Pljačka narodnog bogatstva

Priče o propasti nekoć uspješnih poljoprivrednih poduzeća rijetko su kad potresale javnost, jer su ona bila tek kap u moru prvo privatiziranih, pa upropaštenih tvrtki devedesetih godina, za što nitko nije odgovarao, iako su radnici ostajali i bez posla i bez naknada. BIRN istražuje prodaju jednog takvog, nekad uspješnog hrvatskog poljoprivrednog poduzeća.

Nabujala trava skriva pistu na koju poljoprivredni zrakoplovi više ne slijeću, a u nekoliko je godina misteriozno nestao i udio koji su mještani imali u vlasništvu poduzeća.

– Nismo uspjeli saznati tko su novi vlasnici piste, niti koliko su za nju platili. Od novca nema ni traga ni glasa – kaže Ivan Živković, koji je nekad radio u Poljoprivrednom poduzeću Retkovci, na istoku Hrvatske.

Katastrofa je zadesila većinu poljoprivrednih poduzeća na najvećim žitnicama bivše Jugoslavije. U zemljama koje su nekad s lakoćom proizvodile dovoljno hrane za vlastite potrebe, uvoz i cijene prehrambenih proizvoda danas stalno rastu. Ratari su sve siromašniji, a njihova djeca masovno napuštaju sela i odlaze u gradove u potrazi za poslom. U BDP-u Hrvatske poljoprivredna proizvodnja danas sudjeluje s tri posto, a prije dvadesetak godina iznosila je gotovo jednu petinu. Tome su pridonijeli i liberalizacija trgovine i aktualna gospodarska kriza, kao i sukobi koji su doveli do raspada Jugoslavije, no regionalni se  eksperti uglavnom slažu da su svemu uvelike kumovali korupcija i loše upravljanje. Devedesete su mnogi proveli vodeći bitke s biznismenima i odvjetnicima, pokušavajući obraniti svoje traktore i voćnjake koji su im oteti u nakaradno sprovedenoj privatizaciji.

– To je bio pravi rat u malom – kaže Marko Tominac, stečajni upravitelj poduzeća u kojem je radio Živković.

– Svatko je tvrdio da su drugi dobili više nego što im pripada, uključujući i radnike.

U nekoliko najvećih poljoprivrednih kombinata u regiji došlo je do promjene vlasničke strukture, ali su i dalje ostali produktivni, za razliku od većine malih i srednjih poduzeća koja, kao lak plijen, nisu preživjela tranziciju: jeftino su otkupljivana, da bi ih novi vlasnici nabrzinu raskomadali i rasprodali sve što vrijedi.

Poljoprivredno poduzeće Mitrosrem u Srbiji, koje je na rubu bankrota, kupio je Darko Šarić, optužen kasnije kao organizator narko-kartela: Šarić je danas u bijegu, a poriče sve optužbe. U Sloveniji je udio poljoprivrede u BDP-u spao na četvrtinu nekadašnje vrijednosti.  Kako tvrdi Aleš Kuhar, izvanredni profesor agrarne ekonomije na Univerzitetu u Ljubljani, privatizacija je bila “tajkunska, nekontrolirana i idiotska”.

Državna revizija u Hrvatskoj otkrila je 2004. na stotine nepovoljnih poslovnih aranžmana sklopljenih u proteklom desetljeću, nakon čega je omogućeno vođenje istraga o bilo kojoj sumnjivoj privatizaciji. No trenutačno je samo 31 osoba pod istragom i nema još nijedne podignute optužnice, unatoč teškim kritikama pravosuđa koje dolaze iz EU-a. Mario Iveković, hrvatski sindikalni lider koji je sudjelovao u kampanji za provođenje državne revizije, kaže da je samo napravljena “inventura kriminala”.

– Nijedna privatizacija nije poništena, niti su oštećenima isplaćene naknade. Godine prolaze i bit će sve teže utvrditi što se točno dogodilo u svakom pojedinačnom slučaju – kaže Iveković.

Čini se da je loše upravljanje jedan od glavnih uzroka propasti poljoprivrednih poduzeća, ali tu su i mnoga druga otvorena pitanja. To što svi odgovori ostaju prilično neodređeni djelomice je i posljedica činjenice da je za kaotičnog prelaska Hrvatske u režim tržišne ekonomije definicija vlasništva bila otvorena za kreativna tumačenja. Ipak, iz mase razbacanih podataka dade se raspoznati slika dobro poznata poljoprivrednicima diljem bivše Jugoslavije: nestajanje zajedničke imovine, brojne sumnjive radnje i gomile novca koje netragom nestaju…

Kao i tisuće drugih gazdinstava u Jugoslaviji, PP Retkovci dijelom je bilo u vlasništvu i pod kontrolom zaposlenih. Na plodnoj zemlji ostvarivali su se rekordni prinosi, a u teškim se vremenima uvijek moglo računati na državu. Radnici su svoja radna mjesta doživljavali kao neku vrstu investicije. Osamdesetih godina farma je zapošljavala oko 200 ljudi, oko petine stanovništva istoimenog sela. Krajem 1991., nedugo pošto je Hrvatska proglasila neovisnost, u PP-u je bilo zaposleno oko 125 radnika, a vrijednost poduzeća procjenjivala se na 1,5 milijuna današnjih eura.

