Slušajući radio bespomoćno smo čekali

Foto: Igor Roginek

Uf, sranje u Ruandi! – govori u kultnoj sceni Tanovićeve “Ničije zemlje”, dok leži u rovu negdje u bosanskoj zabiti, Boro Stjepanović, sarajevski glumac koji je nedavno, u jednom intervjuu, iskreno progovorio o “sranju” u BIH-u, kada je bio prisiljen pucati na svoj grad.

I zaista, mnogo je sličnosti u događajima koji su Ruandu i bivšu Jugoslaviju pogodili otprilike u isto vrijeme: jedni su počinili genocid nad drugima, mediji su odigrala sramotnu ulogu i govorom mržnje poticali na nasilje prozivajući i prokazujući one druge, obični su ljudi  počeli ubijati svoje susjede i prijatelje, pred očima inertne i ignorantske međunarodne zajednice odigrali su se strašni zločini, a sve je završilo privođenjem odgovornih za udružene zločinačke poduhvate pred međunarodne ad hoc tribunale.

U travnju 1994., u samo nekoliko sati, širom Ruande podignute su barikade na kojima su pripadnici vladinih snaga i Interahamwe, paravojnih milicija Hutua, zaustavljali ljude, identificirali Tutsije i počeli ih nemilosrdno ubijati. Radiopostaja Libre des Mille Collines gotovo istog trenutka započela je emitirati poziv da je došao trenutak za konačni obračun, da je vrijeme da se invenzi (žohari) istrijebe jednom zauvijek.

– Bilo je strašno – prisjeća se Dative Bihoyiki iz Ntarame – sjedili smo u kući, slušali radio s kojeg je zastrašujuće hladan glas, pun mržnje i bijesa, govorio da nas treba ubiti, i bespomoćno čekali što će se dogoditi.

A da je cijeli masovni pokolj koji je uslijedio bio pomno i dugo planiran, govori podatak da je u samo tri mjeseca okrutno ubijeno gotovo milijun ljudi. Većina njih hladnim oružjem – mačetama, noževima i sjekirama. Žene su sistematski brutalno silovane, imovina ljudi opljačkana, a kuće zapaljene. Gotovo nije bilo obitelji koja nije imala žrtava. Genocid nezapamćenih razmjera i intenziteta događao se pred očima međunarodne zajednice, koja ga je mirno i gotovo nezainteresirano promatrala. “Uf, sranje u Ruandi!” bilo je sve što se tada moglo čuti.

O onome što se tada dešavalo svjedoče danas brojni memorijalni centri. Jedan od najpotresnijih je u selu Murambi, gdje su 1994. francuske mirovne snage postavile svoju bazu. Oko 65.000 Tutsija sklonilo se u tzv. sigurnu zonu, u nadi da će ih Francuzi zaštititi. No oni su se povukli i prepustili civile paravojnim formacijama – ubijeno ih je oko 45.000. Nakon nekoliko dana, Francuzi su tijela pokopali u masovne grobnice nad kojima su, s ciljem prikrivanja zločina, napravili igrališta za odbojku. Danas je na tom mjestu izloženo 7.000 mumificiranih tijela: nižu se prostorije i nekadašnje učionice, u kojima umjesto dječjeg smijeha sada odzvanja sablasna tišina, a smrad vapnenca i kemikalija kojima su ostaci tijela mumificirani tjera na povraćanje i još danima ostaje u nosu.

Voditelj centra Gérard govori da se slobodno može fotografirati. I ti slikaš, gadeći se sam sebi. Govoriš u sebi kako ćeš fotografije iskoristiti za edukaciju, za ovaj tekst, kako bi ljudi znali što se dogodilo, a žrtve ne bi ostale zaboravljene. Govoriš to sam sebi dok pritišćeš okidač na novom “Canonovom” fotoaparatu i saginješ se kako bi uhvatio što bolji kadar i fokusirao lice sa zauvijek zaustavljenim krikom, ruke majke koja stišće svoju bebu u naručju ili krunicu koja visi s dekapitiranog tijela. Osjećaš da bi trebao plakati. Vrištati, razbiti nešto od bijesa. Umjesto toga, samo osjećaj bespomoćnosti i ošamućenosti. Djeca iz obližnjih koliba glupiraju se uokolo, viču “muzungu” i žicaju novac. Sunce sja, ptice pjevaju, a u novoj prostoriji još mrtvih…

