Nismo mi Japanci

Novi japanski premijer, Shinzo Abe, očito još nije čuo za kapitalni doprinos Zorana Milanovića ekonomskoj teoriji 21. stoljeća. Naime, govoreći na sjednici Glavnog odbora svoje stranke, Milanović nije samo odbacio mogućnost devalvacije, što u našim prilikama ne bi bilo ništa novo, već je apodiktički ustvrdio kako je “gotovo i s politikom monetarnih prilagodbi u kojoj se devalvacijom nacionalne valute postajalo konkurentnijim”.

Točno suprotno hrvatskom, istovremeno je govorio japanski premijer. Predstavljajući program gospodarskog oporavka, gospodin Abe je posebno istaknuo kako je “vrlo važno stati na kraj dugogodišnjoj deflaciji i skupoći jena”. Samo tako, objasnio je on, pojeftinjenjem jena, odnosno devalvacijom, mogu se, uz ostalo, povećati konkurentnost industrije i zaposlenost. To ostalo su poticaji privredi, u prvom redu izvoznoj, teški oko 175 milijardi eura.

Bilo bi zanimljivo znati je li tvrdnja premijera Milanovića samo njegova kreacija ili mu je netko od ekonomista uspio time napuniti uši. Umjesto nagađanja tko bi to mogao biti, dovoljno je zaključiti kako je najvjerojatnije riječ o stručnjaku za monetarna pitanja, jednom od onih za čiji su uspjeh najvažniji dobar krojač, konformistička narav i sposobnost formuliranja trenutačno pomodnih teza. (Kako je to svojedobno ustvrdio veliki američki ekonomist, John Kenneth Galbraith, dodajući da to isto vrijedi i za diplomaciju.)

A u Hrvatskoj danas odbacivanje devalvacije nije samo moda. To je postala dogma, zbog koje se ne vidi i ne čuje što se događa u svijetu. Tako su i Milanovićevi savjetnici zaboravili velike devalvacije u posljednjih desetak godina, britanske funte i američkog dolara (koje su odmah slijedili i Kinezi), pa ruske rublje i mađarske forinte…

Moćne interesne grupacije uspostavile su u Hrvatskoj tiraniju tečajnog statusa quo, dakle društvenu klimu u kojoj se, usprkos dugogodišnjem propadanju ekonomije, malo tko usuđuje otvoreno založiti za slabljenje tečaja. Za pojeftinjenje kune u cilju povećanja konkurentnosti i zapošljavanja, kako bi rekao premijer Abe. Oni među ekonomistima koji su ipak smogli hrabrosti da govore o prejakoj kuni, rade to najčešće na ezopovski način. Tako Milanović danas, kao i Gorbačov u onom starom vicu, zna da polovica njegovih ekonomista ima pravo. Jedino, kao i Gorbačov nekada, ne uspijeva dokučiti koja je to polovica.

Srećom ili nažalost, sudbina tečaja kune ne ovisi isključivo ni o premijeru Milanoviću, ni o guverneru HNB-a Borisu Vujčiću ili analitičarima plitke misle i dubokih veza s bankama i uvoznicima. Sadašnji tečaj nije nastao samo nečijom voljom, iako mnogi i tu ukazuju na nekadašnju mefistovsku ulogu Borislava Škegre. Od siječnja godine 1994., kad je uspostavljen sadašnji tečaj, koji je ostao duboko zaleđen sve do današnjih dana, kuna je mogla biti prejaka jer je imala jaku deviznu podlogu. Kad su privrednici na nekom skupu prvi put prigovorili Škegri da za marku zarađenu izvozom dobivaju premalo kuna (tada još hrvatskih dinara), on je pokazao novčanicu od sto maraka i pitao: “Tko će mi od vas dati više nego što mogu dobiti u banci?” Naravno, nije se javio nitko. Argument se činio neoborivim. Tečaj je zapravo cijena, uspostavljena na deviznom tržištu, a kad je ponuda deviza veća od potražnje, one ne mogu biti skupe.

Od tada, pa sve do danas, takvo se stanje nije promijenilo. Štoviše, održavajući stabilan tečaj, Hrvatska je narodna banka nerijetko kupovala devize kako kuna ne bi još više ojačala. Istovremeno, izvoz je postao neisplativ, pa je prerađivačka industrija ubrzano propadala. Zvuči apsurdno, ali zapravo je savršeno logično da je ratna i inflatorna godina 1993., posljednja prije uvođenja jake i čvrste kune, istovremeno bila i posljednja u kojoj je hrvatski robni izvoz bio veći od uvoza. Od tada, škare su se širile na štetu izvoza, sve dok nije uspostavljen odnos da na kunu izvoza dolaze dvije kune uvoza.