– Farma je ostvarivala solidne poslovne rezultate, no vlasnička je struktura ipak promijenjena. Nova država preuzela je potpunu kontrolu nad svim poduzećima, uključujući i naše. To je bila privremena mjera, dok se ne obave pripreme za konačnu privatizaciju imovine socijalističke države – prisjeća se Živković.

Privatizacija PP-a Retkovci počela je 1993. Privatnim investitorima nije ponuđeno kompletno poduzeće, samo zgrade i oprema; zemljišne parcele su izdvojene, da bi ih lokalna samouprava kasnije preraspodijelila. Farma je privukla pozornost Vinka Markovića, poznatog po podršci HDZ-u, koji je 1994. stekao 15 posto vlasništva poduzeća. Među ostalim dioničarima bili su različiti investicijski fondovi i 189 radnika farme, kojima je podijeljeno 50 posto dionica. Otkupom radničkih dionica, Marković je između 1994. i 1996. uspio povećati svoj vlasnički udio na gotovo trećinu. Za to vrijeme, farma je propadala. Sektor poljoprivrede bio je u dubokoj krizi, a država je poduzeću vratila samo polovicu nekadašnjeg zemljišta (ostatak je prepušten odabranim pojedincima), pa su radnici bili primorani početi plaćati zakup za parcele koje su nekad bile njihove. Poduzeće im je 1995. prestalo isplaćivati plaće, no oni su se ipak nadali oporavku. No to se nije dogodilo, pa je na skupštini dioničara 1996. proglašen stečaj, iako danas mnogi radnici tvrde da su se protivili takvoj odluci.

Marković je zahtijevao od Državnog fonda za privatizaciju da se poništi njegov ugovor o kupnji udjela u farmi; dokumentacija Fonda pokazuje da je to učinjeno u decembru 1996., za što mu je isplaćena naknada, današnjih 147.000 eura. Godinama kasnije, državnim se revizorima učinio sumnjivim trenutak koji je Marković odabrao za podnošenje žalbe: poništenje ugovora s PP-om i isplatu naknade zatražio je tek pošto je poduzeće, i to pod njegovom upravom, otišlo u stečaj. Tvrdio je da su nevolje poduzeća izazvane propustima države u redistribuciji poljoprivrednog zemljišta, no otkriveni su i drugi razlozi: Marković je za stečajnog upravitelja imenovao Marka Babića, odvjetnika iz Vinkovaca. Ako je odluka o stečaju bila smrtna presuda za poduzeće, Babić je bio izvršitelj te presude. Bio je zadužen nadgledati aukcijsku prodaju imovine i osigurati da se za opremu i zgrade postigne najbolja moguća cijena. Iznos ostvaren prodajom trebao je biti podijeljen između firmi i pojedinaca kojima je farma dugovala novac, uključujući i same radnike. Iako su proglašenjem stečaja dionice poduzeća postale bezvrijedne, radnici su vjerovali da imaju pravo i na dio sredstava, a zahtijevali su i otpremnine i isplatu zaostalih plaća.

Antun Kasteljan, jedan od bivših radnika, kaže da su za Markovićeve uprave nestali kamioni i kamioni žita. Radnici su bili tražili da se povede istraga protiv rukovodstva. Optuživali su Babića da je namjerno otezao stečajni postupak ne pojavljujući se na ročištima, no suci Trgovačkog suda ignorirali su njihove pritužbe. Radnici su u stečajnom postupku tvrdili da je Vlado Lončarić, kojeg je Babić postavio da čuva poduzeće, krao kombajne, traktore, prikolice i dijelove opreme te ih prodavao ispod cijene, mimo propisanih aukcija.

Babić je pred sudom porekao te optužbe.

Nade radnika da će dobiti neku naknadu pretrpjele su novu seriju udaraca u stečajnom postupku: vještačenjem je vrijednost opreme znatno smanjena, pa je oprema ukupne vrijednosti 156.000 eura na aukciji prodana za nešto manje od 136.000 eura. U telefonskom intervjuu koji je dao BIRN-u ovog ljeta, Babić je branio aukciju i tvrdio da ne snosi odgovornost za vrijednosti koje je odredio lokalni procjenitelj. Kazao je i da je jedva čekao da upravljanje stečajnim postupkom preda nekom drugom, jer mu je čitav proces “išao na živce”.

