Ulazak u EU zapravo je izlaz u nuždi

S Jožetom Mencingerom, uglednim slovenskim ekonomistom, ministrom ekonomije i potpredsjednikom prve slovenske vlade iz 1991., razgovarali smo o aktualnim pitanjima vezanim uz zbivanja u Sloveniji, a dotakli smo se bilateralnih odnosa Hrvatske i Slovenije.

Koliko je uspjeh Slovenije u tranziciji bio rezultat njezinog prilagođavanja kapitalizmu, a koliko zapravo toga što je zadržala brojne elemente socijalističkog sistema?

Prvo, treba uzeti u obzir početne uvjete. Slovenija je bila daleko najrazvijeniji dio Istočne Europe, s normalnim tržištem proizvoda, orijentirana na zapadna tržišta. Zbog samoupravljanja i društvenog, odnosno kolektivnog vlasništva upravljanje u privredi bilo je slično upravljanju u “normalnim” tržišnim gospodarstvima. Raspršenost industrije po čitavoj Sloveniji stvorila je radnike-seljake, dakle socijalno veoma stabilno društvo. Do zamjene vlasti došlo je na normalan način. Pred 1990. imali smo na vlasti veoma liberalnu partiju i proporcionalni birački sistem koji nije dozvoljavao radikalna rešenja, a čežnja za samostalnošću smanjivala je političke tenzije. Na vlast je došla, za prijelazno razdoblje vrlo  dobra, kombinacija stare i nove političke i gospodarske elite. Po mom mišljenju, pogotovo je gospodarska elita, dakle “crveni direktori”, najzaslužnija za brz prijelaz s potpuno izgubljenih jugoslavenskih tržišta na ona zapadna.

Drugo, Slovenija je u samostalnost ušla tehnički sasvim pripremljena (već u oktobru 1990., dakle godinu dana prije uvođenja tolara, štampani su provizorni bonovi, pred proglašenje nezavisnosti pripremljeni su svi potrebni zakoni). Pošto nismo imali nikakvih stand-by kredita, mogli smo se odreći savjeta međunarodnih financijskih institucija oko tranzicije, pogotovo vezano uz makroekonomsku stabilizaciju. Ekonomsku politiku počela je voditi gradualistički usmjerena centralna banka koja se, primjerice, opredijelila za fleksibilni kurs tolara, s ciljem sprečavanja njegove realne aprecijacije. Zadržan je dosta visok nivo socijalne sigurnosti, dakle postojalo je mnogo elemenata socijalizma. Te su karakteristike zadržane sve do 2004., a to je ujedno bilo uspješno razdoblje s godišnjim rastom od oko četiri posto, padom inflacije i nezaposlenosti, uz vanjsku i unutrašnju ravnotežu. Nažalost, sve smo to u razdoblju od 2005. do 2008. uništili hazardiranjem, koje je rezultiralo današnjom krizom.

Loša banka – loš potez

U Sloveniji, čini se, nema više nekih pozitivnih očekivanja od Europske unije. Uostalom, o razočarenju bjelodano govore i aktualne demonstracije u Ljubljani, Mariboru i drugim gradovima. U Hrvatskoj se ulazak u EU još uvijek doživljava kao nada u spas od ekonomskog sloma. Je li ona iluzorna?

Ne vidim zašto bismo sada u Sloveniji imali neka velika pozitivna očekivanja od Europske unije. U Uniji smo devet godina, EU je u krizi, kojoj se ne nazire kraj. Odgovor na pitanje koristi li članstvo ili ne irelevantan je, mada su benefiti vjerojatno veći od troškova. No tvrdim da je ulazak u EU bio emergency exit (izlaz u slučaju nužde) i da drugu alternativu nismo ni imali, jer smo gospodarski ionako bili sasvim zavisni o EU-u. Aktualne demonstracije nisu uperen protiv EU-a nego protiv političke elite, vlade i njezine ekonomske politike, a zbog toga indirektno i protiv prevladavajuće politike štednje u EU-u. Smatram da je i za Hrvatsku ulazak u EU emergency exit. Uostalom, što drugo možete učiniti? Samo ne treba imati iluzija da će to riješiti vaše ekonomske i socijalne probleme.

