Dani svete Monike

Svojim aktivnostima vezanim za Mokru Goru, g. Emir Kusturica čije ime je samo po sebi brend, učinio je da Mokra Gora, nakon Tarabića, ponovo uđe u fokus interesovanja zaštitara, ekologa, umetnika i brojnih turista…

(Iz zvanične prezentacije)

Jednom godišnje, DOO Park prirode Mokra gora, koji je osnovala Vlada Republike Srbije 2005. godine (u vreme premijerskog mandata Vojislava Koštunice) i dala ga na upravljanje Emiru Kusturici, funkcioniše kao Delfsko proročište, kada većina političara i predstavnika establišmenta pohrli na Mećavnik. Ova “raskrsnica naroda, kultura i religija” nekada je bila stanište retkih vrsta flore i faune, dok danas ima ulogu pupčane vrpce između Srbije i Republike Srpske. Kusturica, Drvengrad, “leteća” crkva Svetog Save, bioskop “Prokleta avlija”, Dodikova blizina i naposletku filmski festival Kustendorf, kakvog “nema u ovom delu Evrope”; reklo bi se, metonimija novog srpskog identiteta na komadu zemlje od desetak hiljada hektara, na kojoj su odavno prestali da važe ekološki režimi zaštite prirode.

Kada je u pitanju brendiranje Srbije, ne pravi se pitanje koliko to košta. To ne zanima ni premijere ni ministre kulture, ni one finansija. Jedini koji su se do sada bunili protiv uništavanja Parka prirode bili su meštani okolnih sela, koji su optužili Kusturicu da je “za potrebe izgradnje svog čudovišnog Drvengrada posekao preko 50.000 kubika najkvalitetnijeg mokrogorskog drveta”. Na to nije reagovao niko, osim nekih akademika i dvorskih umetnika koji su pružili podršku velikom reditelju da nastavi sa devastacijom ovog eko-sistema. Zaista, kada se u Drvengradu pojave svetske zvezde poput Džima Džarmuša, Džonija Depa ili nedavno Monike Beluči, ko još može da misli na ugroženu populaciju mrkih medveda, kojih je nekada bilo preko 250 u toj zoni, dok je danas njihov broj pao ispod pedeset. Šesti po redu Kustendorf nedavno je zatvoren, preživeli primerci ugroženih vrsta malo su odahnuli, ali strah od novih pošasti ne jenjava.

Ceo projekat uništavanja prirode je zamišljen kao nasilna etnifikacija kulture i svakodnevnice u veštačkim (studijskim) uslovima drvenog naselja, koje bi trebalo da predstavlja idealno sačuvano mesto iz “zlatnih vremena” Srbije, koja su postojala samo u filmskoj fikciji Emira Kusturice. Radi se o filmovima “Crna mačka, beli mačor”, “Život je čudo” i “Zavet”. U tom periodu najveće umetničke regresije ovog reditelja, Srbija se kao imaginarij konstituisala kao “čardak ni na nebu ni na zemlji”, u sferi čistog vazduha, netaknute prirode, gde “uvek ima sunca”, da bi se ubrzo raspala u filmu “Zavet”, kroz priču o pogubnom uticaju urbane sredine (Užice) na pastoralne krajeve Mećavnika.

Drugi segment ovog ideološkog amalgama dolazi iz nekadašnjeg new primitives narativa, koji je evoluirao do muzičko-političkog nastupa The No Smoking Orchestra. Radi se o “alterglobalističkoj” poetici Kusturičinog tipa koja nedavne sukobe na tlu Jugoslavije tretira kao sukob kapitalizma i alterglobalizma, u kome su Pančo Vilja i Radovan Karadžić (koji je kao politički i para-mitološki subjekt vezan za planine, čistotu i borbu za slobodu) najsvetliji izdanci te borbe. U tom smislu, zanimljivo je pogledati novi serijal obnovljenih nadrealista u srpskom okviru koji snimaju skeč o dolasku Kraljevića Marka iz mitskih vremena u savremeno doba, gde ga hapse i odvode pred Haški tribunal. Mećavnik, međutim, funkcioniše kao utočište za sve one koji su željni slobode i istinske pravde. Otuda Kustendorf baštini sve elemente koji proizlaze iz navedenih elemenata poetike/politike.

Šesti Kustendorf je otvoren hologramskom projekcijom tuče između upravitelja Parka prirode Mokra gora i holivudskog glumca Brusa Vilisa, kog je Kusturica markirao kao primer ideologizovane filmske industrije. Posebno ga je “užasnula Vilisova ponuda dva miliona dolara onome ko uhapsi ili ubije Sadama Huseina“. “Šta on kao glumac ima sa Sadamom Huseinom?” zapitao se Kusturica, zaključivši potom “da su Vilisovi filmovi ideologija”. Zaista, čovek bi se mogao pitati i šta je Emir Kusturica imao sa Slobodanom Miloševićem, kog je davnih dana pominjao u “Mladini”. Takođe, mogao bi se zapitati i šta je imao sa Vojislavom Koštunicom, Borisom Tadićem, Miloradom Dodikom ili danas sa Ivicom Dačićem. Možda bi neko mogao pomisliti da čitav Kusturičin koncept ima veze s nekom ideologijom. Na Kustendorfu, već u pesničenju sa Vilisom, ta je ideologija označena kao koncept umetničkog filma kome nije potrebna reklama. Uostalom, kao ni Kusturičinom festivalu, na čijoj reklami radi cela država.

Najvažniji događaj, po oceni srpskih medija, svakako je dolazak “najlepše žene sveta” – glumice Monike Beluči (koja je, uostalom, igrala sa Vilisom 2003. u filmu “Tears of the Sun”). Međutim, kako “najlepšoj ženi sveta” zameriti da je participirala u mrskim kapitalističkim narativima? Ona je na Kustendrofu primljena kao da je u najmanju ruku ambasador dobre volje. (Pandan prijemu Anđeline Džoli u Sarajevu.) Tako je primljena i u Banjaluci kod šarmantnog Milorada Dodika. Slično je reagovao i Ivica Dačić, koji joj je poklonio cveće i kič repliku Belog anđela (“Neka je anđeo čuva gde god da je!”), napomenuvši da je “kultura jedan od naših najjačih aduta”. I ministar kulture misli slično kao i premijer Dačić, s tim da on ima mnogo veće ambicije. Na otvaranju Kustendorfa 2013, ministar Bratislav Petković je pre svega “izrazio divljenje hologramskoj projekciji”, dodavši kako “Kusturičin festival nije iluzija, već stvarnost koja će trajati vekovima”. Monika Beluči je tom prilikom obećala novi dolazak u Srbiju, kao i to da će u nekom Kusturičinom filmu igrati Srpkinju. To je izazvalo ekstazu u srpskim medijima, a samim tim Kustendrof je automatski proglašen jednim od najuspešnijih festivala.

Zbog toga upravitelj Parka prirode može nesmetano da nastavi sa sečom drveća i eksploatacijom kamena. Zbog toga nije ni potrebno da dostavlja dokumentaciju o javnim nabavkama za sumu od preko 200 miliona dinara koliko je Republika Srbija do sada investirala u svoj Diznilend.