Viktor Palić, predsjedavajući sudac Stečajnog suda, izjavio je za BIRN da je Babić bio pod velikim pritiskom radnika. Revizija koju je naručio Babić, dovršena 1998., pokazala je da je poduzeće od 1991. izgubilo polovinu svoje vrijednosti. Nijedna od dviju postojećih procjena, iz 1991. i 1998. godine, nije uzela u obzir vrijednost okolnih njiva.

Poljoprivredno zemljište kojim su nekad upravljala agrarna poduzeća devedesetih je podijeljeno na manje parcele i dano malim gospodarstvima, braniteljima, seljacima i ljudima odanima HDZ-u. Stipan Bilić, stručnjak za poljoprivredu, tvrdi da je to starim farmama, poput PP-u Retkovci, nanijelo više štete od propusta u privatizaciji.

– Uzet im je osnovni resurs, nakon čega nisu mogli dobiti nikakav kredit – kaže Bilić.

Najgori udarac za radnike PP-a Retkovci došao je u kolovozu 1998., kad je Babić obavijestio sud da oko 150.000 eura poduzeća (što je uključivalo i novac od prodaje opreme)  više nije dostupno, jer je uplaćeno jednom od vjerovnika farme, Glumina banci, koja je bankrotirala. Bijesnim radnicima Babić je rekao da je sredstva prebacio uz odobrenje suda.

Radnici su izgubili nadu da će ikada vidjeti svoj novac, pa su ponovno zahtijevali da Babić bude smijenjen s dužnosti. Početkom 2000. stigao je odgovor Trgovačkog suda u Zagrebu, koji je rad stečajnog upravitelja i sudskih službenika koji su s njim surađivali ocijenio nepovoljnim, optužujući ih za “brojne propuste”. Najvažnija dokumentacija o sredstvima poduzeća bila je “nejasna”, a izvješća stečajnog upravitelja “nekonkretna”, zaključio je Sud. Također je zaključio da je Babića trebalo smijeniti još na početku stečajnog postupka. “Očigledno je da stečajni upravitelj ili neće ili nije u stanju obavljati poslove i zadatke”, zaključuje se u odluci.

Dužnost je od Babića preuzeo novi stečajni upravitelj, Tominac, koji je potvrdio navode Suda, uz pritužbu da njegov prethodnik nije ostavio kompletne pisane tragove o svemu što je radio. U pokušajima da stečajni postupak privede kraju, Tominac je pred sucima izjavio da su ga Babić i njegov knjigovođa obavijestili da je “mnogo dokumentacije nestalo”.

Tako je 2002. stečajni postupak ušao u sedmu godinu. Nagomilani sudski troškovi pojeli su i ono malo preostalog novca. Radnici su u lipnju objavili da su kontaktirali policiju i podnijeli kaznenu prijavu protiv Babića. Međutim, istraga je uskoro obustavljena. Još 1999. podnijeli su kaznene prijave protiv bivših članova uprave koji su, kako tvrde, pokrali farmu. Prijava za krađu podnesena je i protiv Lončarića. Marković je nedugo nakon prijave umro, pa je slučaj protiv njega obustavljen, tako da su samo tri radničke prijave dospjele do suda.

Optužbe protiv Krešimira Rončevića, jednog od članova uprave, odbačene su 2002. Drugi član uprave, Ivan Žgela, priznao je da je ukrao prskalicu, za što je uvjetno osuđen na šest mjeseci zatvora, no odvjetnici su ga savjetovali da se žali, pa je i ta presuda 2004. ukinuta. Kažnjen je jedino Lončarić, čuvar kojeg je angažirao Babić, optužen da je nezakonito prodavao opremu: sud ga je osudio uvjetno na šest mjeseci zatvora i to zbog krivotvorenja računa s aukcijske prodaje.

Stečajni postupak konačno je priveden kraju 2004. Sudski troškovi popeli su se na 35.000 eura, što je odbijeno od iznosa predviđenog za isplate radnicima. Stečajna masa je prije toga već bila umanjena za 150.000 eura, koliko je isplaćeno propaloj Glumina banci. Od stečajne mase su odbijeni i dodatni iznosi za isplatu ostalih vjerovnika. Na kraju su 62 radnika propalog poduzeća dobili naknade u prosječnom iznosu od oko 1.100 eura, približno četvrtinu onoga što su očekivali na početku stečajnog postupka. Unatoč beskrajnim sudskim procesima, nitko nije proglašen odgovornim za gubitak koji su pretrpjeli.