Otkuda onda stalni višak deviza na tržištu? Odgovor je lako dokučiti: od inozemnih kredita i rasprodaje imovine strancima. Da bi se održao prejaki tečaj kune na tržištu se prodalo, točnije bacilo u bačvu bez dna, preko 80 milijardi eura. Sav je taj novac otišao na uvoz i potrošnju. Brkove su mastili uvoznici, odnosno proizvođači u inozemstvu. Kod nas su se radna mjesta ukidala, a kod njih čuvala. Umjesto proizvođača, izvoznici su postale banke, koje su izvozile profit svojim stranim vlasnicima. Pa ipak, nitko od onih koji su se smjenjivali na vlasti nije učinio ništa da promijeni takvo stanje. Od godine 1994., otkad je tečaj isti, državni je proračun povećan za četiri puta. Nedavno je premijer Milanović rekao (i ponovio, pa se ne može pomisliti da je riječ o lapsusu) da Hrvatska već četiri godine živi preko mogućnosti. I tu su ga krivo informirali. Naime, to je razdoblje mnogo, mnogo duže.

Na otvorenju jesenskog Zagrebačkog velesajma 2007., posljednje godine prije krize, dakle prije više od pet godina, tadašnji predsjednik Stjepan Mesić javno je upozorio da Hrvatska već odavno živi od posuđenog novca. “Prema podacima Hrvatske narodne banke”, rekao je on, “u proteklih se sedam godina hrvatski inozemni dug povećavao za prosječno 230 milijuna eura mjesečno. Toliko nam je, dakle, svakog mjeseca nedostajalo da bismo mogli živjeti ovako kako živimo danas – i kao zemlja i kao pojedinci. U isto se vrijeme trošio i novac od prodaje banaka i poduzeća, kao što su, na primjer, Telekom, Ina i druga. Ja govorim o razdoblju poslije godine 2000., iako je prije toga stanje bilo još znatno gore, a po mnogo čemu i katastrofalno. No, ja upravo i želim upozoriti na činjenicu da smo suočeni s problemom koji se nije smanjio ni nakon što se Hrvatska vratila među normalne europske zemlje. Mada su se na vlasti mijenjale stranke i stranačke koalicije, mada su se mijenjale političke opcije koje su davale ton državnoj politici, našom je konstantom ostao život na dug i trošenje novca dobivenog prodajom imovine koju su stvarale prethodne generacije. Mi se ne možemo stalno hvaliti ekonomskom stabilnošću, a dotle živjeti kao obitelj u kojoj otac svakoga mjeseca uzima nove kredite, a majka prodaje ostatke bakinog nakita.”

Mesić je tada ustvrdio da je takav ekonomski model potrošen i pritom – pogriješio. Nije bio potrošen, što se pokazalo sljedećih godina. Zaduživanje se nastavilo, iako sa sve manje entuzijazma. Već se odavno nitko ne hvali kako je u New Yorku prodao toliko i toliko državnih obveznica, što su nekada neizostavno činili naši ministri financija. Ali da bi se prestalo zaduživati, mora se promijeniti jedna od dvije hrvatske životne činjenice. Ili se mora bitno manje trošiti ili se moraju, također bitno, povećati proizvodnja i prihodi. Sada su čak i u MMF-u zaključili da je ozbiljno smanjivanje potrošnje nemoguće, pa i kontraproduktivno, što je u ekonomiji ravno otkrivanju tople vode. Jedini izlaz je povećanje proizvodnje, izvoza, zaposlenosti i prihoda. Kako? Onako kako to kaže gospodin Shinzo Abe.

Službeni i neslužbeni glasnogovornici onih koji još uvijek vuku korist iz statusa quo, iako manju nego prije, dižu galamu da bi to uništilo sve dužnike u zemlji – građane, poduzeća i, ne na zadnjem mjestu, državni proračun. Ali kriza ubrzano mijenja stanje, pa se novi krediti sve teže dobivaju, a banke se “razdužuju”, što znači da više ne šalju svojim stranim gazdama samo profit, već i glavnicu. Ni ostatke imovine nije više lako prodati, a u zemlju s prejakom valutom nitko neće investirati, koliko god Vlada osnivala komisija. Presušivanje priljeva deviza učinit će održavanje postojećeg tečaja nemogućim. Jedino je pitanje hoće li se taj trenutak dočekati organizirano, kako bi se maksimalno zaštitili dužnici a trošak prebacio na dosadašnje profitere, ili će nas opet zapljusnuti tsunami stihije.