeljima vode pregovori i čija je bitna značajka da je PKK odustao od traženja neovisnosti, pa sada svoje zahtjeve pragmatično smješta u okvire “demokratske autonomije”, a rješavanje problema Kurda u širi kontekst demokratizacije turske države. Prema tom planu, PKK bi već u ožujku trebao prestati s oružanim aktivnostima, za čim bi uslijedila uspostava manjinskih prava za Kurde, dok je pitanje opće amnestije političkih zatvorenika, uključujući i kućni pritvor za samog Ocalana, ostavljeno za kasnije. Među važnijim zahtjevima koji se dotiču Ocalanove opće demokratizacije turske države jesu i smanjenje izbornog praga od deset posto glasova za ulazak u parlament te decentralizacija svih turskih pokrajina.

Ukoliko bi se primirje realiziralo, bio bi to kraj 30-godišnjeg perioda nasilja u kojemu je ubijeno preko 40.000 ljudi, kraj borbe Kurda za manjinska prava, za koja se bore još od osnivanja moderne turske države prije gotovo stotinu godina, te završetak brutalnog državnog i institucionalnog nasilja Turske nad Kurdima, ali i kurdskog militantnog pokreta koji se temelji na terorističkim i drugim kriminalnim metodama kao što su iznude, otmice, šverc i ubiranje “revolucionarnog poreza” od lokalnog stanovništva.

Osim u jugoistočnoj Turskoj, Kurdi žive još u Siriji, Iraku, Iranu i dijelovima bivšeg Sovjetskog Saveza. Od njih 30-ak milijuna, više od polovice živi ih upravo u Turskoj, gdje čine 20-ak posto stanovništva. Protjerivani su u vrijeme Otomanskog Carstva, a nakon uspostave Republike Turske njihov je identitet zatiran kako bi se asimilirali. Diskriminirani su bili i u Iraku, u vrijeme diktature Sadama Huseina, gdje su nakon američke okupacije dobili regionalnu vladu Iračkog Kurdistana, a slična im je sudbina bila i u Iranu i Siriji. Ti ih režimi, osim toga, koriste kao faktor kojim manipuliraju u cilju ostvarenja drugih ciljeva, zbog čega se često nađu na suprotnim stranama. Primjerice, poznato je da turski PKK surađuje s Iranom protiv Turske, iako iranska vlada diskriminira vlastite Kurde, da irački Kurdi dozvoljavaju da turska vojska s njihovog teritorija vodi vojne operacije protiv PKK-a ili, pak, da sirijska inačica PKK-a, Demokratska unionistička stranka, podržava Asadov režim, dok je stanovništvo sklonije pobunjenicima. Međutim, nakon početka pobune, Asad je Kurdima prepustio kontrolu nad sjeverom zemlje, uz granicu s Turskom, odakle oni napadaju turske ciljeve.

Što se tiče same Turske, ona već godinama svaku borbu za prava Kurda, pa i onu nenasilnu, tretira kao terorističku aktivnost, zbog čega su tisuće ljudi u zatvorima, a isto toliko ih je i ubijeno. Erdoganova Stranka pravde i razvoja (AKP) došla je na vlast 2002., a tri godine kasnije započela takozvano demokratsko otvaranje, u sklopu kojega je ukinuto izvanredno stanje na jugoistoku zemlje, provedena je djelomična amnestija, dozvoljeno je učenje kurdskog jezika kao izbornog predmeta i pokrenuta je kurdska televizija. No efekti “otvaranja” nakon nekog vremena postali su veći od onih koje je AKP mogao progutati, pa je vlada 2009. ponovno pokrenula masovnu kampanju represije građanskog neposluha i paralelno s tim vojne akcije na jugoistoku zemlje i u planinama sjevernog Iraka.

Prošla godina bila je najkrvavija u posljednjem desetljeću – poginulo je preko 700 ljudi. Institucionalno nasilje kulminiralo je krajem 2010., kada je državno odvjetništvo podignulo niz optužnica protiv dužnosnika kurdske Stranke mira i demokracije, koja je na lokalnim izborima godinu ranije osvojila vlast u stotinjak općina. U razdoblju od dvije godine uhapšeno je gotovo 8.000 ljudi, od kojih je njih oko 700 zadržano u pritvoru. Među njima su stranački dužnosnici, gradonačelnici i drugi političari, ali i aktivisti, odvjetnici, intelektualci i novinari povezani s krovnom organizacijom, Unijom kurdskih zajednica, koju je 1990. osnovao također Abdulah Ocalan i čiji je član i PKK.

Za razliku od PKK-a, Stranka mira i demokracije je zakonita, ali se njezina povezanost s Unijom tretira kao terorizam, pa se i sve uhapšene tereti da su na jugoistoku zemlje htjeli uspostaviti odvojeni administrativni sustav i surađivali s terorističkom organizacijom. Prema pisanju zapadnih medija, optužnicu karakterizira odsustvo dokaza, pa čak i samih zločina, pri čemu su navodni dokazi prikupljani mahom ilegalnim metodama prisluškivanja i praćenja, te arbitrarnim interpretacijama snimljenog materijala.

Margaret Owen iz britanskog dnevnika “The Independent” pratila je najveće suđenje, ono u Diyarbakiru gdje se sudi 151 osobi, i nazvala ga “lovom na vještice”. Ona smatra da optužba “pokušava dokazati da sve organizacije kurdskog naroda podržavaju ili su članovi PKK-a”, iz čega nužno slijedi i da su terorističke. Da je tome tako, pokazao je niz presuda koje su u međuvremenu donesene, a u kojima su optuženi dobili kazne od nekoliko mjeseci pa do doživotnog zatvora.

Politički put Sakine Cansiz

Sakine Cansiz rođena je 1958. u Tunceliju u istočnoj Turskoj, a politički se angažirala u ranoj mladosti, privučena marksističkom ideologijom kurdskog pokreta koja je ženama omogućavala da pobjegnu od plemenskih društvenih struktura, zbog čega se smatra da četvrtinu gerilskog krila PKK-a čine upravo žene. U mladosti je upoznalaAbdulaha Ocalana, s kojim je ostala bliska do kraja života, a sudjelovala je i u osnivanju PKK-a 1978. godine. Nakon vojnog udara dvije godine kasnije uhapšena je, a iz zatvora, gdje je podvrgavana torturi, puštena je tek 1991. Nakon oslobađanja prošla je vojnu obuku u Libanonu, Siriji i Iraku, a sredinom 1990-ih otišla je u Zapadnu Europu, kako bi tamo prikupljala sredstva i političku podršku za PKK. U Njemačkoj ju je policija ispitivala, ali i odbila izručiti Turskoj, a u Pariz je došla 2007., gdje je radila kao veza između PKK-a u Europi i Ocalana, te PKK-a i turske obavještajne službe u pregovorima o uspostavi mira. Turski dnevnik “Hurriyet” navodi da je bila u sukobu s financijskim šefom PKK-aZubeyirom Yilmazom i šefom oružanog krila PKK-a, sirijskim državljaninom Fermanom Huseinom.