Nakon tri mjeseca, genocid je zaustavljen, no posljedice su bile strašne. Deseci tisuća i dalje se smatraju nestalima, a većina tijela nikada neće biti ekshumirana i identificirana. Pola milijuna silovanih žena danas se suočava s teškim traumama i spolno prenosivim bolestima. No vjerojatno najstrašnije posljedice snose djeca: Ruanda ima gotovo 400.000 siročadi, čak 79 posto djece izgubilo je barem jednog člana obitelji, a 99,9 posto direktno je svjedočilo nasilju, ubijanju ili silovanju.

Današnja Ruanda sušta je suprotnost zemlji iz prve polovice devedesetih. Pod vodstvom predsjednika Paula Kagamea, u manje od 20 godina napravljeni su fascinantni koraci prema pomirenju i društvenoj harmoniji. Iako se zemlja još nosi s teškim naslijeđem genocida, Kagame je ujedinio naciju, Ruandi uspio vratiti mir i integritet, a stanovništvu ponos i nadu. Danas više nećete čuti o podjelama, svatko će za sebe reći da je ponosni stanovnik Ruande, a pitanje o porijeklu za mnoge će biti uvredljivo. Razvoj i ekonomski rast su nevjerojatni, iako još uvijek dvije trećine stanovništva živi ispod granice siromaštva, s dva američka dolara dnevno. Nacionalni budžet je od 1998. do danas narastao za astronomskih 3.000 posto, a BDP posljednjih deset godina u prosjeku raste za 8,2 posto godišnje.

– Na dobrom smo putu da postanemo moderna, snažna i ujedinjena, politički stabilna nacija, ponosna na svoju kulturu, prirodna bogatstva i temeljne vrijednosti. Bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, utemeljena na društvenoj koheziji i jednakosti. Po mnogim stvarima smo napredniji i od Zapada: primjerice, Ruanda je prva država u kojoj su žene većina u parlamentu – govori Magnus Mazimpaka, direktor magazina “Rwanda Dispatch”.

Prošao sam cijelu Ruandu, upoznao mnoge ljude, spavao na najbizarnijim mjestima, uživao u toj slobodi. Narod je veseo i gostoljubiv, a zemlja izuzetno sigurna; Kigali je, prema statistikama, najsigurniji glavni grad u Africi. No mačeta u rukama običnog seljaka koji bere banane izazivala mi je jezu, a broj od dva milijuna procesuiranih za zločine nije mi izlazio iz glave: teoretski, svaka peta osoba koju srećem na ulici, u autobusu, u baru ili u trgovini, bila je aktivni sudionik genocida. Možda je svaka peta osoba kod koje sam spavao prije samo dvadesetak godina oružjem nasrtala na svoje susjede…

Na mjestima sjećanja u pravilu srećem strance, lokalnog stanovništva gotovo i nema. Ne uspijevam doznati zašto, na to mi pitanje nitko od mojih ruandskih prijatelja ne zna odgovoriti.

– Vjerojatno je ljudima već dosta svega, žele gledati prema naprijed, u zajedničku budućnost, bez podjela i prisjećanja na ono što se dogodilo. Nebitno je tko je tko, svi smo mi Ruanđani – komentirao je Eliab Aynebyona, student relativno liberalnih pogleda.

No nakon drugog-trećeg piva, kada se opustio, iskreno je rekao da nikada ne bi mogao imati Hutu djevojku, niti bi mu njegova obitelj dopustila da je oženi.

– Preko nekih stvari ne možeš prijeći – kaže.

I zaista, to je dojam koji, nakon gotovo dva mjeseca provedena u zemlji tisuću brda, nosim natrag na Balkan: preko nekih stvari ne možeš prijeći. Proklamirano zajedništvo i pomirenje samo su lijepa fasada koja prekriva enormnu količinu frustracija i trauma. Podijeljeni osjećaji s jedne i s druge strane: shizofrena pozicije žrtve i pobjednika za jedne, odnosno zločinca i poraženog za druge. Kolektivna amnezija i šutnja o zločinima pobjednika nad poraženima. Priznavanje patnje samo jedne strane. A sve umotano u šareni papir pomirenja i ujedinjenja.