Možete li nam ukratko pojasniti ideju slovenske vlade o osnivanju tzv. loših banaka. Je li ona zapravo pokazatelj da nešto što se dosad prikazivalo tek kao devijacija sistema (jednokratna sanacija bankarskog duga), sada funkcionira kao priznanje da cijeli sistem počiva isključivo na špekulacijama koje se permanentno moraju budžetski sanirati?

To nije tako lako – radi se o kompliciranim stvarima. Mi smo jednom lošu banku već  imali. Naime, zbog raspada Jugoslavije i tranzicije velik dio kredita početkom devedesetih nije bilo moguće vratiti, a kapital banaka – njezini “vlasnici” bila su poduzeća – bio je negativan. Država je zbog toga preuzela loše kredite u javni dug i platila ih obveznicama. No osamostaljenje i tranziciju možemo smatrati prirodnom katastrofom. Situacija je sada drukčija. Hazardiranje u kojem su banke rado učestvovale, jer su jeftin novac posuđen u inozemstvu posuđivale fondovima, poduzećima, pa i stanovništvu za kupovanje vrijednosnih papira, nije prirodna katastrofa, mada je šteta katastrofalna. Pogotovo jer su fondovi kao garanciju za kredite davali svoja dobra poduzeća. Kada je došla kriza, vrijednost njihove imovine pala je na jednu desetinu, pa i više, a dugovi su ostali. Mnogo bi se dalo spasiti ukoliko bi banke pokušavale rješavati zadužena poduzeća, ali one ni ne pokušavaju riješiti situacije koje su rješive. U sadašnjoj atmosferi, u zemlji je najjednostavnije ništa ne raditi.  Umjesto da pokušaju pomoći, banke su počele plijeniti ta poduzeća, samo zato da ih prodaju. Kako domaćeg kapitala nema, preostaje prodaja stranim investicionim fondovima. To je i želja sadašnje vlade. Sve bi prodali, kao što su uradili i u drugim nekadašnjim socijalističkim zemljama. Tome su namijenjeni i slaba banka i državni holding u koji će sabrati preostala domaća državna poduzeća. Umjesto slabe banke postoje mnoga bolja i jeftinija rješenja. Banke imaju vlasnike i pozitivni kapital, a država bi kao vlasnik samo trebala dokapitalizirati svoje banke, što bi bilo četiri puta jeftinije od loše banke. Problem je i u tome što sadašnju vlast ne interesira spašavanje banaka nego traženje krivaca, dakle onih koji su u vrijeme hazardiranja odobravali kredite, a to je opet veoma popularna glupost – kada ljudi loše žive, uvijek traže “krivce”.

Smanjen manevarski prostor

Za svog boravka u Hrvatskoj, ekonomist Paul Krugman izjavio je da mu je najveća noćna mora da se probudi kao premijer neke male zemlje na europskoj periferiji. Dakle, što uopće može danas učiniti premijer u nekoj perifernoj europskoj državi, poput Hrvatske, i jeste li vi kao vicepremijer i vaši kolege početkom devedesetih imali veći manevarski prostor nego što ga imaju današnje vlade?

Nedvojbeno. Članice, pogotovo male, ulaskom u Uniju prestaju biti države u ekonomskom smislu riječi. Ulaskom gube ekonomske atribute državnosti – kontrolu novca i poreza te javnih rashoda. Direktive Europske unije njihov su sistem, granica više nema. Ustvari, o svemu odlučuju veliki, iako su formalno svi ravnopravni. To je i normalno, jer ne možete očekivati da Slovenija s dva milijuna ljudi bude ravnopravna Njemačkoj sa 80 milijuna. Manevarski prostor slovenske vlade, iako formalno manji, u stvarnosti je tada bio dosta veći. Jugoslavija se raspadala i u ekonomskom pogledu te 1990. više nije bila država. Centralna vlast nije bila u stanju da kontrolira poreze, količinu novca, nije bila u stanju da spriječi stvaranje granica unutar zemlje i da stvara ekonomski sistem. Slovenska vlada je u ekonomskom dijelu, dok sudbina Jugoslavije još nije bila poznata (u Sloveniji su političari voljeli govoriti o konfederaciji ili asimetričnoj federaciji, što je ekonomski značilo carinsku uniju), s jedne strane pokušala stvoriti normalan gospodarski sistem i preuzeti što više poluga u ekonomskoj politici, a s druge strane, ukoliko ne bi došlo do političkog rešenja u Jugoslaviji, pripremiti sve za nezavisnost. Tadašnji premijer Ante Marković, kojeg sam veoma cijenio, na neki je način tiho podržavao neke od naših promjena, a s njim smo se svađali oko kursa dinara, koji Sloveniji kao izvoznici nije odgovarao. Dok sam participirao u vlasti, slovenska je vlada svoje poteze u tom segmentu (primjerice, otpravljanje crnog tržišta deviza ili indirektno uvođenje plivajućeg kursa) memorandumima najavljivala saveznoj vladi. Međutim, to nije radila u slučajevima priprema za nezavisnost (recimo, tiskanje novčanica).

