Dragan Markovina: Split nije grad idiota

Profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Splitu Dragan Markovina inicijator je nezavisne liste “Drugo lice Splita”, čije jezgro čini skupina intelektualca lijevih pogleda, poput bivše članice Gradskog poglavarstva za kulturu Tamare Visković, glumice Zoje Odak, predsjednice feminističke udruge Domine Mirjane Kučer, sociologa Zorana Malenice i Mire Ljubić-Lorger, bivše predsjednice Dalmatinske akcije.

Markovina kaže kako je lista svjetonazorski zaista profilirana, ali se profilira i po interesima i znanjima, pa će na njoj biti još ljudi koji dolaze iz realnog sektora i drugih područja, koji također “nisu bez imena i prezimena”. Osnova programa bit će prostorno planiranje, razvoj kulturnih industrija, otvorenost i institucionalna podrška gradske uprave proizvodnim inicijativama te jaki socijalni programi. Markovina vidi Split kao “grad velikih prostornih i ljudskih potencijala, koji sebe treba osvijestiti kao metropolitansko središte Dalmacije i šire regije, i u kojem su kultura, znanost i obrazovanje ključni faktori razvoja”.

Kazali ste da vam je cilj utjecati na pretvaranje Splita u moderni antifašistički grad, u kojem se nikoga neće linčovati na javnom mjestu zato što je drukčiji. Što još, na lokalnoj razini, znači ljevičarsko političko uvjerenje?

Rekao bih da su tu dvije razine. Operativno, to znači početi usmjeravati gradske politike tako da budu više okrenute javnoj nego privatnoj koristi, a svjetonazorski, to znači ideju Splita kao otvorenog grada, koji će poštovati svaku različitost: rodnu, nacionalno-manjinsku, identitetsku, idejnu. Za naše okupljanje bila je važna činjenica da u dosadašnjim sazivima Gradskog vijeća nije bilo prave ljevice. Nominalno je to bio SDP, no on se ni po jednom bitnom pitanju tako nije postavio. Split baštini ozbiljnu tradiciju ljevice i bilo bi logično da ona bude zastupljena u Vijeću. To ne znači nikakvu militantnu ljevicu, ali znači poštivanje općih humanističkih vrijednosti. Naravno da to nije forte našeg programa, ali treba reafirmirati činjenicu da su neki ljudi jednom podnijeli žrtvu za oslobođenje ovog grada, u kojem danas nemaju nikakvog spomena. Ne vidim u čemu bi bio problem da, primjerice, Prvi splitski odred dobije ulicu.

Atmosfera straha

No ne biste dali spomenik Franji Tuđmanu?

Dovoljno je pogledati demografsku, socijalnu i ekonomsku sliku Splita prije i nakon njegove vladavine. Jasno je da je grad tada gospodarski upropašten, a da to nije bila samo posljedica ratnih događanja, da je moralno upropašten izbacivanjem ljudi iz stanova i s onim što se činilo u Lori, te da je civilizacijski upropašten tako da u 21. stoljeću imamo situaciju u kojoj rulja kamenuje ljude. Lako je provjerljivo da je sve to posljedica Tuđmanove vladavine, a to je dovoljno da o spomeniku uopće dalje ne razgovaramo.

Vaša kolegica Mira Ljubić-Lorger bila je tada na čelu utjecajne regionalne stranke koju je Tuđmanov režim zatro grubom silom?

Ne bih joj budio neugodne uspomene, ali tko god je pratio tadašnje pisanje “Ferala”, jasno mu je što se dogodilo. Činjenica da je Dalmatinska akcija politički doslovno minirana, kao i stvari koje su se dogodile tim ljudima, spadaju u to o čemu govorim.

Splitski sociolog Mirko Petrić ocijenio je ipak da vaša lista, “koja se deklarira kao lijeva, a po sastavu je elitistička i intelektualna”, nema u današnjem Splitu puno šanse?

Ta je ocjena potpuno pogrešna. Teško je prognozirati ishod izbora, ali ona generalno ne stoji jer Split zaista ima lijevu tradiciju i u njemu je HDZ rijetko pobjeđivao. Split nije grad idiota, kako god ga senzacionalistički mediji prikazivali, on je, uostalom, i jedan prilično propulzivan sveučilišni grad. Petrić je izašao sa stavom po kojem ispada da bi netko, ako je intelektualac, bio a priori negativno doživljen u Splitu. Ta ideja mi je sasvim suluda.

