Ništa od dobitka

Ako išta dobro oslikava nevesele egzistencijalne prilike i turobno stanje duhova na ovim prostorima, onda je to sveopća pomama za klađenjem. Histerija zvana loto, sportska prognoza, kladionice na svakom uglu i lokalni mafiozi koji se u njima okupljaju, dakle igre na sreću najrazličitijeg tipa postale su neka vrsta očajničke potrage za životnim smislom i sigurnošću, što je većina građana bivše Jugoslavije odavno proćerdala. Kladionice su postale novi opijum za narod, u kojima se sav nakupljeni jad, opterećenost kreditima, nezaposlenost ili životno razočarenje žele nadoknaditi jednim brzim bingo-dobitkom koji će promijeniti sve. Stoga je logično da se predstava “Ne igraj na Engleze”, prema komadu beogradskoga dramskog pisca Vladimira Đurđevića, igra u svim državama bivše Juge, pa je tako stigla i u zagrebački Kerempuh.

Priča je jednostavna: trojica prijatelja iz djetinjstva, zaglavljeni u ranim tridesetim, bjesomučno se klade na rezultate utakmica neke od evropskih nogometnih superliga. Jedan mora vratiti dug lokalnim kamatarima, drugi pokušava spasiti brak, treći preživljava od sitne zarade s te iste kladionice, a svi zajedno tonu sve dublje u zagušljivi svijet egzistencijalne promašenosti, bolesne kockarske ovisnosti i neprestanih dugova.

Redatelj je Vinko Brešan, specijalist za lake filmske komedije, trojicu prijatelja igraju Hrvoje Kečkeš, Borko Perić i Tarik Filipović, a komad prilično uspješno puni Kerempuhovu blagajnu. Osnovni problem većine izvedbi predstave “Ne igraj na Engleze” – od one bosanske i crnogorske do one u Beogradskom dramskom pozorištu, pa tako i ove Kerempuhove – u tome je što su stanoviti “humor beznađa” pretvorile u laku komediju, kao da je riječ o bulevarskom vodvilju, ljubavnim zabunama ili nespretnjakovićima iz susjedstva.

U Kerempuhovoj predstavi nedostaje egzistencijalnog crnila koje bi temu i likove smjestilo u stvarne situacije. Umjesto toga, čitava je izvedba orkestrirana tako da se u pravilnim razmacima – kao u kakvom TV bućkurišu – očekuju smijeh i aplauz iz publike. Prva žrtva tako zamišljene izvedbe su likovi, koji ne izgledaju kao stvarni gubitnici koji se smucaju svuda oko nas, nego kao klaunovi od gume koji će, rutinerski do bola, izvesti sve što treba samo da bi se usta publike iskrivila u osmijeh. Tako Tarik Filipović igra doktora hitne pomoći, ženskara i muljatora, kojem kamatari što ne praštaju sjede za vratom, a njegovom liku ni u jednom trenutku nismo povjerovali. Slično je i s Borkom Perićem, koji bez ukusa i mirisa igra sitnoga gubitnika kojem je upravo umro otac i koji s nekim benignim cinizmom gleda na svijet oko sebe. Najdalje u gradnji lika dobroćudnog papučara i slabića otišao je Hrvoje Kečkeš, koji se u Kerempuhovoj tvornici lakog smijeha ipak uspio izboriti za status kakvog-takvog karakternoga glumca.

Zašto kazališta na prostoru bivše SFRJ, birajući teme koje pogađaju egzistencijalne neuroze i koje su natopljene crnim humorom, odmah u izvedbama skaču u laku komiku koja poništava i temu i kontekst, pitanje je za sociološku analizu. Ili, zanatski rečeno, kako se između Sežane i Gostivara može napraviti dobra i punokrvna crna komedija? U svakom slučaju, ta poplava sapunica i neobavezni i anestezirajući humor neka su vrsta iluzorne potrebe Hrvata, Bosanaca, Srba i ostalih za trenutnim zaboravom i bijegom od problema. Ali, onda je paradoksalno da predstava “Ne igraj na Engleze”, koja govori o ljudima što uz pomoć svojevrsne droge žele pobjeći od takvih problema, isti narkomanski efekt želi postići kod gledalaca.