Eksperiment bez krila

Galeb u Zagrebačkom kazalištu mladih

U kazalištu je zaista svašta moguće, vitalnost teatra u njegovom je neprestanom eksperimentiranju, ali nije svaki eksperiment vrijedan sam po sebi. Premijera Čehovljevog antologijskog komada “Galeb” u Zagrebačkom kazalištu mladih dobar je primjer eksperimenta sa skromnim rezultatom. Redatelj Bobo Jelčić, u skladu sa svojim prepoznatljivim rukopisom miješanja stvarnosti i fikcije, odlučio je da ga je moguće igrati i s glumačkim improvizacijama, umetanjem rečenica koje u izvornom tekstu ne postoje i pretvaranjem radnje u niz svakodnevnih situacija, gotovo neprepoznatljivih u odnosu na original.

Reklo bi se da je to klasika u trapericama ili kazalište na plaži, ali koje s onim što je Čehov napisao nema puno veze. Čehov je ispričao jednu vrlo ozbiljnu priču o poštenju, ljubavi i životu, suptilno opisujući karaktere i njihove odnose, a ta je priča toliko zanimljiva i ljudima važna da je već više od stotinu godina neprestano prepričavaju na kazališnim daskama. Kako je moguće takvu priču prepričati a da odustanemo od njezine drame i napetosti i pretvorimo je, slikovito rečeno, u zgodu iz haustora? Netko bi ležerno upitao zašto ne, ali što će nam onda Čehov?

Tragična priča o sinu koji prezire majku (kojoj ego velike glumice ne dopušta da mu posveti istinsku pažnju nego je troši na trećerazrednog ljubavnika) te galerija likova uvezanih u “nesreću kao prirodno stanje” ozbiljna je tema metafizičkih razmjera, važna upravo onako kako je ispričana – nikakvim se dodacima ne može drugačije ili ležernije ispričati, poboljšati ili osuvremeniti, jer je to onda druga priča. Zaista se ne trebamo klanjati klasicima, među koje spada i Čehov, ali ako se već bavimo konkretnim dramskim tekstom, ne pretvarajmo ga u nešto što on nije. Jer tada ne dobivamo ni to drugo, a ni ono što nam je pisac htio reći.

Od porodice u ljetnikovcu, među kojom osjećamo strujanje velikih tema ljudske sudbine, Bobo Jelčić je napravio nekakvu šašavu familiju Simpson, čiji članovi, u duhu našeg vremena, bezglavo trče pozornicom, ali u tom neredu komedije zabune onih tema zbog kojih nas Čehov zanima nigdje nema. Ponovno pitamo: ako je Bobo Jelčić htio neurotične junake iz dnevne sobe, javnog prijevoza ili sličnih mjesta, zašto se bavio Čehovom? Naravno, moderno kazalište poznaje situacije kada se pravi rusvaj od klasičnog teksta (među mnogima, dobri su primjeri predstave Franka Castorfa ili Branka Brezovca), ali tada je to u funkciji pojačavanja izvorne drame, a ne u njezinu smanjivanju. Također, moguće su i parodije na velike teme, kao u slučaju zagrebačke predstave “SHAKEspeare na EXit” ili Bourekova lutkarskog “Hamleta”, no u ZeKaeM-ovom se slučaju zasigurno nije radilo ni o jednom ni o drugom. Najproblematičnije je što smo se nakon Jelčićeva “Galeba” morali zapitati što smo to zapravo gledali.

Prvorazredni ZeKaeM-ov glumački ansambl – Ksenija Marinković, Sreten Mokrović, Krešimir Mikić, Jadranka Đokić, Goran Bogdan, Nataša Dorčić, Katarina Bistrović Darvaš, Pjer Meničanin i drugi – hrabro je, zajedno s redateljem, skočio u tu provaliju pokušaja, prizemljivši se, na sreću, bez katastrofalnih posljedica. Izvedba funkcionira kao vesela zezancija karikaturalnih ljudskih odnosa, u kojoj publika uživa, a Čehov se ili veselo okreće u grobu ili tužno osmjehuje. Što se tiče Bobe Jelčića, njegove sjajne predstave neočešljane i dokumentarne stvarnosti posljednjih 15 godina neće zbog promašenog “Galeba” nimalo izgubiti na ugledu, ali takav redateljski postupak pokazao se lošim saveznikom u tretiranju dramske klasike.