Dva problema oko Ljubljanske banke

Kako riješiti problem Ljubljanske banke?

Istini za volju, ne znam. Prošlo je previše vremena u kojem se racionalna rešenja nisu htjela prihvatiti. Radi se o dva problema, a na to se obično zaboravlja. Prvi se odnosi na depozitare Ljubljanske banke, koji svoje uloge nisu prenijeli u hrvatske banke, a drugi se odnosi na depozite koji su preneseni u hrvatske banke. Kod prvih, vrijednih tadašnjih 300 milijuna njemačkih maraka, radi se o privatno-pravnom odnosu između ulagača i Ljubljanske banke. Rezultat prihvaćanja takvog stanovišta ne bi značio odliv nego priliv novca, to je bio slučaj i sa slovenskim depozitarima, kada im je bila dana mogućnost da podignu svoje uloge. Među hrvatskim ulagačima bilo je mnoštvo malih ulagača srpske nacionalnosti, koji deviznu štednju nisu htjeli ili nisu mogli prenijeti u hrvatske banke jer nisu imali putovnice. Umjesto da se prizna da se radi o privatno-pravnom odnosu, Slovenija je ustavnim zakonom stvorila Novu ljubljansku banku (NLB), a to je prijevara. Moje mišljenje da se tu radi o pravnoj, moralnoj i pogotovo ekonomskoj grešci, u Sloveniji je bilo usamljeno. Čak se shvaćalo kao izdaja slovenskih nacionalnih interesa. Taj potez Slovenije koristila je kao propagandu i tadašnja hrvatska vlast, kojoj nije bilo stalo do interesa ovih malih ulagača. Istovremeno je zabranila poslovanje NLB-a u Hrvatskoj, a time i mogućnost da NLB pokuša vratiti kredite koje je dala hrvatskim poduzećima. Što se tu može napraviti? Vratiti dug? Potencijalni dug zbog kamata je povećan, a svaki kupac NLB-a, koji bi sadašnja vlast htjela prodati, uzet će u obzir i taj potencijalni dug banke.

Drugi dio odnosi se na ulagače koji su svoje uloge prenijeli u hrvatske banke. Prema tim depozitarima NLB nema nikakve obaveze. Oni su uloge prenijeli dobrovoljno, a hrvatske banke su ih prihvatile, iako je i njima bilo poznato da se radi o prijenosu 800 milijuna maraka, kojih ustvari nema. Ako sam u pravu, hrvatska država je obaveze hrvatskih banaka preuzela u javni dug, pa se zbog toga radi o financijskim odnosima dviju država, što se zbog toga rješavalo Bečkim ugovorom. U međuvremenu je Hrvatska svoje banke prodala i kupac je znao, odnosno morao znati, što kupuje. Kakvi su bili dogovori između kupaca i Hrvatske u pogledu tih deviza, to, naravno, ne znam. No očigledno je da ti dogovori postoje, jer inače ne vidim zašto bi privatno pravno lice moglo dobiti dopuštenje vlasti da tuži drugo pravno lice. Tu je, dakle, slovensko stanovište ispravno, mada mi se sadašnje ponašanje ministra vanjskih poslova i veoma popularno vezivanje ratifikacije članstva Hrvatske u EU-u uz taj problem čini kao nepotreban, neodrživ i glup potez, kojim se samo sramotimo.