No što se, u odnosu na tu tradiciju, dogodilo sa stranačkom ljevicom?

Ljevice je u biračkom tijelu svakako bilo i nedvojbeno je da su SDP-u, bez obzira na to kakvu je politiku provodio u Splitu i cijeloj zemlji, glasovi u pravilu dolazili od ljevičara, dijelom i od građanskih liberala. Zašto se SDP tako malo ponaša sukladno željama svojih birača, pitanje je za dublju analizu. No odgovor na pitanje gdje je u javnosti nestala ljevica možda je i u toj atmosferi straha stvorenoj 1990-ih, kada su se ljudi povukli u zatvorene krugove, posebno nakon slučaja Dalmatinske akcije i javnog spaljivanja “Ferala”. Ta atmosfera je jako utjecala na vidljivost ljevice, no ne mogu se ni pod razno složiti da je ona nestala i mislim da je njeno javno eksponiranje samo pitanje novih organizacijskih formi.

Što je vas i kolege odbilo od postojećih stranaka?

Činjenica je da je SDP prokockao previše šansi, a čak i da nije takav, kroz velike je stranke teško nešto postići. Pogledajte koliko je ljudi koji zaista nešto znaju i znače, aktivno u politici. Velike stranke traže poslušnost i hijerarhiju, a naša je misao vodilja da smo svi ravnopravni i da svatko od nas ponudi nešto u polju koje prati, kako bismo u potpunoj slobodi razgovora nešto osmislili i napravili. To je prednost ove forme, a činjenica da nismo imali za koga glasati, jer nitko u dosadašnjoj kampanji nije ponudio sadržaj, ponukala nas je da se organiziramo.

Propadanje stranaka

Je li SDP-ov problem i u lokalnom vodstvu, s Marinom Jurjevićem?

Problem je kod vodstva na državnom nivou, pa se to preslikava na lokalni. Jurjeviću treba odati priznanje za to što je 1990-ih ipak održao neku ideju ljevice u Splitu i što je stranka preživjela. Međutim, sve se s vremenom potroši. SDP su napustili mnogi koji su imali što za ponuditi, pa i dobar dio onih koji su sada u našem krugu, a stranka nije ništa mijenjala, već je stagnirala. Jurjevićev je problem što nije prepoznao trenutak u kojem se trebao povući i što nije pripremio novo vodstvo. A ako je već mislio preko 20 godina biti na čelu, trebao se kandidirati za vodeću funkciju u gradu, što nikada nije učinio. Ta politika dovela je SDP do zida.

Kroz nekoliko izbornih ciklusa osjeća se propadanje i drugih stranaka u Splitu. Zašto se to dogodilo?

Krenuo bih od problema ustroja države i stranaka kao takvih. Odnos stranačkih središnjica prema splitskim organizacijama je potpuno apsurdan. To je drugi grad u Hrvatskoj, grad koji prati prilično velik simbolički kapital, koji je središte velike i važne regije, ima drugo sveučilište po veličini, ima najkreativnije novinarske, spisateljske i druge kulturne snage. U takvom su gradu stranačke središnjice digle ruke od svojih podružnica, veliki izdavač EPH ima prema “Slobodnoj Dalmaciji” potpuno drukčiji odnos nego prema “Jutarnjem listu”, HRT je digao ruke od svog splitskog studija. Zagreb je de facto digao ruke od Splita. To je jedan problem, a drugi je da se u tim okolnostima sve prepustilo lokalnom dogovaranju, koje je od početka krenulo naopako. HSLS-ov gradonačelnik Nikola Grabić prešao je u HDZ, a Ivan Škarić dobio izbore protiv HDZ-a, pa nastupio na skupu za Mirka Norca. Umirovljenica Milica Cipci ušla je pomoću SDP-a u Gradsko vijeće, pa prešla Željku Kerumu, i slično. Ljudi su od toga iscrpljeni jer je to suludo.

Zašto je Split izabrao Keruma?

