Živi mrtvac na East Riveru?

Francuski predsjednik izađe pred televizijske kamere i objavi kako će njegova zemlja oružanom silom pomoći vladi u afričkoj državi Maliju da se odupre islamističkim pobunjenicima. I avioni s trikolorom odmah počnu bombardirati, da bi predsjednik francuske vlade koji dan nakon toga precizirao kako će kontingent kopnenih snaga doći u glavni grad Malija Bamako, te kako će cijela operacija trajati nekoliko tjedana. Svojedobno je prethodnik Francoisa Hollandea, s ne manjim žarom, najavljivao kako će Francuska, uz Italiju, Britaniju, SAD i još neke zemlje, pomoći – ovaj put pobunjenicima – u Libiji u njihovom poslu rušenja vlade. Gotovo je suvišno podsjećati: i ti su pobunjenici bili islamisti.

U Egiptu, Sjedinjene Države, koje su desetljećima bile najčvršći oslonac Mubarakovog režima, a time i kempdejvidske strukture nesigurnog mira na Bliskom istoku, uskratile su iznenada svoju podršku i mirno gledale (pa i politički poticale) također islamistički obojene demonstrante da sruše Mubaraka i njegovu vlast. A u Siriji je politička i sve neskrivenije i vojna pomoć pobunjenicima, koji ne samo da su islamistički obojeni nego su (barem neki njihovi dijelovi) bliski nedvojbeno terorističkim fundamentalističkim organizacijama, bez i najmanje dvojbe usmjerena na rušenje predsjednika Asada. I? Ništa, svijet mirno gleda. Uz malo gunđanja, doduše, od strane Rusije i Kine, ali stvari idu svojim tokom. Nezaustavljivo, reklo bi se.

I upravo ta činjenica prividne, a najvjerojatnije i stvarne, nezaustavljivosti novog načina postupanja na međunarodnoj sceni, gdje veliki rade naprosto ono što hoće i ono što odgovara njihovim interesima, opravdava pitanje što ga sugeriramo naslovom: Jesu li Ujedinjeni narodi još uopće živi? Stvari se, naime, događaju mimo svjetske organizacije, koju se već godinama bezuspješno (sada je sve očitije gdje su korijeni te bezuspješnosti) pokušava reformirati i prilagoditi današnjemu vremenu. Ako treba osuditi Rusiju kada odgovara na napad iz Gruzije (danas nema nikakve sumnje da je Gruzija započela vojni sukob), onda zapadne sile galame u Vijeću sigurnosti, traže rezoluciju osude, što Rusija sprečava svojim vetom. Pa se odmah “vidi” kako Rusija ne poštuje Ujedinjene narode i kako zloupotrebljava pravo veta. Kada Zapad u tom istom Vijeću sigurnosti pokuša, da stvari ipak ne bi bile previše očite, dobiti zeleno svjetlo za uvođenje “bombarderske demokracije”, na čijim krilima islamisti preuzimaju kontrolu u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku, pa to Rusija i Kina usporavaju svojim vetom, onda se isto tako odmah “vidi” da te dvije države opet podupiru autoritarne režime i diktatore i sprečavaju pobjedonosni hod demokracije (po zapadnom uzoru).

Živimo, dakle, u svijetu dvostrukih standarda. Da ne bi izgledalo naivno: savršeno smo svjesni da su dvostruki standardi uvijek postojali, ali nikada, ama baš nikada, od kraja Drugoga svjetskog rata do dana današnjeg, nisu se ovako besramno otvoreno primjenjivali. Je li u doba Hladnoga rata bilo zamislivo da jedan predsjednik ili premijer javno poruči šefu neke strane zemlje kako mu je krajnje vrijeme da napusti funkciju? Pa kada ovaj neće, da se najprije priprijeti vojnom podrškom onima kojima on nije po volji, a potom da se ta vojna podrška i dade, uz “kolateralne žrtve” koje nitko ne broji i uz svjesni rizik bacanja zemlje u kaos, o čemu će se orkestrirano šutjeti jer bi pokvarilo sliku novostvorene “demokracije”.

U vrijeme najžešće konfrontacije Istoka i Zapada, u vrijeme kada je nad svijetom doslovno visio Damoklov mač nuklearnoga rata, ovo čemu svjedočimo danas nije bilo (ni) zamislivo. A danas, to je realnost. I? Svi šutimo i gledamo. Pa i ona većina u Ujedinjenim narodima koja je u Općoj skupštini podigla Palestinu u rang neposredno ispod međunarodno priznate države, i ona šuti. Riječ je o famoznom Pokretu nesvrstanih koji je svojedobno zaista igrao ključnu ulogu u međunarodnim odnosima, pridonoseći njihovom otopljavanju.

Nesvrstani žive još samo po imenu i zahvaljujući činjenici da drže svoje redovne samite. Prethodni predsjedatelj bio je Egipat, koji je upravo prolazio turbulentne unutarnje promjene, a sadašnji je Iran – zemlja koja je zbog određenih aspekata politike svojega vodstva proskribirana kod ne maloga dijela međunarodne zajednice. Pa tako nesvrstani u pravilu ne djeluju ili se samo povremeno jave, kao djelotvorni glasački stroj u Općoj skupštini, što tu Skupštinu i same Ujedinjene narode čini još suspektnijima u očima onih koji danas kroje, i to ne na East Riveru, sudbinu svijeta.

Pomagati, i to vojno, u jednoj zemlji vladu da bi suzbila islamističke pobunjenike, a u drugoj (i drugima) upravo islamističke pobunjenike da bi srušili vladu, uzimati si pravo odlučivanja tko će u nekoj zemlji biti na vlasti a tko na vlasti više ne smije biti, to najbolje svjedoči o nedostatku čvrstih načela ili utvrđenih pravila ponašanja u odnosima na svjetskoj sceni. Takvom je politikom praktički poništena Povelja Ujedinjenih naroda, svjetska je organizacija potpuno gurnuta na marginu, da ne kažemo pokopana, a kao jedan jedini i isključivi motiv ponašanja instaliran je vlastiti interes. Vlastiti u ovom slučaju znači bilo interes jedne zemlje bilo skupine zemalja. U pravilu, riječ je o ekonomskom interesu, ponekad i strateškom, mada i on ima svoju gospodarsku potku.

Ako se netko i sjeti nekadašnje formule o nemiješanju u unutarnje poslove drugih, njemu će se brzo začepiti usta primjedbom da je to zastarjeli politički rječnik, odnosno pozivanjem na potrebu zaštite ljudskih prava. I nitko neće pitati čijih to prava, jer uvijek je riječ samo o određenoj kategoriji ljudi. Univerzalna ljudska prava, a to je bio cilj i ideal onih koji su ih pokušali ugraditi u temelje novog svijeta nakon završetka Drugoga svjetskog rata, danas također očito spadaju u zastarjeli politički rječnik.

Jesu li u svjetlu svega toga Ujedinjeni narodi doista živi mrtvac? Možda (još) nisu do kraja. Ali ta opasnost realno postoji i morala bi istinski brinuti svaku malu zemlju, pa tako i Hrvatsku.