Borka Pavićević: Druga obala je klasna, a ne nacionalna

Beogradski Centar za kulturnu dekontaminaciju (CZKD) godinama obavlja posao koji je sadržan u samom njegovom nazivu – dekontaminira kulturni prostor zatrovan nacionalizmom, šovinizmom, primitivizmom… Prošle godine otišli su korak dalje i postali platforma za izrabljivane radnike, ratne veterane, ali i gej populaciju. Kako ove grupe objediniti i kako artikulisati nagomilano nezadovoljstvo razgovaramo sa Borkom Pavićević, direktorkom CZKD-a.

– Napravili smo iskorak ka socijalnim fenomenima. Sa ratnim veteranima i antiratnim aktivistima započeli smo ciklus pod nazivom “Imenovati TO ratom”, kako bismo inicirali razgovore, ali ne samo o ratu i ratnim traumama. Rat nije bio samo na nacionalnoj osnovi. Iza njega je stajala i uzurpacija bivše društvene imovine. Jako dugo je iscrpljivana tema nacionalizma, odnosno opredeljenja naroda da imaju svoje države, kao pitanje ljudskih prava. U ime tog nacionalizma i patriotizma rat je nastavljen drugim sredstvima, uglavnom privatizacijama. Osvešćujemo ljude da su još za vreme intervencije NATO-pakta nicale nove zgrade u Beogradu. Ratom je pripreman jedan novi svet kojim vladaju ljudi koji su se obogatili na patriotizmu, a sa njima je dalje nastavljeno razaranje javnog prostora.

Povezaće nas beda

CZKD je ugostio radnike Jugoremedije, ratne veterane, studente, učesnike Parade ponosa i gej populaciju. Kako sve te obespravljene grupe izvesti zajedno na ulicu?

To je temeljno pitanje. Kada će gej populacija doći na skupove naših radnika, kada će ta kohezija postati nužnost? U tom trenutku svi ćemo biti prisutni svojim životima u životu tzv. drugih, tada ti drugi postaju celost. Odgovor je u procesu da se nužnost učini vidnom, da postoji svest o tome. Povezaće ih beda, siromaštvo, nezaposlenost, slom… Pitanje gej populacije i pitanje radnika mora biti i slom Beogradskog univerziteta. Šta se dešava na Beogradskom univerzitetu i na koji način to spojiti sa realnošću, sa životom oko tebe? Po čemu se štrajk u pozorištu razlikuje od štrajka u Jugoremediji? Sve je to pitanje i haških presuda i antikorupcijske borbe, pitanje obrazovanja, kulture… Vrhunac našeg delovanja bio je Miroslav Krleža i projekat kritičke svesti. Izvedba “Izleta u Rusiju” jako je bitna, jer je on još kao jako mlad pisao da ona druga obala nije nacionalna, nego da je klasna. Tu su postavljene sve teme o kojima pričamo. A onda uzmem “Politiku” da pročitam članak o hrvatsko-srpskoj kulturnoj saradnji nakon haških presuda i nigde nema Krleže. Jasno je zašto ga izbegavaju.

Jedan od bitnih događaja prošle godine je predstava Olivera Frljića o Zoranu Đinđiću. Umesto da se zapitamo koliko smo i sami odgovorni, mi smo pitali kako je moguće da se jedna takva predstava odigra u Beogradu, pogotovo što je režira “Hrvat”?

To je primer kako pozorište može da se politizuje. To su posledice duge depolitizacije, a to potiče još iz vremena socijalizma. Kako to da politika nikada nije htela da joj se prigovara za cenzuru, a sa druge strane teatar se nije transformisao u ozbiljan politički teatar? Depolitizacija i deintelektualizacija. Tako je i danas, a predstava “Zoran Đinđić” igrala se u trenutku u kom više nema ni para. Primetili ste da se više pričalo o onima koji tu predstavu nisu igrali. Da li se iko zapitao koja je to vrsta lumpenproletarijata, to što se zove slobodni umetnik? Oni treba da su u fokusu, a ne obrnuto. Tako se zauzima stav u odnosu na državu i društvo. Tako ni proizvođač – Frljić – neće biti sa strane.

Izgubljen pojam o celini

Verujete li da bi protesti koji se ovih dana i meseci dešavaju u Sloveniji mogli da se prošire dalje na Hrvatsku, Srbiju, BiH? Koliko vam se čine artikulisani?

Drugi je to kontekst i drugačiji su ti emancipatorni procesi. Drugačiji su odnosi u tome, pa je drugačija i zrelost. Bila je drugačija zrelost i prema samoupravljanju. Drugi su i uslovi. Smatram to vrlo zrelom akcijom. Pobuna je organizovanija i artikulisanija, mada su ti tranzicioni procesi slični. Odnos prema činjenju je drugačiji. Ali mi bi trebalo da imamo prednost. Ovde se već dogodilo sve što će se dogoditi drugde. Pitanje je koliko se artikulisala trauma u vrednost katarze, kako bismo i drugima pokazali šta će se dogoditi. Ta trauma i njena artikulacija mesto su najveće moguće kreacije. To je i pitanje odgovornosti, da se ona subjektivizira, da se kaže: “Da, ja sam bila tu u trenucima kada su 50 kilometara od mene činjeni zločini.” Nije niko sleteo iz svemira i poklao ljude. Stvarnost nas stalno vraća na to i dok se toga ne rešimo, teško da možemo iskoristiti tu prednost. Sadašnja vlada se našla na koncu svog dela i u tome ima neke zakonitosti. Dobila je da reši ono što je započela. Ali sada je nacija prešla u narod. To su radnici, veterani, studenti, penzioneri… Moramo da mislimo kao celina. Sada svi imamo svoje države, ali ne znam koliko smo u stanju da ih i držimo. Neka klica ipak postoji. Vraćamo se na fenomen kritičkog mišljenja, na sposobnost da vidiš “saobraćaj”. Kao da je razaranjem Jugoslavije izgubljen pojam o celini, da ne možeš da sastaviš tu novu celinu da ona funkciniše, od prosvete do saobraćaja.