To je kombinacija nekoliko faktora: spomenute zasićenosti institucionalnom politikom, dišpeta ljudi iz istočnih kotareva koji se praktički još od svog dolaska osjećaju zapostavljenima u gradu, naivnog uvjerenja građana da će bogati poduzetnik koji je cijeli život uživao za sebe odjednom postati prosvijećeni javni dobrotvor i riješiti tisuće radnih mjesta i, četvrto, lošeg protukandidata. Ranko Ostojić generirao je dišpet i kod ljudi koji nisu htjeli glasati za Keruma, ali su na kraju glasali za njega. Mislim da je u svemu bilo najpogubnije ono mitsko uvjerenje “malog čovjeka” da će mu se otvoriti Hilton, pa će dobiti neka radna mjesta. To je, nažalost, priča s kojom se prije 20 godina krenulo u kapitalizam i nejasno mi je kako ljudi još ne shvaćaju da to tako ne ide.

Novi fenomen je i popularnost don Ivana Grubišića. Je li i on počeo igrati neku igru s SDP-om, koji će ga podržati u utrci za župana?

Don Ivan je zanimljiv fenomen, ali mislim da je za njegov uspjeh na parlamentarnim izborima bio presudan nedostatak ponude, pa se on učinio kao sveopća kontra. Što se tiče lokalnih izbora, kraj je veljače i mislim da nije korektno od čovjeka kojem se predviđaju veliki izgledi da još uvijek nije izašao pred građane s nečim konkretnim, ni s ljudima, ni s programom. To što se odlučio kandidirati za župana izvrsna je vijest za građane Splita jer sada otvoreno vidimo tko je s kim u koaliciji. On će reći kako nije pogazio svoju riječ da neće ići sa strankama, ali ako ne istakne kandidata za Split, to će biti isto kao da je podržao SDP-ovog Ivu Baldasara. No sve to samo dodatno naglašava potrebu za nečim drugačijim.

Imamo pamet

Uvjereni ste da Split ima kapaciteta za pametan razvoj?

Split je danas grad koji se donekle, iako ne do kraja, riješio posljedica 1990-ih, grad koji ima nevjerojatne potencijale za ozbiljan rast, ali je cijelo vrijeme bio jako loše i neracionalno vođen. Uz geografski položaj i savršenu klimu, on je danas zaista postao sveučilišni grad. Split ima pamet i mogućnosti da, primjerice, zahvaljujući svojim inženjerskim fakultetima razvije elektroničke i druge firme koje će opremati brodove, umjesto da škverovi svu opremu uvoze. Tu možemo puno napraviti malim ulaganjem u razvojne institute ili u znanstveni park za koji bi Lora bila idealna lokacija. Treba uključiti taj kreativni potencijal, razmišljati koliko bi gradu donio jedan osmišljen kulturni projekt zbog kojeg bi živio kulturu cijele godine, umjesto da prodaje samo antiku i palaču. Mislim da su obrazovanje i kultura ključni faktori, to je neka osnovna vizija, a drugo bi bili javni sadržaji koji nedostaju, socijalni programi i one neuralgične točke koje svi znam urbanističko uređenje, rješavanje problema istočnih kotareva, prometnih spojeva, istočne obale i provođenje drugih gradskih projekata.

Program ćete objaviti ovih dana i odrediti se o svom gradonačelničkom kandidatu, ali, ukratko, u kojem bi smjeru Grad Split trebao djelovati?

Gradska uprava zaista može pokrenuti i pomoći kreativne i znanstvene industrije, malu tehnologiju, elektroničku industriju, malu brodogradnju, može pomoći u stvaranju kulturne strategije vezane uz turizam i sveučilište, a to može donijeti novac. Za deset godina, volio bih vidjeti grad koji profilom nalikuje Barceloni. Jedan grad koji će biti razigran, koji će živjeti na ulici, koristiti sve svoje kapacitete, koji će biti i turističko i znanstveno središte, i središte malog i srednjeg poduzetništva. Da bi sve to mogao postati, mora biti lako prometno dostupan, planski razvijen, voditi brigu o resursima i mora pomagati tu vrstu kreativnosti. Ništa drugo posebno on ne treba. On se svakako ne smije pretvoriti u deindustrijalizirani stari grad učmalog stanja svijesti, koji čeka da mu kruzerski gosti ostave neke kune. Split ne smije biti grad koji će imati privatne plaže i ne smije postati grad u kojem će se pjace pretvoriti u uske prolaze između štekata. On ne može biti samo Venecija, a ne može biti ni nešto kao Sheffield. Može biti Barcelona.