Teturanje posrnulih giganata
Masovna okupljanja uvijek traže maskotu, pa je i recesijski uspon evropskog nacionalizma pronašao svoje zaštitno lice: Viktor Orbán, mađarski premijer, populistički vođa dvotrećinske parlamentarne većine i, onako usput, registrirani igrač nogometnog kluba Felcsút, promoviran je u glasnika novih, prijetećih desnih pokreta na kontinentu. I nipošto nije slučajno, upozoravaju zabrinutiji čuvari liberalnih vrijednosti, to što je legislativnom polugom među prvima prikliještio medije. Osnivanje nadležnog Vijeća kojim upravlja disciplinirani stranački kadar Orbánove stranke Fidesz, devetnaestostoljetni moralni purizam novih zakonskih odredbi i, konačno, nevidljiva ruka države koja (ne)oglašavanjem svojih tvrtki financira poslušne i kažnjava opozicijske medije – to su ključne postaje, upozoravaju zapadni borci za slobodu javne riječi, strmoglavog spusta prema tvrdoj političkoj cenzuri.
Stanje je toliko opasno da interpretacije neizbježno skreću na teritorije teorije zavjere: spominje se, ispod glasa, “pravilo Lucky Jokera”, igre na sreću nacionalne lutrije, koja služi kao lozinka podobnih. Naime, kada država proda reklamu za Lucky Joker nekoj televiziji ili novini, tvrde paranoidniji, time signalizira privatnim oglašivačima kako izabrani medij slijedi liniju Orbánove politike, pa je na njemu poželjno oglašavati se. Ukoliko lutrijske reklame nema, medij je prešutno žigosan zabranom, pa će ga privatni investitori, ukoliko ne žele probleme s državom, zaobići…
S Orbánom se, ukratko, zbiva ono što i sa svakom figurom opasnog, prijetećeg Drugog: njegov je ekstremizam dovoljno ekstravagantan da nam prikrije pogled na vlastite probleme. Zato je korisno, recimo, prisjetiti se posljednjeg izdanja globalno referentne ljestvice novinarskih sloboda koju svake godine sastavlja pariška nevladina udruga Reporteri bez granica. Ne stoga što bi Reporteri predstavljali neupitan autoritet u pitanjima medijske neovisnosti, naravno, jer oni su itekako selektivni u svojim ocjenama i pritom ignorantski posvećeni isključivo vrijednostima današnje zapadnoliberalne demokracije; nego upravo zato što, posve nesvjesno, precizno odražavaju i kanaliziraju dominantnu ideologiju. Na njihovoj ljestvici, zanimljivo, Mađarsku pronalazimo na ne tako lošem 40. mjestu; Hrvatsku, međutim, čak dvadeset i osam mjesta niže, iza BiH i SAD-a, iza Mauritanije i Mozambika, uz bok Burkine Faso.
Situacija ipak nije sasvim tragična: kada uđemo u EU, ondje nećemo biti najgori, jer se iza nas, na 80. mjesto, uspjela plasirati Bugarska. I tamo, znamo, baš kao i u Mađarskoj, vlada konzervativni populist teže kategorije, samo što je ovaj neusporedivo živopisniji: Bojko Borisov je nekadašnji vatrogasac, trener nacionalne karate-reprezentacije i bodyguard istaknutijih državnika. Baš poput Orbána, uz to je i registrirani nogometaš lokalnog kluba, ali kudikamo uspješniji: prošle su ga godine glasači u popularnoj anketi izabrali za najboljeg bugarskog igrača. Iza ovako bizarne javne figure, jasno je, skriva se težak i uporan medijski rad: samo u prvih godinu dana vlasti, izračunali su strpljiviji, premijer je upisao više od tisuću izjava, nastupa i intervjua, a inflacija je njegovog lika bila tolika da se prošle godine tridesetak tisuća ljudi okupilo na Facebook grupi, preklinjući medije za “Jedan dan bez Bojka Borisova”. Bezuspješno, naravno.
Jer medijska je scena u posljednjih pet-šest godina erozije javnih vrijednosti, tabloidizacije i pomnog usklađivanja novinarstva s poslovnim interesima farmaceutske industrije pretvorena u duopol domaćih korporacija: sasvim prikladan mizanscen, pokazalo se, za aktualnu političku tragikomediju. Ključni strukturni pomak u medijskom polju zbio se, pritom, krajem 2010: moćni se njemački WAZ tada povukao s bugarskog tržišta zbog velikog pada prihoda i prepustio cijelo igralište tamošnjim elitama.
Václav Štětka, zanimljiv mladi češki mediolog s Oxforda, baš u ovoj transakciji vidi paradigmatski primjer kriznih transformacija medijskog krajolika većine država Srednje i Istočne Evrope. Pad zarade od oglašavanja, pokazuje on u svojim novijim znanstvenim i popularnim člancima, tjera posljednjih godina na povlačenje zapadnoevropske korporacijske gigante poput WAZ-a, Bonniera ili Ringiera, a njihove projekte preuzimaju onda mahom pitoreskne političke figure: Dan Voiculescu, jedan od najbogatijih Rumunja, recimo, takav je mogul; Aivars Lembergs, gradonačelnik latvijskog Ventspilsa, drugi je karakterističan primjer…
Ono što, dakle, pogled sa Zapada, fokusiran na otvorene mađarske prijetnje slobodi javnog govora, previđa, ozbiljne su i dalekosežne promjene odnosa ekonomske moći u medijima skoro svih postsocijalističkih država. I mada one u prvi plan guraju osebujne lokalne političare i biznismene, istodobno ispisuju i recesijski epitaf naivnom tranzicijskom povjerenju u komercijalno posredovanje javnog interesa, otužni epilog razdoblja u kojem su novouspostavljena tržišta velikodušno prepuštana dominaciji golemih evropskih korporacijskih igrača.
Upravo je hrvatsko medijsko tržište jedno od onih kojim teturaju takvi poslovno posrnuli giganti i zato nije naodmet pozornije pratiti novija preslagivanja šireg konteksta: tko kaže, naime, da uskoro nećemo zaoštriti borbu s Bugarskom za počasno posljednje mjesto na ljestvici medijskih sloboda?