Čini se da je i njihovo bratstvo i jedinstvo završilo na dva floora. S kojeg od njih želiš da ti sviram, pitao bi Damir Avdić.

Uloga seoskih gacaca sudova

Je li zaista u današnjoj Ruandi sve tako bajno? Vlada li u zemlji bratstvo i jedinstvo? Mogu li se tako lako prevladati razlike i potisnuti traume? Što s brojnim počiniteljima zločina, kako ih kazniti, kako ih sredina prihvaća? Kako komemorirati žrtve ako ne znamo sva njihova imena i mjesta na kojima su im ostaci? Kako novim generacijama objasniti što se dogodilo, a istovremeno izbjeći sekundarnu traumatizaciju i kolektivizaciju krivnje? To su pitanja koja sam pokušao postaviti sebi i svojim sugovornicima u Ruandi.

U organiziranju i počinjenju genocida sudjelovalo je više od milijun ljudi. Da se Ruanda oslonila samo na formalni pravni sustav trebali bi, procijenili su, 200 godina da procesuiraju sve zločine; različiti mehanizmi tranzicijske pravde uobičajeni u svijetu jednostavno nisu bili prikladni za njihov jedinstveni kontekst. Zato je nova vlast odlučila smanjiti pritisak na pravosudni sustav, kategorizirajući optuženike prema počinjenim zločinima. U prvu kategoriju spadaju oni koji su planirali, organizirali, poticali, nadgledali i naređivali zločine, kojima će biti suđeno na konvencionalnim domaćim i međunarodnim sudovima. Ostalima će se suditi na seoskim gacaca sudovima. Gacaca su dio ruandske tradicije, lokalni neformalni sudovi koji su se bavili uobičajenim svakodnevnim problemima, a bili su sastavljeni od uglednih članova zajednice. Njima su formalno dodijeljene posebne ovlasti kako bi se mogli baviti genocidom. Imaju tri glavna cilja: istinu, pravdu, pomirenje. Uloga im je ustanoviti što se točno dogodilo u pojedinim sredinama, ubrzati proces kažnjavanja krivaca i donijeti pravdu žrtvama, te potaknuti pomirenje, oprost i ujedinjenje nacije.

Steven Shyaka, asistent na Pravnom fakultetu, koji je kao osmogodišnjak izgubio cijelu obitelj, analizira uspjeh tih sudova.

– Iako neki osporavaju vrijednost ovog procesa, mislim da su imali svrhu, jer inače većina obitelji nikada ne bi dočekala pravdu. Pred više od 12.000 sudova izvedeno je gotovo dva milijuna optuženih, od kojih je 65 posto osuđeno. Naravno, bilo je i zloupotreba i lažnih optužbi iz osvete. Problem je i što se sudilo samo Hutuima, a zločina je bilo i s druge strane. No poseban doprinos tih sudova je u katarzičnom procesu pomirenja, počinitelji su se direktno suočavali s obiteljima svojih žrtava, u svojim su lokalnim sredinama, pred svojim prijateljima, susjedima, rođacima, slušali javna svjedočenja. Suočavanje s prošlošću je prava vrijednost gacaca sudova – kaže Shyaka.

Onima iz prve kategorije optuženika suđeno je na standardnim domaćim sudovima i pred tribunalom u Arushi, na kojem su osuđene ukupno 72 osobe. Među njima je i Simon Bikindi, kantautor i velika zvijezda, koji je osuđen zbog skladanja, pjevanja i distribucije glazbe koja je okarakterizirana kao govor mržnje i otvoreno poticanje na nasilje prema Tutsijima. Mnogi novinari i urednici također su osuđeni zbog sličnih djela. Ne sjećam se nekog sličnog primjera iz našeg sokaka, osuda za Jasenovce i Gradiške Stare, meso i salatu, razne božiće i đoge…