Damir Karakaš: Lika je inspirativna nesreća

Vaša nova zbirka kratkih priča “Pukovnik Beethoven”, kako kažete, predstavlja finale ličke trilogije?

Počelo je prije puno godina s “Kinom Lika”, pa su se dogodili “Eskimi”, a sada “Pukovnik Beethoven”. U zbirci je pet priča, cijedio sam ih oko tri godine. Ili, kako bi se čehovljevski reklo, trudio sam se da riječima bude usko, a mislima široko. Osim toga, bio mi je izazov raditi te tri knjige koje tvore cjelinu, ali koje se stilski i na razne druge načine razlikuju. Ne volim ponavljati modele, kao što ne volim pisati knjige koje su već napisane.

Lika je kao topos jak formativni okvir vašeg identiteta i rada: biste li je mogli opisati u nekoliko riječi?

Kad bih opisivao Liku, opisao bih i sam Balkan, a sve je to u biti jedna velika nesreća. Emil Cioran možda je najbolje opisao Balkan, rekavši da ide iz poraza u poraz, no da je i to nekakav napredak. Ali, jebeš takav napredak. Što se tiče te nesreće, to može biti i jako inspirativno. Jer, kako kažu neki pametni ljudi, nesreća je bogatija od sreće – sreća je sama sebi cilj, a nesreća treba da se pretvori u nešto drugo, u neku knjigu, film, kazališnu predstavu. Osim toga, u “Odiseji” se kaže da su bogovi ljudima dali nesreću da bi imali što opjevati.

Stvar započne neki pop…

Ovih dana iz vašega zavičaja stižu i prve kritike “Pukovnika”?

Čim se pojavi moja nova knjiga, ne čitaju je, nego odmah napadaju. Kao sada: stvar započne neki pop, počne huškati, to nastavi njegovo stado, pa se mržnja širi. Vidim kako se tim napadima po nekim portalima pridružuju čak i moji rođaci, imenom i prezimenom, i to je jedna jako tužna priča: nazivaju me masonom, komunistom, antihrvatom, ličkom sramotom. Ali, tko će s budalama imati posla… Osim toga, sve je dobro dok me ne gađaju sjekirama.

Napisali ste i gay priču: koliko vas približavanje nečemu što nije autentično vaše ohrabruje u pisanju, a koliko u životu? Što nam to pisanje dopušta, a život ukida?

Uvijek je u ovim našim krajevima bilo zabranjeno biti različit, a sada je to još teže. To sam stoput iskusio na svojoj koži, zbog oblačenja, naušnica i frizura, zbog čega su me i fizički napadali, pa do drugih stvari. No poziciju manjine uvijek sam doživljavao kao neku vrstu časti i privilegije. Isto tako, nemam iluzija da će se ovdje nešto promijeniti nabolje. Kako, ako od četiri milijuna stanovnika ima više od tri milijuna idiota? Ponekad mi se zbog svega što se događa u ovoj nesretnoj državi čini da bih opet trebao dići sidro. Jer ovdje bi i robot dobio čir na želucu.

Zbirka priča “Eskimi” prevedena je i u Egiptu: kako je došlo do te suradnje i svih ostalih prijevoda vaših knjiga? Znači li to da se od pisanja dade živjeti?

Do suradnje je došlo slučajno, kao što u životu puno stvari dolazi slučajno. Prevoditelj Ossama el-Kaffash i njegova supruga Ines Babić, također prevoditeljica, odlučili su se za moju prozu smatrajući kako s njom, na neki način, mogu pomicati granice u arapskoj književnosti. Bio je to i prvi prijevod proze s hrvatskog na arapski. U Aleksandriji je održan seminar o prijevodu moje knjige, a glavna promocija bila je u Palači kulture u Kairu, kada se okupilo puno uglednika iz kulturnog života, primjerice jedan od najvećih arapskih pjesnika Amged Rajan, pa akademik Amr Faruk, brojni sveučilišni profesori, književni kritičari… Knjiga se, kao i ovdje, nekima dopala, a nekima nije. Bilo je pohvala, ali i napada, jer je prijevod bio vrlo hrabar; umjesto muškog spolnog organa, primjerice, nije stavljena riječ “poriluk”, a umjesto ženskog riječ “cvijet”. A može li se od književnosti živjeti… pa, kako je svaka novoobjavljena knjiga u Hrvatskoj neka vrsta ponižavanja, teško. Ali ima tih prijevoda, drugih projekata, pa se nekako gura. Uskoro mi kod uglednoga berlinskog izdavača izlazi roman “Sjajno mjesto za nesreću”. Isti roman izići će i u Pragu, a u Brnu “Kino Lika”.

U pariškim katakombama

Nedostaje li vam Pariz?

Kad sam svojedobno iz Bordeauxa, gdje sam živio godinu dana, došao u Pariz, bio sam fasciniran tim gradom. Zapravo, tu prvu godinu u Parizu uopće nisam hodao po zemlji, nego sam lebdio. Čim bih izašao iz stana na ulicu, osjećao bih se kao u nekakvom super filmu. No nakon pet godina pomalo mi je sve to dosadilo, isparil ležao bih ispod nekakvog drveta na Beaubourgu s istim uzbuđenjem kao da ležim ispod drveta u Brinju i čitam “Sportske novosti”. Malo mi se ondje i zgadilo, kad sam završio u zatvoru a nisam uopće bio kriv, što je poslije pokazalo i suđenje. Svirao sam, a oni me zgrabili i nabili mi lisice tako da su mi ruke prokrvarile. To je bilo vrijeme kad je Sarkozy došao na vlast, pa je policijski aparat bio pojačan do maksimuma, s time da se u policiju primalo sve i svašta. Onda su lovili ljude po gradu, dobivali bodove za svakoga tko nije iz EU-a, važna im je bila statistika. Tko zna što bi se dogodilo da na vrijeme nisam u katakombama, u kojima su za Francuske revolucije držali ljude koje će giljotinirati, našao ekipu s ovih naših prostora, neke Srbe, Bugare, Moldavce… Jer ako si unutra sam i ako se brzo ne priključiš nekoj ekipi, ne piše ti se dobro. Ali volim otići u Pariz, divan je to grad. Samo, drugačije je kad odeš na nekoliko dana, a drugačije kad ondje živiš godinama, bez papira, bez novca. Onda zna biti poprilično gadno.

Kako gledate na kazalište i film spram pisanja? Hoćete li opet surađivati sa ZeKaeM-om?

Svaka čast filmu, ali knjiga je knjiga i mislim da ima nešto u tome, kad govorimo o filmovima po nekoj knjizi, da je to kao da nekome prepričavaš sadržaj knjige umjesto da je taj pročita. Premda, film mi je uz glazbu uvijek bio jako bitan. I kazalište mi je uvijek bilo bitno, ali ne ono koje služi da bi zabavljalo pučanstvo, nego ono koje propitkuje, suočava, kopa. Zato mi je odlična ideja Olivera Frljića da napravi predstavu o Aleksandri Zec. Drago mi je i da ću nakon uspješne suradnje s Paolom Magellijem u ZeKaeM-u ponovno imati postavljen tekst. Riječ je o komadu “Snajper”, radit će ga Franka Perković, a probe bi trebale početi na proljeće. K tomu, u književnom časopisu “Quorum” objavljen je tekst “Blue Moon”, dio mog romana u nastajanju, on se dopao Borisu Liješeviću iz Beograda, koji je svojedobno odlično režirao “Elijahovu stolicu” Igora Štiksa, te ga sada želi postaviti na scenu.