Državna istraga oko 1.500 sumnjivih privatizacija iz devedesetih okončana je 2004. Samo u 75 slučajeva nisu pronađeni dokazi o nepravilnostima u postupku. Privatizacija PP-a Retkovci također je obuhvaćena revizijom. Postupak nije pozitivno ocijenjen. Posebno je kritizirana odluka da se Markoviću isplati naknada. U revizorskom se izvješću postavlja pitanje zašto mu je iz sredstava Fonda za privatizaciju isplaćeno 147.000 eura. Isplata je odobrena pošto je poduzeće već proglasilo stečaj, što znači da su njegove dionice u tom trenutku bile praktički bezvrijedne.

– Vrijednost dionica u trenutku vraćanja uplaćenih sredstava bila je minorna, jer je nad poduzećem otvoren stečaj – kaže Sulejman Tabaković, pravni ekspert za privatizaciju, koji vodi organizaciju koja pomaže malim dioničarima.

Dodaje da Fond uopće nije imao obvezu isplatiti Markovića i da je takvom isplatom napravljena iznimka kojom su ostali dioničari dovedeni u neravnopravan položaj. Tisuće drugih dioničara, čije su tvrtke u istom periodu otišle u stečaj, nisu dobile nikakvu naknadu.

Fond za privatizaciju je 2011. zamijenjen novom agencijom, poznatom pod kraticom AUDIO. Erik Mohorović, direktor AUDIO-a, izjavio je za BIRN da je proučavao samo one slučajeve kojima se Fond bavio poslije 2005. i da nije upućen u slučaj PP-a Retkovci. Rekao je da u njegovoj instituciji nema nikoga tko bi mogao objasniti što se ovdje točno dogodilo. Ipak, zaključuje on, takvi slučajevi su tretirani kao uobičajene “anomalije u procesu privatizacije i tranzicije”. U ono vrijeme, “zakonodavci, tržište i institucije jednostavno još nisu bili spremni za tako složene zadatke”. Novi zakoni jesu sofisticiraniji, smatra, “ali današnjim instrumentima ne možemo rješavati probleme nastale prije 15 ili 20 godina”.

Đuro Perica, jedan od osnivača HDZ-a, kaže da nije u redu da Marković i ondašnje vlasti završe kao žrtveni jarci samo zato što je gazdinstvo loše poslovalo.

– Nitko nije ukrao zemlju u Retkovcima – tvrdi Perica.

Priznaje da je u privatizaciji bilo grešaka, ali kaže kako se on osobno protivio svim “pogrešnim potezima”.

– Naravno, jasno mi je da proizvodnja opada i srce me boli zbog svega što se događa u poljoprivredi – izjavio je Perica za BIRN.

Babić je odbio zahtjeve BIRN-a da razgovara o detaljima slučaja PP-a Retkovci, uz obrazloženje da su sve potrebne informacije već u sudskim dokumentima. U međuvremenu je imenovan za suca Ustavnog suda, najvišeg pravosudnog organa u Hrvatskoj.

Na prostoru kombinata koji je nekad činio jezgru Poljoprivrednog poduzeća Retkovci danas je ostalo samo stado od stotinjak ovaca, koje osigurava zaposlenje za petero ljudi. Antun Kasteljan, bivši radnik poduzeća, govori da su ljudi u selu “prezaduženi i jedva sastavljaju kraj s krajem”. Iveković, sindikalni lider, kaže da je izgubio nadu da će žrtve privatizacije ikada dočekati pravdu.

– Ponekad, kad sam baš deprimiran, pomislim da bi možda bilo najbolje da se proglasi amnestija za sve kriminalne radnje iz onog vremena. Tako bismo bar stavili točku na sve što se dogodilo – zaključuje Iveković.

Poljoprivreda na nizbrdici

Obitelji u Srbiji troše čak 42,9 posto prihoda na hranu, a u Europskoj uniji oko 18 posto – kaže Vojislav Stanković, predstavnik Poljoprivredne komore Srbije.

Branislav Gulan, jedan od suradnika u Komori, kaže da je zbog propasti poljoprivrede došlo do osipanja stanovništva u selima.

– Bar 200.000 kuća u Srbiji je ostalo prazno, a velik dio ih je u Vojvodini, regiji koja je poznata kao žitnica Srbije – navodi Gulan.

Darko Znaor, poljoprivredni konzultant koji je radio za Svjetsku banku, kaže da su konkurentna poljoprivredna poduzeća u Hrvatskoj koja danas pokrivaju sve faze, od proizvodnje do distribucije hrane, “kao nekadašnja velika jugoslavenska poduzeća”.

– Ali više im se isplati uvoziti hranu, tako su zarade veće – dodaje.

Za propadanje poljoprivrede krivi i loš sustav dodjele državnih subvencija za poljoprivrednike.

* Ovaj članak je nastao u sklopu projekta Balkan Fellowship for Journalistic Excellence, koji je rezultat inicijative Robert Bosch Stiftung i ERSTE Foundation, u suradnji s Balkan Investigative Reporting Network