Utopijska energija modernizma
U predvorju zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti može se obići izložba “Josip Seissel: iz arhitektonske ostavštine”. Čudno neambicioznog postava, namijenjena profesionalcima kojima u albumu o Seisselu fali tek nekoliko sličica, a ignorira većinu koja poznaje fragmente (umjetničkog) rada i biografije. Josipa Seissela (1904 – 1987), poznatijeg pod pseudonimom Jo Klek, uglavnom pamtimo kao “anticipatora domaće avangarde”, nadrealista, zenitista. Umjetnikova supruga Silvana Seissel još je 1993. godine Gradu Zagrebu donirala više od tri tisuće Seisselovih radova, između kojih više od pet stotina arhitektonsko-urbanističkih iz razdoblja od 1930. do 1985., jer je Seissel primarno, formom službene karijere, bio arhitekt i urbanist, predavač na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu. Seissel dakle pripada odabranoj grupi arhitektonskih Prometeja koji su domaćem socijalizmu ponudili verziju promišljenog moderniteta: profinjene arhitekture s mjerom urbanističke skromnosti.
Na aktualnoj izložbi u izboru kustosice Ivane Kancir najznačajnije Seisselove skice, prijedlozi i detaljni arhitektonsko-urbanistički planovi prvi put su izloženi javnosti. Nije se, nažalost, našlo svrhe da se usputno, suhim tekstom na panou za neupućene, kontekstualizira Seisselov rad, naglasi specifičnost i vrijednost urbanističkih zahvata. Možda za to ima razloga jer su, polazeći već od istog muzejskog mjesta i prošlogodišnje izložbe “Socijalizam i modernost. Umjetnost, kultura, politika 1950 – 1974”, zaredali umjetnički i znanstveni povodi bavljenja arhitekturom u socijalizmu. Ili je stvar profesionalne procjene da je “rad dovoljno valoriziran”, pa na izložbi ne treba štreberski kititi notorno? Ili prozaično, nije bilo novca? E tu smo već na poznatom seisselovskom terenu – prokletstvu briljantnih, nedovršenih projekata.
Umjetnički avangardist i organizator prvih domaćih umjetničkih happeninga, Seissel je s druge profesionalne strane bio racionalan projektant. Arhitekt koji je, grubo rečeno, “u internacionalističkom duhu modernizma odgovarao potrebama vremena i trenutka”: uvijek se lakše prikloniti udžbeničkoj formulaciji nego fabulirati ono što netko u arhitekturi vidi odmah, a netko baš nikad.
U tom je smislu muzejski prikaz Seisselovih ambicioznih (i često duhovitih) urbanističkih rješenja gradova Čakovca (1948) i Nikšića (1955 – 58), Sveučilišnog (1949 – 50) i Pionirskog grada u Zagrebu (1948), groblja u Novom Sadu (1963), zagrebačkog groblja Miroševac (1949) i spomen-područja Dotrščina, Kamensko i Kragujevac, dostojanstveno ponuđen onima koji znaju gledati i/ili čitati arhitekturu.
Na sreću, nakladnička koincidencija ponudila nam je i dozu dokumentiranog, življenog iskustva čiju je arhitekturu oblikovao baš Seissel, u formi publikacije “Zagrebačka Dubrava. Od predgrađa do grada” (ur. Kristian Strukić, Muzej grada Zagreba).
Izgleda tako na trenutak da se sav urbanistički modernizam događa u zagrebačkom predgrađu, u malograđanski prezrenoj Dubravi, koja je 1950-ih po planovima domaćih urbanista trebala postati hiperuređeno naselje stambenih zgrada s pripadajućim Sveučilišnim i Pionirskim gradom te grobljem koje će napustiti devetnaestostoljetnu maniru pravilnih aleja u smislu velikog, uređenog parka. Mikrourbanistički modeli pionirskih gradova nisu bili rijetkost u socijalističkim državama Europe, ali specifičnost Pionirskog grada je lucidno urbanističko rješenje Seissela, arhitektonska rješenja paviljona Ive Vitića i Marijana Haberlea te pejzažna arhitektura Zvonimira Frölicha i Pavla Ungara.
Pionirski grad je prve goste iz “različitih regija Hrvatske” primio već 1950., nudeći 20 paviljona za po 20 pionira, blagovaonicu, dom kulture s paviljonima za glazbu, kiparstvo, slikarstvo, glumu i ples; dom tehnike, dom armije i izložbeni paviljon svih rodova vojske, poljoprivrednu stanicu, radio i meteorološku stanicu i park fiskulture. Raskošno i skromno istodobno, naselje s Vitićevim modernističkim minijaturama paviljona u zelenilu, građenim od kamena i drva, tek je vanjskom elegancijom odoljelo strahotama postsocijalističkog vremena.
Katalog izložbe o Dubravi iz Muzeja grada Zagreba tako prenosi i dnevnik radne akcije na Pionirskoj željeznici dugoj šest kilometara od travnja 1948. godine, na kojoj je radila brigada s (početnih) 200 članova; kratku izletničku kronologiju Pionirca iz Granešine u sretnim 1970-im i 1980-im, uz činjenicu da je u 1990-im Pionirski grad “prerastao” u Grad mladih i odredište prognanika, a u 2000-im je uz evidenciju strašne devastacije dobio i status zaštićenog kulturnog dobra “kao primjer arhitekture javne namjene”.
Urbanistički koncept Studentskog grada, koji su 1948. izradili studenti pod Seisselovim mentorstvom, još je tužniji dokaz utopijske energije (ili mentaliteta?) modernističke arhitekture u jugoslavenskom socijalizmu. Projektom unikatnog socijalističkog kampusa u potpunosti je upravljalo studentsko poduzeće “Dom” (Bogdan Budimirov jedan je od istaknutijih sudionika), a zamišljen je kao sveučilišni grad za oko 25.000 stanovnika, s parkovima, modernim vilama za profesore, kazalištem i kinom. Radne akcije uključivale su studente iz čitavog svijeta, a modernitet naselja trebala je naglasiti montažna forma paviljona. Nažalost, stvar se odužila, navodno zbog nedostatka novca, pa 1960-ih gradnju preuzimaju profesionalni graditelji, studentsko poduzeće propada i ostaje tek Seisselov urbanistički kostur s parkovnim šetnicama i modernistički detaljiziranim zgradama, čudnovata oaza u nedefiniranom predgrađu.
I treća seisselovska utopija u predgrađu – najtužnija. Groblje Miroševac koje je Seissel projektirao sa suprugom, pejzažnom arhitekticom, zamišljeno je kao jedino takve vrste u ovom dijelu svijeta, koje bi poništilo osjećaj monotonije grobljanske hortikulture u korist kompaktnog, rascvjetalog parka. Nije valjalo otpočetka. Lokalni gruntovčani nisu bili zadovoljni parcelacijom, pa su čupali tek posađene hrastove, nije bilo novca za izvedbu. Dovršeno je 1952. u vrlo izmijenjenoj verziji, a Zagrepčani su ga desetljećima smatrali mjestom dostojnog predgrađa i njegove sirotinje, dotepenaca Hercegovaca, Janjevaca, Bosanaca, Zagoraca i Prigoraca – radnika koji nisu imali peneze za arkade na Mirogoju. Modernizam je u međuvremenu izblijedio, socijalni krvotok se izmijenio, a Miroševac se smatra jednim od najljepše uređenih groblja u ovom dijelu svijeta.