Skidanje spomenika i glava

Iako se očekivao dogovor vlasti u Beogradu s lokalnim vlastima u Preševu, u nedjelju ujutro sporni spomenik poginulim borcima Oslobodilačke vojske Preševa, Bujanovca i Medveđe s platoa ispred zgrade preševske općine uklonili su pripadnici Žandarmerije MUP-a Srbije. Dobra vijest je da je sve prošlo bez incidenata – bar kada je o jugu Srbije riječ – a loša da je taj postupak Vlade Srbije izazvao val vandalizma na grobljima na Kosovu, gdje su meta bili srpski grobovi.

“Rat spomenicima”, tako neki mediji nazivaju ovo što se trenutno događa. Iako je sporni spomenik poginulima u sukobima OVPBM-a sa srpskim snagama 2001. godine odavno podignut ispred općine u Preševu, “rat” se zahuktao tek sada: te nije bilo dozvole nadležnih za njegovo postavljanje, te je riječ o “teroristima”, usprkos tome što je na sudionike tadašnje pobune prije 11 godina primijenjena zakonska amnestija.

Vlasti u Beogradu najednom nisu više imale strpljenja sačekati da se lokalni albanski vođe dogovore na koje bi mjesto – u dvorište džamije ili na neku drugu lokaciju – mogli premjestiti spomenik, usprkos tome što su i same napravile incident podigavši u Lučanima spomenik pripadnicima srpske vojske i policije poginulima tijekom davnih sukoba s Albancima u Preševskoj dolini.

Lokalne stranke i njihovi vođe, među kojima je i Riza Halimi, jedini Albanac koji sjedi u srpskom parlamentu, nakon prosvjeda u ponedjeljak poslali su nekoliko zahtjeva vlastima u Beograd: osim vraćanja “njihovog” spomenika i uklanjanja onog “srpskog” iz Lučana, traže i procesuiranje odgovornih za ubojstva i otmice Albanaca s juga Srbije od 1999. do 2001. godine, poštivanje amnestije boraca OVPBM-a, poboljšavanje svog (zaista teškog) položaja, ekonomskog i političkog, ali i “sprečavanje grube retorike” vlasti u Beogradu.

A te je grube i neprimjerene retorike u posljednje vrijeme sve više. Tako se usred “rata spomenicima” pojavilo pismo potpisano imenom rasformirane Jedinice za specijalne operacije, čiji su pripadnici ubili premijera Zorana Đinđića.

“Pozivamo sve patriotske organizacije, stranke i pojedince, sve one kojima je dozlogrdilo da trpe uvrede i ponižavanja, da nam se pridruže, u svakom vidu borbe, čak i u oružanom sukobu sa šiptarskim teroristima, koji nam svakako predstoji i koji nam strane službe spremaju uz pomoć domaćih izdajnika”, kaže se u pismu objavljenom na internetskoj stranici tzv. patriotske organizacije “Naši”, čiju je zabranu nedavno odbio Ustavni sud Srbije.

Tek koji dan kasnije, ministar pravosuđa Nikola Selaković u emisiji “Utisak nedjelje” nije imao primjedbi na izjavu Ivana Ivanovića, vjeroučitelja iz Aranđelovca i predsjednika SNP-a “Naši”, da će svatko tko kaže da je Kosovo nezavisno “ostati ne samo bez jezika, nego i bez glave”, nakon što je Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora Srbije, konstatirala da je Kosovo faktički nezavisno i da ga je dosad priznalo stotinjak zemalja. Selaković – koji je na nedavnim prosvjedima zbog oslobađajućih presuda hrvatskim generalima stao na čelo ekstremista, među kojima su bili i pripadnici SNP-a “Naši” – na Ivanovićeve prijetnje nije adekvatno reagirao.

Ni na pitanje da li je Ratko Mladić kojega je – kao i još neke haške pritvorenike – Selaković prošloga tjedna posjetio u Scheveningenu, za njega heroj ili zločinac, nije bilo jasnog odgovora: on je državljanin Srbije protiv kojega se vodi postupak na Haškom tribunalu, kojem je ispunio želju pa je iz Den Haaga u Beograd ponio poklon, čokoladu koju je ovaj poslao Smilji Avramov, povjesničarki koja i dan-danas afirmira lik i (ne)djelo Slobodana Miloševića, samog Mladića i ostalih.

Nikome, očito, nisu problem ni spiskovi nepoćudnih i izdajnika, medija i nevladinih organizacija na čiji pogrom po internetskim portalima, ali i plakatima po gradovima pozivaju “Naši” i njihovi pristalice. Ponekad netko iz vlasti pokuša nemušto objasniti da je riječ o pravu na slobodno mišljenje, pri čemu nije jasno zbog čega je to pravo jače za one koji se ne libe nasilja i svakodnevnih prijetnji, te kako to da taj proces ide isključivo u jednom pravcu, od “naših” ka “njihovima”.

Na sve to reakcija iz vlasti nema, tek se nekoliko nevladinih organizacija i pojedinaca oglasilo u javnosti. Tako Kuća ljudskih prava podsjeća da Sonja Biserko i njezin Helsinški odbor nikada nisu zagovarali nasilje i ubojstva, niti su bili vinovnici incidenata u kojima je morala intervenirati policija, za razliku od “Naših”. Osim toga, podsjećaju, na zvaničnoj internetskoj stranici “Naših” navodi se da je organizacija “Narodni sabor” u Moskvi – u okviru akcije “Dobrovoljac” – gostima iz organizacije “Naši” održala “kratku obuku o sklapanju i rasklapanju kalašnjikova”, a polaznici tog kursa prošloga su ljeta boravili u Apatinu u sportsko-vojnom kampu koji je organiziralo Udruženje Patriotski front, još jedna desničarska asocijacija koja djeluje u Srbiji.

Na zahtjev upućen premijeru Ivici Dačiću i vicepremijeru Aleksandru Vučiću da javno osude nastup svog ministra u “Utisku nedjelje” odgovora još nema, jednako kao što nije bilo reakcije kada se saznalo da je, dok je Selaković bio asistent na Pravnom fakultetu, jednoj studentici oduzeo bočicu “hrvatske vode” i patriotski je bacio u smeće.

Nepoćudni spomenici vlastima u Beogradu očito su važniji od onih kojima prijete da bi im “rezali jezike i skidali glave”.